Mons. Mate Uzinić, biskup dubrovački

Za prave kršćane „hosana“ se kad-tad pretvara u „raspni“

Sarajevo, Sri, 29. Svi. 2013.

„Ne samo da je moguće da se katolici više uključe u politička zbivanja, nego je to i nužno. Ne smijemo biti pasivni. Moramo, zajedno s drugim građanima, preuzeti svoj dio odgovornosti za svoje društvo, za njegovu bolju sadašnjost i bolju budućnost. Većina to treba činiti izlaskom na izbore, a oni koji osjećaju da su pozvani na više, i aktivnim uključivanjem u život političke zajednice“, istaknuo je biskup Uzinić u razgovoru za Katolički tjednik.

Dubrovački biskup mons. Mate Uzinić rodio se u Dubravi kod Omiša, gdje je pohađao osnovnu školu. Klasičnu gimnaziju završio je u Nadbiskupskom sjemeništu u Splitu, a teologiju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu. Za svećenika je zaređen 1993. Od 1996. studirao je u Rimu gdje je postigao licencijat iz crkvenog i građanskog prava. Od 2000. do 2002. služio je kao sudski vikar i sudac na Crkvenome interdijecezanskom sudu I. stupnja u Splitu. Od 2000. suradnik je i u pastoralu u župi Strožanac, a od 2001. rektor je Centralnoga bogoslovnog sjemeništa u Splitu. Bio je član Prezbiterskog vijeća Splitsko-makarske nadbiskupije, a od 2004. je član Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za sjemeništa i promicanje zvanja. Dana 24. siječnja 2011. papa Benedikt XVI. imenovao ga je dubrovačkim biskupom.

Preuzvišeni biskupe, deset ste godina bili rektorom splitske bogoslovije. Možete li nam iz iskustva kazati koliko su mladi svećenici spremni na izazove današnjeg vremena?

Nije moguće biti potpuno spreman na izazove današnjeg vremena, a što znači da se trebamo trajno pripremati želimo li biti spremni dati odgovore na te izazove. Imam dojam da mnogi mladi svećenici to zaborave, ali i da nekim dimenzijama svoje priprave ne daju dovoljno važnosti izazovima današnjeg vremena. Želimo li doista odgovoriti na izazove današnjeg vremena, moramo biti, parafraziram Isusa, mudri kao zmije i bezazleni kao golubovi. Prvo bi bilo opasno bez drugog, ali drugo je nedovoljno, pa i opasno, bez prvog.

Prema nekim popisima, u Hrvatskoj je 87% katolika. Je li to stvarna brojka? Jesu li to tradicionalni vjernici?

Prema podatcima Državnog zavoda za statistiku, a oni se temelje na Popisu stanovništva iz 2011., u Hrvatskoj ima 86,28 % katolika. Ovo je brojka koju može osporiti jedino novi službeni popis stanovništva. Ovo govorim zbog onih koji su se prije popisa stanovništva trudili na sve moguće načine da katolika, i općenito vjernika, bude manje, a sada se na sve moguće načine trude umanjiti važnost i značenje službenih podataka. Dakle, to je stvarna brojka koja bi, prema crkvenim statistikama, bila i veća jer su službeno katolici svi oni koji su kršteni u Katoličkoj crkvi i iz nje nisu formalno istupili. Istina je da su mnogi od njih samo tradicionalno vjernici, ali to nije problem koji daje bilo kome izvan Katoličke crkve izvlačiti bilo kakve zaključke. To je nešto s čim se mi unutar Katoličke crkve trebamo nositi i o čemu trebamo voditi računa, da bi što više onih koji kažu da su vjernici, to doista i bili i u skladu s tim živjeli. Ovo je jedan od zahtjeva Godine vjere i govora o novoj evangelizaciji. Utjecaj sekularizacije, življenja samo po ovozemaljskim kriterijima i bez onog transcendentalnog vida, a u našem slučaju i grubog sekularizma koji bi vjeru i sve ono što je s njom povezano htio potpuno izbaciti iz javnoga života, toliko je jak da će se gornja brojka vrlo brzo istopiti ne poduzmemo li nešto na buđenju naših vjernika. Tradicija je pomogla očuvanju naše vjere u komunističkom razdoblju, ali ona bez osobne zauzetosti vjernika glede boljeg upoznavanja, kvalitetnijeg življenja i vjerodostojnog navješćivanja vlastite vjere nije i ne može biti dostatna kao odgovor na izazove suvremenoga svijeta.

Zabranili ste prikazivanje filma Parada. Zbog čega?

Nisam ništa zabranio. Htio bih objasniti. U sklopu Biskupskog ordinarijata u Dubrovniku nalazi se virtualni muzej koji Kinematografi Dubrovnik, u večernjim satima koriste kao kinodvoranu. Dubrovačka biskupija je sebi ugovorno zadržala pravo odlučivanja o prikladnosti prikazivanja pojedinih filmova. Tim se pravom rijetko koristimo jer i Kinematografi Dubrovnik biraju sadržaj koji će pustiti u toj dvorani. Sa spomenutim filmom je nastao problem jer se druga kinodvorana u to vrijeme obnavljala, a oni koji su od biskupije bili zaduženi odlučiti o toj stvari, smatrali su da taj film nije prikladan za našu dvoranu. Za sve sam saznao tek nakon što se na nas dignula međunarodna medijska hajka. Upoznao sam se s razlozima svojih suradnika, dobio određene informacije o filmu, a onda i sazvao konferenciju za tisak tijekom koje sam stao u obranu svojih suradnika…

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju

Razgovarao: Anto Pranjkić
Katolički tjednik