Mons. Marek Jedraszewski, predsjednik Komisije Vijeća europskih BK za katehezu, školstvo i sveučilišta

Mons. Marek Jedraszewski rođen je 29. veljače 1949. u Poznanu u Poljskoj. U istom gradu je završio osnovnu i srednju školu, a potom i teologiju. Za svećenika je zaređen 1973. Za svoje studije i završeni doktorat kasnije na Gregoriani dobio je zlatnu medalju za izvanredan uspjeh. Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je godine 1997. titularnim biskupom Forlimpopilija i pomoćnim biskupom Poznana, a biskupsko ređenje je bilo 29. lipnja iste godine. Za nadbiskupa Lodza imenovao ga je 2012. papa Benedikt XVI. Krajem rujna te godine na plenarnom zasjedanju Vijeća europskih biskupskih konferencija u St. Gallenu imenovan je predsjednikom komisije CCEE-a za katehezu, školstvo i sveučilišta.

Preuzvišeni, s obzirom na funkciju koju obavljate i da ste upoznati vrlo dobro s temom školstva, možete li nam kazati koji su glavni problemi s kojima se katoličke škole danas susreću?

Situacije su različite, svaka zemlja se susreće s vlastitim izazovima. To posebno možemo primijetiti kada se susrećemo u ovim europskim tijelima u kojima predstavnik svake zemlje govori o problemima na koje on nailazi u svojoj zemlji, svojoj situaciji. Vidimo da su situacije prilično različite. Naravno ima i zajedničkih problema, naročito: kako zadržati, sačuvati, identitet katoličke škole. To je posebno važno jer katoličke škole često uživaju veliki ugled jer je razina odgoja prilično visoka, ali katkad se zaboravi da nije dovoljno visoka edukativna razina, nego je potrebno da škole budu doista katoličke s kršćanskim načelima i podukom kršćanske vjere u školi. Dakle, zaštita katoličkog identiteta je važna za sve.

U Poljskoj nema mnogo katoličkih škola. S njima se za počelo nakon pada komunizma, znači postoje nekih dvadesetak godina. Najveći problem je kako organizirati te škole jer mnogi su ekonomski problemi. S druge strane osjeća se velika potreba, naročito kod roditelja, kako bi njihova djeca mogla ići u katoličke škole jer doista u njima postoji visoka edukativna razina, a i jamac da je profil edukacije dobar, da se odnosi na cijelu osobu i da je ovaj profil u zajedništvu s kršćanskom antropologijom.

Koje kvalitete treba imati profesor u katoličkoj školi? 

Trebao bi biti svjedok vjere, Krista. Druga odlika koja ge treba krasiti je visoka razina stručnosti na njegovu području interesa, ono što predaje. Ove dvije dimenzije moraju ići zajedno jer sve ono što očekuju roditelji, a i učenici katoličkih škola, jest da učenik bude dobro integralno odgojen, u intelektualnom i u vjerskom smislu. Dakle, kad ovo dvoje ide zajedno, sigurni smo da će učenik biti dobro odgojen i pripremljen za sljedeće faze svojega odgoja.

Koji su izazovi našeg vremena s kojima se djeca i školski sustav susreću?

Mislim da postoje određene nijanse u katoličkim školama jer postoje različiti izazovi s kojima se one sučeljavaju. Ali ostaje uvijek najvažniji problem, a to je vizija čovjeka: tko je čovjek, što je obitelj, koji bi odnosi trebali postojati između roditelja i njihove djece. Naime, antropološki problem. Trebamo se, u ovom momentu, vratiti na ono što je rekao već na početku svojega pontifikata, sada već sveti, Ivan Pavao II. kada je govorio da se trebamo „otvoriti Kristu“. Ovo se odnosi, ne samo na osobe koje vjeruju jer, kako je pisao u svojoj enciklici Redemptor hominis, istina je da ne mogu svi reći kao sv. Petar „Ti si Krist, sin Boga živoga“, ali svi mogu reći gledajući osobu Isusa iz Nazareta: „On je pravi čovjek i netko u kome mogu razumjeti sebe samoga, odakle dolazim, koja je moja odrednica i kako ostvariti svoj humanizam“. Potpuno sam uvjeren da se ovdje nalazi izvor istinske antropologije. Kada se ona odbaci, počinje također slom humanosti. Izazovi pred kojima se nalaze katoličke škole, kao i cijeli kontinent, jesu prije svega antropološke naravi.

Posljednjih nekoliko godina svjedočimo skidanju križeva iz učionica. Čemu to vodi i zašto je došlo do toga?

Mislim da je ovo posljedica velikog procesa koji se događa u Europi već dva ili čak tri stoljeća. Ovo nije trenutak za koji ne znamo odakle je nastao. Jer već od 1700. odvija se rat protiv Krista. U razdoblju prosvjetiteljstva govorilo se: „Bog da, Krist ne.“ Stoga, ovdje je veliki proces marginalizacije kršćanstva koje je često predstavljeno kao jedan oblik mraka u kojem se nalazi čovječanstvo. Ovaj trenutak prosvjetiteljstva je veoma važan jer do tada se govorilo, svugdje u Europi, da je Isus svjetlo svijeta, ali u tom momentu se reklo da kršćanstvo pripada kraljevstvu tame i svjetlo je samo ljudski razum. A zatim sve je vodilo prema trenutku u kojem se nalazimo sada, kada križ treba nestati i ne samo iz škola.

Mi pripadamo onom dijelu kontinenta gdje je rat „protiv križa“ započeo već nakon Drugog svjetskog rata. Situacija se promijenila, mislim na Poljsku, nakon '89., u našim „parametrima“ postoji križ, ali iz dana u dan se čuju glasovi koji govore da on treba nestati jer je prepreka da se misli otvoreno (slobodno) bez poteškoća. U jednom smislu se može reći da imaju pravo jer kad se u našem horizontu života nalazi križ, uvijek je tu jedan smjerokaz. Iz ovoga nastaje i pitanje, je li ono kako ja mislim blisko pogledu na čovjeka koji je povezan s ovim križem. Osobama koje žele razoriti autentične kršćanske vrijednosti nazočnost križa je teška za prihvatiti. Ali s druge strane sav uspjeh Europe je zahvaljujući sintezi kršćanstva, dakle i križa, s grčkom filozofskom mišlju i rimskim pravom. Ako se ukloni jedan dio ovoga trokuta, Europa pada.

U nekim europskim zemljama se događa da se i u takozvanim katoličkim školama ne slave vjerski blagdani iz razloga jer u njih idu i djeca nepripadnici katoličke vjere, i da se to čini zbog tolerancije. To se može povezati s Vašim prethodnim odgovorom?

Želim odgovoriti riječima pape Benedikta XVI.: „Diktatura manjine.“ Ovo je tipična situacija u kojoj se nalazimo skoro svi: „diktatura manjine“ protiv istinske demokracije i tolerancije kao takve. Potrebno je dodati, ti glasovi koji dolaze i govore, kako je nužno skinuti križeve, ne slaviti blagdane potječu ili od ateista ili od muslimana. Naime otvorili smo Europu i za njih i sada su oni koji „diktiraju pravila“. Kako se mi možemo kompletirati?

U Europi je prestiž ići u katoličke škole, ali mnogo ljudi ih kritizira, čak i oni koji su išli u njih. Zašto je to tako?

Član sam Kongregacije za katolički odgoj šest mjeseci. Prije jedan mjesec bio je plenarni susret predstavnika ove kongregacije iz cijeloga svijeta. Riječ je o katoličkim školama od osnovnih škola do sveučilišta, i svi su istakli kako one uživaju veliki prestiž, i to je činjenica. S druge strane, po mom mišljenju, oni učenici koji su pohađali katoličke škole i koji ih kritiziraju, nisu išli u te škole zato što su to oni željeli, nego jer je to bila odluka njihovih roditelja. Prisjetit ću se jednog poljskog primjera. Naravno u vrijeme komunizma nisu mogle postojati katoličke škole, samo tri ili četiri i u tim školama većina učenika su bila djeca komunista „s prve crte“ (zagriženih komunista). Da upravo tako. Naime, i oni su shvatili da te škole daju visoku razinu edukacije i da formiraju potpunu osobu. No, kada postoji kontrapozicija, antikatolički anti-vjerski stav roditelja, a s druge strane unutar škole katolički program, naravno i za djecu nastaje problem njihova identiteta. Događa se interna kontroverzija, potrebno je izabrati nešto, i to je paradoks. Ja mislim da se na neki način može reći i o ovoj djeci koja su išla u katoličke škole, ne zbog njihova slobodna izbora, nego zbog odluke njihovih roditelja.

Nastavak čitajte u tiskanom izdanju