Mons. Luigi Pezzuto, apostolski nuncij u BiH

Mons. Pezzuto, peti po redu nuncij u Bosni i Hercegovini, rođen je 30. travnja 1946. u mjestu Squinzano na jugoistoku Italije. U vatikansku je diplomaciju ušao 1978., sedam godina nakon ređenja za svećenika nadbiskupije Lecce. Tijekom svojega bogatoga diplomatskoga službovanja bio je nuncij u: Republici Kongo i Republici Gabonu, Ujedinjenoj Republici Tanzaniji te Republici Salvadoru i Belizeu. Na bosanskohercegovačko tlo stupio je nakon 17. studenoga 2012. kada ga je za nuncija u ovoj zemlji imenovao papa Benedikt XVI. Premda je bila nedjelja popodne kada smo nuncija Pezzuta – radosno zatečeni viješću o posjetu pape Franje Bosni i Hercegovini – zamolili za razgovor, nije nas odbio, nego se samo našalio na svoj račun rekavši: „Jadni Talijan… ništa od odmora“, te spremno odgovarao na naša pitanja.

Preuzvišeni, iznenadila nas je vijest da će Papa doći u Sarajevo…

Da, to jest iznenađenje, ali lijepo. Ipak, pogledamo li sve što papa Franjo čini i govori, pa i ono što se govorilo kod nas, možemo kazati kako to i nije baš posebno iznenađenje. No, važno je da je ovo lijepa vijest.

Jeste li Vi već znali da nam se sprema ovo lijepo iznenađenje?

Gledajte, plodovi stabla ne padaju baš tako. Treba čekati da sazriju. Rekao bih: svaka stvar u svoje vrijeme.

Zasigurno je nuncijatura već nekoliko puta pitana na ovu temu. Možemo li govoriti i o nuncijevoj zasluzi za Papin posjet Sarajevu?

Zasluga nuncija jednaka je ništici. Mi u nuncijaturi radimo svoj posao, pa tako i ja kao nuncij, odnosno veleposlanik obavljam ono što se od mene traži. To je nekad posrednički posao… ali ono što je važno i o čemu ćemo razgovarati je da Papa dolazi. Neovisno o pozivima ili ovom ili onom. Koliko ja znam i vidim, Papa je taj koji želi doći u Sarajevo. I ovaj posjet se treba gledati kao gesta osjećaja i pastoralne ljubavi Pape prema ovoj zemlji. Središte je uistinu Papa, kako prije, tijekom i nakon posjeta.

Ipak, danas možemo zaključiti da se Papa, jamačno nekoliko puta, posredno ili ne, zanimao za Bosnu i Hercegovinu.

Da, za ovu se zemlju zanimala i zanima Sveta Stolica, a to ste već vidjeli iz prethodnih posjeta svetoga Ivana Pavla II. Također i ovaj se Papa zanima za Bosnu i Hercegovinu. Ja koji sam nekoliko puta i u nekoliko navrata razgovarao s njim osobno mogu posvjedočiti njegovo zanimanje, želju i ljubav prema ovoj zemlji i htijenje da dođe. I ovo je pastoralni posjet ovoj zemlji. Papa gdje god ide, ne samo ovdje, on ide kao pastir.

Dakle, da ne bi bilo zabune: ovo je prvotno pastoralni posjet, a ne državnički.

On će se susresti i s vlastima. U zračnoj luci će biti priređena svečanost onako kako se dočekuje nekog državnika. No, ono što trebamo shvatiti i razumjeti jest da u svim Papinim posjetima – išao on na Filipine, ili u Francusku, ili bilo gdje – on uvijek ide kao pastir. Ako je to bilo vidljivo u posjetima drugih Papa – i Ivan Pavao II. je ovdje došao kao pastir – ta je dimenzija još očitija u posjetu pape Franje. On želi da ga se doživi kao biskupa: biskupa Rima i biskupa sveopće Crkve. I svi onda posjeti njegovi trebaju u tom duhu biti promatrani. To se ne tiče samo Katoličke Crkve. Također, kao pastir, i s pastirskim, očinskim srcem približava se i susreće ljude koji nisu kršćani; kao i one koji su kršćani, a nisu katolici. Istina je, Sveti Otac je poglavar države, ali taj vidik je drugotni. I u tom smislu u pastirskim se posjetima susreće i s državnicima. Također i nuncij se ne zove veleposlanik, nego apostolski nuncij, ali on jest i veleposlanik kao svi drugi. Apostolski nuncij se uporabljuje da bi se naglasila i prevladala crkvena dimenzija, premda je i nuncij u kontaktima s vlastima, muslimanima, pravoslavnima, itd. Dakle, to je više od političkoga angažmana. Cjelokupan naš rad jest za dobro Crkve i dobro svih ljudi. To je poglavito u zemlji koja je kao vaša: raskrižje različitih kultura i religija. Istina, mi obavljamo poslove i nalazimo se i u onim situacijama koje nisu isključivo povezane s vjerom, ali uvijek je to za dobrobit Crkve i svih ljudi.

Mi smo papu Franju očekivali i prošle godine kada smo u Sarajevu obilježili 100 godina od početka Prvoga svjetskoga rata.

Ne znam što se uvijek vraćate natrag. Gledajmo sadašnjost i uprimo pogled u budućnost.

Samo konstatiramo…

Ma, to se dogodi svima. I meni također. Dobijem poziv danas, a idem za koji mjesec. Kada dođe na red. No, važno je vidjeti dvije stvari: Papinu ljubav prema ovoj zemlji i ovaj posjet gledati iz toga kuta da on dolazi kao pastir.

Ne sjećamo se kada je neki državni poglavar posjetio Sarajevo, osobito sa Zapada. Stječe se dojam da je ova zemlja zaboravljena.

Činjenica da Sv. Otac šalje svojega nuncija ovdje znak je da ova zemlja nije zaboravljena. Mišljenja sam da svaka zemlja treba biti otvorena, u smislu da njezini poglavari odlaze k drugima i održavaju prijateljske odnose, ali također i da drugi dolaze ovamo. No, to ne spada na mene, a, uz dužno poštovanje, ni na Vas. Trebamo biti strpljivi i ne oslanjati se puno na prošlost. Što je bilo - bilo je. Vidjet ćemo u budućnosti, možda dođu i drugi državni poglavari u Sarajevo.

Možemo li to kao jedan od plodova Papina posjeta Bosni i Hercegovini i očekivati?

Ne znam. To mene ne trebate pitati. To je vaša želja koju ja dijelim s vama. Nije moja zadaća reći što bi drugi trebali činiti. Mogu istaknuti: bilo bi dobro, ali poslije ne mogu odlučivati za druge. Ponavljam vam, prošlost je važna u smislu da ju ne zaboravljamo, ali trebamo biti svjesni sadašnjice i shvatiti što trebamo sada činiti da bismo dali nadu za budućnosti. To je zadaća i nas svećenika. Ne možemo stalno govoriti: „Tako je bilo…“ Prošlost se ne treba zaboraviti, ali ne možemo biti njezini robovi. Potrebno je shvatiti sadašnjost – razumjeti jedni druge, i pitati se što možemo sada učiniti da bismo dali nadu za budućnost. Ja kao nuncij želio bih da svećenici tako rade: i kroz sredstva društvenih priopćavanja. (Važno je da i mi svećenici čitamo jer nije baš da svi to rade.) Trebamo gledati što mi možemo učiniti. Pogreška je stalno upućivati na ono što je netko drugi dužan raditi. Ne možemo trajno prebacivati krivnju na druge. I to je upravo kontekst razmišljanja i u okviru budućega Papina posjeta.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju