Mons. Jure Bogdan, postulator kauze sluge Božjega Miroslava Bulešića

Mons. Bogdane, kako i kad je počeo proces za proglašenje blaženim Miroslava Bulešića i zašto je toliko kasnio?

Devet godina poslije smrti svećenika Miroslava Bulešića biskup Dragutin Nežić, tada apostolski upravitelj Porečke i Pulske biskupije i hrvatskoga dijela Tršćanske i Koparske biskupije, odlučio je 1956. započeti s kauzom za proglašenje svetim Miroslava Bulešića. Postulatorom kauze imenovao je istarskoga svećenika don Marija Pavata koji je rezidirao u Rimu. Postulator je imenovao vicepostulatorom istarskoga svećenika don Antuna Bogetića (danas umirovljeni porečko-pulski biskup). Biskup Nežić je odlučio osobno predsjedati sudištem. Promotorom vjere u postupku imenovao je mons. Leopolda Jurcu, a bilježnikom don Ivana Pavića. Postupak se odvijao u strogoj tajnosti radi toga što su ondašnje komunističke vlasti željele sve zataškati o temi i uopće o ubojstvu svećenika don Miroslava Bulešića. To je bila tabu tema kao i ostali komunistički zločini nad Katoličkom crkvom. Netko je mislio da silom može utišati i uništiti Crkvu. Kad bi Crkva bila ljudsko djelo, možda bi se tako i moglo? Ona je mistično tijelo Kristovo. Bog joj daje život i snagu za svjedočenje i djelovanje. To izmiče onima koji ne vjeruju. U cijeloj državi, kao i svim zemljama koje su na Jalti došle u sastav Istočnoga bloka, u javnosti se provodila sustavna difamacija Crkve, njezine uloge i njezinih istaknutih članova. Jednom riječju, vladao je progon Crkve.

Informativni postupak za kanonizaciju započeo je s radom 24. travnja 1956. Bio je to riskantan i hrabar podvig istarskoga biskupa mons. Nežića. Ako se prisjetimo da je to vrijeme zatvaranja maloga i velikoga splitskoga sjemeništa, kao i sjemenišne škole i Visoke teološke škole u Splitu, sustavnih pritisaka na ostala hrvatska sjemeništa, da je u našoj domovini još puno katoličkih svećenika u zatočeništvu i izbjeglištvu, kardinal Stepinac je u kućnome pritvoru u Krašiću, dovoljno nam sve to govori o klimi i odnosima koji su vladali u društvu prema Katoličkoj crkvi.

U socijalističkim okolnostima vrlo nesklonima Crkvi ubrzo je bilo jasno da se neće moći voditi niti tajni postupak, a kamoli javni. Nakon druge sjednice postupak je obustavljen u iščekivanju boljih vremena. Odlučeno je samo zamoliti Kongregaciju obreda u Rimu da se, sukladno crkvenim propisima, u Tršćanskoj biskupskoj kuriji ispitaju mons. Jakob Ukmar, djelitelj krizme u Lanišću, koji je također doživio fizičku agresiju i zadobio teške tjelesne ozljede tom prilikom, i u nadbiskupskoj kuriji u Spoletu mons. Rafaelle Radossi, spoletski nadbiskup koji je bio porečkim i pulskim biskupom do 1947. Tršćanski biskup mons. Antonio Santin proslijedio je postulaturi 28. prosinca 1957. svjedočanstvo mons. Jakoba Ukmara. U iščekivanju povoljnijih vremena za Crkvu postupak je obustavljen, tj. odgođen za bolja vremena. 

Urušavanjem komunističkoga sustava u Istočnoj Europi pa tako i u našoj Domovini 1990., te stvaranjem samostalne hrvatske države, porečki i pulski biskup mons. Antun Bogetić odlučio je obnoviti i nastaviti postupak za proglašenje blaženim i svetim sluge Božjega Miroslava Bulešića. Budući da su u međuvremenu stupili na snagu novi propisi za vođenje kauza svetih (Apostolska konstitucija Divinus perfectionis Magister od 25. siječnja 1983.), biskup Bogetić je zatražio i dobio „nihil obstat“ 10. kolovoza 1992. za nastavak postupka. Nasljednik mons. Bogetića na biskupskoj stolici mons. Ivan Milovan imenovao je 24. kolovoza 1998. mons. Vjekoslava Milovana postulatorom kauze. Sukladno novim normama, 23. siječnja 1999. uspostavljena je nova komisija – povjerenstvo od tri stručnjaka povjesničara koji su trebali proučiti dotad prikupljene povijesne dokumente kauze, ispitati jesu li istraženi svi arhivi koji bi mogli nešto imati o sluzi Božjemu Miroslavu Bulešiću. Isto tako ova komisija je trebala izraditi izvješće o okolnostima ubojstva sluge Božjega. Budući da je jedan od povijesnih stručnjaka uskoro imenovan biskupom mons. Mile Bogović, ostala dvojica perita Ivan Grah i Stipan Trogrlić izradili su „Povijesnu relaciju o društveno-političkim i vjerskim prilikama u Istri, u vrijeme kad je živio sluga Božji Miroslav Bulešić“.

Iz toga izvješća proizlazi da su konzultirani biskupski arhivi u Poreču, Rijeci, Krku, Trstu, Hrvatski državni arhiv u Zagrebu, Hrvatski državni arhiv u Pazinu, Arhiv suda u Puli, arhivi Papinskog lombardijskog i francuskog sjemeništa u Rimu, župni arhivi u Svetvinčentu, Lanišću, Baderni, Kanfanaru, Arhiv biskupskoga sjemeništa u Pazinu, Istarskoga književnoga društva Juraj Dobrila,Papinskoga sveučilišta Gregoriana, itd. Kasnije će biti konzultirani arhiv u Državnome tajništvu Svete Stolice, Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima i neki drugi. Cenzori teolozi bili su profesori franjevac o. Bonaventura Duda, bibličar, i krčki svećenik profesor moralnoga bogoslovlja Marijan Valković. Svi relevantni dokumenti i svjedočanstva iz raznih arhiva su obrađeni i objavljeni u službenoj građi kauze (copia pubblica, pozicija, knjiga o votumu povjesničara, knjiga o votumu teologa).

Biskup Ivan Milovan odlučio je 28. ožujka 2000. nastaviti s kauzom. Tada je imenovao svojim delegatom krčkog svećenika prof. Slavka Zeca, promicateljem pravde mons. Marijana Bartolića, bilježnikom svećenika Darka Zgrablića i pridodanim bilježnikom Branku Velić. U razdoblju od 2000. do 2001. postulator je ispitao 22 svjedoka. Godine 2003. ispitana su službeno još dvojica svjedoka.

Dokumentima su još dodali izvješće mons. Ukmara iz biskupske kurije u Trstu, kao i ostala Ukmarova svjedočanstva. Završetkom biskupijskog procesa svi dokumenti su predani u Rim u Kongregaciju za proglašenje svetima. Ista kongregacija je izdala Dekret o valjanosti biskupijskoga postupka 14. prosinca 2007.

Nakon što je postupak iz biskupije preselio u Rim, prvim postulatorom u Rimu bio je kroz kratko vrijeme franjevac o. Luca De Rosa, a potom sam postulatorom imenovan ja. U biskupiji Poreč i Pula vicepostulator je mons. Vjekoslav Milovan. Postulator je zamolio mons. Fabijana Veraju, umirovljenog podtajnika Kongregacije za proglašenje svetima, da napiše poziciju. To je studija – pozamašna knjiga, u kojoj je autor proanalizirao sve prikupljene dokumente i konzultirao mnoge druge. U njoj autor mons. Veraja pokazuje da je sluga Božji Miroslav Bulešić mučenik. Pozicija je tiskana 2010. Nakon toga je kongregacija zadužila perite povjesničare da prouče poziciju i donesu svoj sud. Uz stanovite primjedbe i traženja još nekih dokumenata sud povijesne komisije bio je pozitivan. Pod vodstvom generalnog relatora p. Vincenza Criscuola tiskan je volumen sa stručnim mišljenjem povijesne komisije. Sljedeći korak bio je rad teološke komisije na poziciji i rezultatima povijesne komisije. Teološka komisija je jednoglasno donijela svoj sud da je sluga Božji Miroslav Bulešić mučenik i da se s kauzom može ići dalje. Posljednja, „kardinalska komisija“ sastavljena od kardinala sastala se u studenom 2012. Pozitivni sud kardinalske komisije o Bulešićevu mučeništvu i njegovu uzdizanju na čast oltara bio je jednoglasan.

Sveti Otac Benedikt XVI. odobrio je 20. prosinca 2012. izdavanje Dekreta o mučeništvu sluge Božjega Miroslava Bulešića. U dogovoru s mjesnim biskupom mons. Draženom Kutlešom, hrvatskim biskupima te Kongregacijom za proglašenje svetima objavljeno je iz Državnoga tajništva Svete Stolice u veljači 2013. da će beatifikacija Miroslava Bulešića biti 28. rujna ove godine u Puli. Od smrti 1947. do proglašenja blaženim Miroslava Bulešića prošlo je 66 godina. Put je to dug i mukotrpan. Ali Bogu hvala, došli smo do beatifikacije.

Koliko je, prema Vašim spoznajama, bilo svjedoka u tom procesu, a znamo da Kongregacija za proglašenje blaženima i svetima ozbiljno pristupa tom poslu, i koliko je pisanih svjedočanstava?

Kongregacija za proglašenje svetima je vrlo rigorozna i zahtjevna. To je dobro. Sve to pomaže da se bolje i temeljitije pristupi proučavanju života i djela Božjeg Ugodnika. Već je spomenuto da su priložena 24 pismena svjedočanstva saslušanih svjedoka. Ovima se svakako nadodaje sve što je zapisano u arhivima. Proučavaju se svi odjeci u medijima, kako u onim naklonjenim Crkvi, tako i onim ravnodušnim ili protivnima Crkvi. Ide se u dubine u svim detaljima. Ništa se ne ostavlja slučaju. Studiraju se okolnosti mučeništva. Proučava se sve, od obitelji, rođenja, djetinjstva, školovanja, djelovanja u životu. Sve što je povezano sa slugom Božjim.

U mjesecu srpnju 2013. navršilo se 450 godina od Dekreta Tridentinskoga sabora “Cum adolescentium aetas” o uspostavi sjemeništa. Ta dalekosežna odluka sabora bitno je utjecala na razvoj i budućnost Crkve. Od tada do danas pripremanje mladića za svećeništvo u sjemeništima je prioritet svih mjesnih Crkava. Blaženi Miroslav Bulešić je prošao cjelovitu pripremu za svećeništvo kroz malo i veliko sjemenište. Podnio je mučeničku smrt dok je i sam bio odgojitelj – vicerektor i nastavnik u pazinskome sjemeništu. Kad i kako je Bulešić krenuo u sjemenište?

Osnovnu kršćansku formaciju Bulešić je primio u roditeljskoj kući. U obitelji se redovito molilo, a nedjeljom i blagdanom obitelj je pohađala sv. misu. Početci i povijest mnogih svećeničkih zvanja povezani su s mjesnim župnikom ili nekim drugim svećenikom. Tako je bilo i s Bulešićem. Poznati istarski svećenik Ivan Pavić je pripremio Miroslava, zajedno s drugom djecom, na prvu sv. pričest i krizmu koju je Miroslav primio 6. listopada 1928. Svećenik Ivan Pavić će ga i kasnije pratiti u duhovnom i ljudskom sazrijevanju, na putu prema svećeništvu. On je kod dječaka Miroslava uočio mnoge vrline i odlike kao i njegovu sklonost prema svećeništvu. Nakon četvrtog razreda osmogodišnje škole, u dogovoru s roditeljima i dječakom Miroslavom, odveo ga je u jesen 1930. u Katolički zavod „Alojzjevišće“ u Gorici. U njemu je Miroslav završio peti razred. Iduće godine prešao je u Malo sjemenište u Kopru. Kasnije će o tomu posvjedočiti vlč. Pavić: „Miro je uvijek bio uzoran vjeroučenik.... Drukčije ga ja ne bih bio uputio u sjemenište. Tada su Slovenci imali u Gorici tzv. Alojzjevišče, kao pripravnicu za sjemenište. Zato sam i Miru onamo uputio. Zatim sam ga uputio – u dogovoru sa župnikom iz Svetvinčenta - u Malo sjemenište u Kopru.“ Svjedočanstvo o duhovnome sazrijevanju i usmjerenosti Miroslava Bulešića je i spomen-sličica koju je odabrao u šesnaestoj godini prigodom oblačenja talara. Na sličici je vlastoručno napisao: „Ti si moj Bog. U rukama Tvojim je sudbina moja.“ Divna ispovijest vjere mladića koji u svojemu srcu osjeća Božji zov. U Bogu je njegova snaga, uporište i sva njegova budućnost.

Nakon položene velike mature 1939. u koparskome sjemeništu Miroslav je nastavio hod prema svećeništvu?

Da. Kao svećenički kandidat Porečke i Pulske biskupije započeo je studentski život u Bogoslovnom sjemeništu u Gorici, ali je ubrzo došao u Rim. Godinu dana je bio pitomac Papinskoga francuskog sjemeništa (pored Panteona) i potom je preselio u Papinsko lombardijsko sjemenište koje se i danas nalazi nasuprot poznatoj starokršćanskoj bazilici Svete Marije Velike. Studij je nastavio na Papinskome sveučilištu Gregoriana kojeg vode isusovci. U Rimu se snašao jako dobro u svakome pogledu. O tomu svjedoči u raznim pismima svojim dobrotvorima i prijateljima. U Rimu je također susreo i mladog zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca koji je preuzeo na sebe dio obveza za Bulešićevo školovanje i uzdržavanje. Stanovitu financijsku podršku primao je i od mons. Jurja Mađerca, rektora Hrvatskoga zavoda sv. Jeronima.

Iz njegova duhovnog dnevnika naslućujemo što je proživljavao u svojoj duši na sami dan svećeničkog ređenja? S kakvim je raspoloženjem mladomisnik Bulešić krenuo u život?

Da, to je divno svjedočanstvo mladoga čovjeka koji se posve predaje Bogu. Uzor je mladomisnicima na pragu svećeničke službe.

Na sami dan svećeničkog ređenja 11. travnja 1943. u rodnoj župi Svetvinčenat, ujutro prije ređenja, Miroslav je zapisao: „Svećeničko ređenje: još mi fali malo sati kada ću postati svećenik. Moj Bože, sav Ti se prikazujem, sav Ti se darujem: sav hoću da sam Tvoj sada i uvijek. Hoću Ti vjerno služiti. Slava Tvoja i spas duša! Poniznost, požrtvovnost! Prikazat ću se sav za spas i mir našega naroda! Misu ću prikazati za se: u zahvalu i oproštenje grijeha i da isprosim jaku volju u poslušnosti Bogu! Prikazat ću je i za roditelje: za zdravlje svojeg milog oca, za moju predragu majku i sestre i brata. Spomenut ću se također svojih dobročinitelja, prijatelja, svih onih koji su mi se preporučili u molitvi. Svećenik na vijeke.“ Nakon ređenja i svečanosti mlade mise zadržao se još mjesec dana u svojoj biskupiji. Potom se vratio u Rim. Na mladomisničku sličicu je zapisao svoje geslo koje u nekome smislu uobličuje njegov životni program: Dođi kraljevstvo Tvoje! Budi volja Tvoja!

U životopisu blaženoga Miroslava Bulešića, svećenika, neumornog i neustrašivog propovjednika evanđelja, dušobrižnika, karitativnog djelatnika, odgojitelja mladeži, posebice se ističe naslov kršćanskoga mučenika. Što Crkva uči o mučeništvu? Tko je kršćanski mučenik?

Drugi vatikanski sabor u Lumen Gentium artikulira vjeru Crkve o mučeništvu ovim riječima: „Budući da je Isus, Sin Božji, svoju ljubav očitovao tako da je za nas položio svoj život, nitko nema veće ljubavi od onoga koji polaže svoj život za Isusa i za svoju braću (usp. 1 Iv 3, 16; Iv15,13). Stoga su neki kršćani već od prvih vremena bili pozivani na davanje toga najvećeg svjedočenja ljubavi pred svima, a osobito pred progoniteljima. Mučeništvo, dakle, kojim se učenik usličnjuje Učitelju, koji je slobodno prihvatio smrt za spas svijeta i njemu se u prolijevanju krvi suobličuje, Crkva smatra iznimnim darom i vrhovnim dokazom ljubavi. Iako je to dano samo malobrojnima, ipak svi moraju biti spremni ispovjediti Krista pred ljudima te ga na križnome putu nasljedovati usred progonstava koja Crkvi nikada neće nedostajati“ (LG 41,3).

Katekizam Katoličke crkve će to sažeto izreći: „Mučeništvo je vrhovno svjedočanstvo dano za istinu vjere; označuje svjedočanstvo koje ide do smrti. Mučenik daje svjedočanstvo za Krista umrlog i uskrsloga, s kojim je sjedinjen ljubavlju. On podnosi smrt činom jakosti“ (KKC br. 2473). Iz crkvenog nauka je jasno da kršćanski mučenik nije neki narodni heroj, kamikaza, slučajna žrtva, pravednik među narodima...

U progonstvu, trpljenju i umiranju kršćanski mučenik ljubi. On oprašta progoniteljima. U njega nema trunka mržnje prema protivnicima Isusova križa. On za njih moli. Želi ih zagrliti Kristovom otkupiteljskom ljubavlju. U progonitelju vidi Božje stvorenje koje ima besmrtnu dušu koju treba privesti u luku spasenja. Mučeništvo je povlastica koju Bog daje izabranim dušama. U Poslanici Rimljanima ranokršćanski mučenik sv. Ignacije Antiohijski piše: „Pustite mi da postanem hranom zvijeri. Po njima bit će mi dano da prispijem Bogu.“

Može li se iz Bulešićevih bilježaka zaključiti da je i sâm naslućivao mučeništvo i kako se na to spremao?

U prouci života kršćanskih mučenika uočavamo da je mučeništvo logički slijed intenzivnog duhovnog života, povezanosti duše s Bogom. Ono nije i ne može biti slučajno. Miroslav Bulešić je bio svjestan da bi i sâm mogao postati mučenikom. To je vrlo jasno zapisao nekoliko puta. Društveno ozračje u kojem je djelovao kao svećenik tomu je pogodovalo. Crkva je bila kamen smutnje za mnoge. Poznat je citat – iz govora zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca svećeničkim ređenicima na kraju II. svjetskoga rata - kad im jasno kaže da ih šalje „u krvavu kupelj“.

Mladomisnik župnik Bulešić je činio sve što je mogao da olakša patnje i tjeskobe što su pogađale njegove župljane. Često je dolazio u Poreč u Biskupski ordinarijat s popisom odvedenih ljudi od Nijemaca i Talijana, molio biskupa da za njih posreduje. Tako je mnoge spasio od sigurne smrti. Partizani su don Miroslava optuživali da surađuje s Nijemcima i odvraća mlade, posebno djevojke, da ulaze u njihove redove. Upućivali su mu teške prijetnje pa i smrću. O tom strašnome stanju zapisao je u svojem dnevniku 22. ožujka 1944: „Bože moj, što se tu događa. Kako je velika Tvoja pravednost, a neizmjerno Tvoje milosrđe. Vidiš moju zapuštenu župu. Neka ne dođe na nju Tvoja prestroga kazna.... A mene, Bože, ako je Tvoja volja, prištedi da budem u Tvojim rukama oruđe da se širi Tvoja ljubav i nauka. Ako me hoćeš k sebi, evo me pripravna. Moj život Ti sasvim darujem za svoje stado. Uz tvoju milost i ako me ti učiniš dostojnim, ne bojim se mučeništva, već ga žudim. Neka bude volja Tvoja. Daj da ne smalakšem nipošto. Da ne skrenem krivim putem. Daj mi srčanost da Tebe naviještam tužnom mi i trpećem narodu.... Ako bi to morao biti moj zadnji spis: svima pitam oproštenje i svima opraštam. Želim umrijeti samo za slavu Božju i spasenje duše moje i mojih vjernika.... Blagoslovi, Bože, sve Tvoje ovčice koje si meni nedostojnom izručio i daj da među njima zavlada dobrota, sloga, bratska ljubav osnovana na temelju Boga.“

Iz Bulešićevih se bilježaka vjerojatno daju naslutiti obilježja njegova ljudskog, kršćanskog i svećeničkog lika, posebice njegove svijesti o uzvišenosti svećeničkoga poziva i pastoralne odgovornosti. Možete li i o tomu nešto kazati? 

Kao i drugi svećenici, tako je i on bio izložen prijetnjama i klevetama svih vrsta. O tomu je javno progovorio na Božić 1944: „Ničega se ne bojim jer znam da činim u svemu svoju dužnost, i miran sam pred Bogom i pred ljudima. Ja, znajte, uvijek ću se držati vjere, svojeg poštenja koje neću prodati ni za kakvu zemaljsku cijenu, bez straha ću svakome kazati ono što je pošteno. Prema tim ću načelima uvijek živjeti. A to su načela Kristova. Kamo i kako je On išao, onuda i onako idem i ja.“ Nema sumnje. Ovako govori samo čovjek čvrstoga značaja. Božji čovjek!

Kako se rat bližio kraju, neprijatelji križa Kristova bili su sve agresivniji protiv Crkve, pa tako i mladog poduzetnog župnika Bulešića. Na drugu obljetnicu svojega ređenja on je zapisao: „... Danas kad radim za spas duša, možda mi koji put fali prave ljubavi. – Bogu na slavu neka bude moj život i na spasenje svih mojih župljana. Hoću da proslijedim u svagdanjoj žrtvi za moje stado. Bože, obrati srca i pameti mojih župljana, da oni Tebe spoznaju, slušaju i ljube. Koliko događaja, povoljnih i nepovoljnih, u tim dvjema godinama svećeništva! Od prije Božića protivnici su se digli protiv mene smatrajući moje djelovanje u apostolatu kao neku politiku. A ja sam činio samo svoju dužnost: učio sam djecu kršćanski nauk, sve sam pozivao na kršćanski život, na svetu misu, na svete sakramente. S djecom sam napredovao puno u nauci katekizma...“ ...“Ja sam učinio koliko sam mogao iz ljubavi za ovaj jadni mi narod. Moj Bože, opet Ti prikazujem svoj život! Neka bude Tvoja volja!“

Dva tjedna poslije, svjestan da je u životnoj opasnosti, on piše svoj duhovni testament. U oporuci je poručio svojim neprijateljima: „A moja osveta je – oprost.“

Poznato je da su svećenici koji su se istaknuli pastoralnim djelovanjem bili trn u oku neprijateljima Crkve. Pogotovu ako je bio omiljen kod djece i kod vjernika uopće. Jesu li se čuli kakvi prigovori na Bulešićevo ponašanje tada?

Nakon župnikovanja u Baderni Bulešić je premješten u župu Kanfanar. U novoj sredini dao se na obnovu velike župe kao i kapelanija Sošići i Barat. Prvo što je poduzeo bile su pučke misije u župi. (od 30. ožujka do 7. travnja 1946.) Uspjeh je bio velik. 

Nedjeljom je prije podne držao mise, a poslije podne pučke pobožnosti. Oživio je crkveno pjevanje. Uveo je pobožnost prema Presvetom Srcu Isusovu i prema Srcu Marijinu. Promicao je čestu sv. ispovijed, molitvu krunice, posebno među mladima i djecom. Svojom komunikativnošću i radom je kroz kratko vrijeme osvojio srca svojih župljana, ali komunisti mu nisu davali mira. Bio im je stalno na meti. Zastrašivali su i odvraćali djecu i mladež od vjeronauka i Crkve. Okupljali su mlade na noćne zabave i sastanke kako bi ih otrgnuli od utjecaja roditelja i župnika. Mlade su u duhu socijalističke revolucije odvraćali od nedjeljne sv. mise, crkvenih obreda... Uza sve to, župljani su najvećim dijelom slijedili svojega mladoga pastira. Promatrajući kako narod hrli na misu, a Bulešića kako u biretu i reverendi, odgovarajući na pozdrave, prolazi između okupljenih vjernika prema crkvi, neki su članovi Komunističke partije jedne nedjelje 1946. na kanfanarskom trgu međusobno zaključili: „Dok je ovaj živ, narod neće ići za nama, niti dolaziti na naše sastanke.“ Neki su mladoga župnika Bulešića pokušavali nagovarati preko rodbine da se makne iz Kanfanara u Italiju. On je samo odgovarao: „Ovdje je veća potreba za svećenicima, ovdje treba ostati.“ Otvoreno su mu počeli prijetiti smrću. A on je uzvraćao: „Ako me ubiju, ubit će me za vjeru i Boga!“ Prema svima je bio otvoren i susretljiv. U propovijedima čvrst, jasan i odlučan. Narod ga je slijedio. Crkva je bila sve više ispunjena vjernicima svih uzrasta.

Odabrane duše Bog stavlja na kušnju kako bi iz nje izišli još jači i hrabriji. Još je jednu gorku pilulu don Miroslav morao popiti. Točno mjesec dana prije svoje mučeničke smrti u duhovnom dnevniku 24. srpnja 1947. zapisao je kako ga je teško ražalostilo govorkanje da neka djevojka iskazuje posebnu simpatiju prema njemu: „Oče, nek' se vrši volja Tvoja. Nek' mi bude to na poniženje i spasenje. Tebi, Bože, preko Tebe Majko, prikazujem i tu žrtvu. Teška mi je, a Tebi će biti draga. Hvala Ti, Bože, što si i to dopustio. To me nuka da se što većma Tebi približim. Majko, pomozi mi da sačuvam svoju čistoću. Daj mi, Bože, prije smrt nego da padnem u jedan grijeh nečistoće. – Ja želim, ako je Tvoja volja, čim prije doći k Tebi. Inače kazni me, kroti me, ponizuj me!“

Posao postulatora kauze, beatifikacijom u Puli, nije završen? Možemo li očekivati i kanonizaciju?

Beatifikacijom blaženoga Miroslava Bulešića odobrava se njegov kult na biskupijskoj razini (Porečka i Pulska biskupija) i na određenome području. To može biti i nacionalna razina ili neka redovnička zajednica. Nakon beatifikacije Crkva nastavlja intenzivno moliti i raditi da se novi blaženik proglasi svetim. Što je potrebno prema crkvenim propisima? Potrebno je da Bog mučeništvo i svetost života Miroslava Bulešića potvrdi nadnaravnim interventom, jednim čudom na njegov zagovor. Obično je riječ o kakovu čudesnome ozdravljenju medicinski neprotumačivome. Od svih vjernika očekuje se dakle žarka molitva za kanonizaciju. Isto tako i da se u svojim potrebama i nevoljama utječu blaženome Miroslavu Bulešiću. Kad bude Božja volja, dobri Bog će odgovoriti svojim čudom. Dakako, sve to onda treba uredno pratiti, proučiti i s potrebnom dokumentacijom predstaviti Apostolskoj Stolici na prouku. I ako se to nakon temeljitih ispitivanja utvrdi istinitim, Rimski prvosvećenik – Papa, određuje da se blaženika proglasi svetim, tj. da ga se kanonizira. On time ulazi u opći kalendar i postaje baština cijele Crkve. Njegov kult je proširen za cijelu Crkvu.

Što Miroslav Bulešić govori današnjem naraštaju mladih svećenika? U vrijeme kada nemamo fizičkih progona mnogi su u trajnoj opasnosti suobličiti se ovome svijetu i udaljiti se od svojega poslanja.

U našoj domovini mi danas nemamo stvarnih fizičkih progona Crkve. Ne znači da oni već sutra ne mogu doći. Mi stariji se sjećamo teških progona kad su kršćani mnogo trpjeli zbog svoje pripadnosti Katoličkoj crkvi. Naša zemlja je natopljena mučeničkom krvlju. Danas u demokratskome društvu Crkva je često nepravedno i, rekao bih, sustavno izložena suptilnome marginaliziranju, javnome blaćenju i omalovažavanju. Virtualno se pokušava stvoriti neka druga slika i predodžba Crkve. Javno i vrlo glasno se promiču „vrijednosti“ u suprotnosti s ljudskom naravi, s moralnim evanđeoskim načelima. Dakako, ne želim reći da i mi kršćani ponekad ne dajemo povoda za to. Ovdje valja spomenuti da je diljem svijeta zavladala kristianofobija. Kršćani su danas u svjetskim razmjerima najprogonjenija duhovna zajednica.

Blaženi Miroslav Bulešić je primjer svećenika koji živi iz vjere. Sav njegov život je usmjeren k Bogu i ima smisao u Bogu. On vjeruje u svoje zvanje i svoje poslanje. Jer je otvoren Bogu, a Bog je ljubav, blaženi Miroslav Bulešić je otvoren i čovjeku. Istinska vjera ne može biti statična. Ona je dinamična. Ne traži sebe i svoju udobnost. On traži Božju slavu. Bog je u središtu svih njegovih pothvata. Dođi kraljevstvo Tvoje! mladomisničko je geslo blaženoga Miroslava Bulešića. To je njegov životni program. I on ga je doista pretočio u život. U svojem duhovnome dnevniku on poručuje svim svećenicima: „Između žalosnog, tužnog, krvlju natopljenog naroda mi moramo biti dobri Samaritanci koji tješimo, koji liječimo, podižemo, zavijamo svaku ranu u bijeli omot ljubavi jer mržnja uzrokuje krvarenje, a ljubav zacjeljuje rane. Ljubavi, ljubavi treba danas u nama, da je možemo širiti riječju, a osobito djelom.“

Katolički tjednik