Biskup Josip Mrzljak rođen je 1944. u Vukovaru, u obitelji Vladimira i Barice, rođ. Šimecki. Roditelji su mu živjeli u Krašiću, a u Vukovar su se doselili jer je otac kao državni službenik dobio namještenje. Kada su mu, najvjerojatnije komunisti, u vukovarskoj "kristalnoj noći" 12. travnja 1945. ubili oca, s majkom se vratio u Krašić gdje je završio osmogodišnje školovanje u vrijeme kada je tu kao zatočenik živio bl. Alojzije Stepinac.
U Nadbiskupskom dječačkom sjemeništu na Šalati maturirao je 1963., a studij teologije završio je na KBF-u u Zagrebu, te za svećenika zaređen 1969.
Obavljao je više pastoralnih dužnosti, a u Sesvetskom Kraljevcu bio je župnikom 18 godina.
U ljeto 1998. nadbiskup Josip Bozanić imenovao ga je biskupskim vikarom za svećenike i ravnateljem pastoralnih ureda Nadbiskupskog duhovnog stola, a malo zatim i kanonikom Prvostolnog kaptola zagrebačkog. Za biskupa je zaređen u zagrebačkoj katedrali 6. veljače 1999.
U Hrvatskoj biskupskoj konferenciji obnašao je službu predsjednika Vijeća HBK-a za kler, a danas je predsjednik Hrvatskog Caritasa, predsjednik Biskupske komisije HBK-a za Hrvatski Caritas te predsjednik Biskupske komisije HBK-a za odnose s državom. S njim smo razgovarali o Tjednu solidarnosti i prigodnim pitanjima uz desetu obljetnicu te hvalevrijedne akcije koju je pokrenuo Hrvatski Caritas.
Preuzvišeni, već 10 godina u Hrvatskoj traje korizmena akcija Tjedan solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini. Nakon desetljeća prikupljanja pomoći i pomaganja potrebitima u BiH, može li se napraviti svojevrstan presjek koliko je učinjeno u tom razdoblju?
Da, pred nama je 11. Tjedan solidarnosti i dobro je osvrnuti se na rezultate proteklog desetljeća. Kad bismo pravili neku anketu o uspjesima ili neuspjesima ove inicijative, vjerujem da bismo dobili cijeli dijagram mišljenja i pogleda na ovu akciju, i to među klerom i laicima. Što se tiče prikupljenog novca, možemo iznijeti točan podatak računovodstva Hrvatskog Caritasa, a to je iznos od 16 670 211 kuna, koji je od Hrvatskog Caritasa dostavljen Caritasu BiH, a to je preračunato nešto više od dva milijuna eura.
Bilo je i drugih pomaganja pojedinih biskupija i župa, a zasigurno i pojedinaca, ali o tome nemamo evidencije. No, vjerujem da je učinjeno mnogo i na duhovnom planu i povezivanju ljudi u objema državama.
Spomenuo bih i razne pohode mladih svećenika i đakona Zagrebačke metropolije raznim mjestima u BiH u kojima sam i sâm sudjelovao u nekoliko navrata.
Jasno je da svaka (nad)biskupija te dekanat i župa u Hrvatskoj može samoinicijativno pokretati različite akcije za pomoć Crkvi i ljudima u BiH. Zanima nas kakav je razlog podizanja Caritasovih akcija na nacionalnu razinu? S ove distance, je li taj projekt zaživio među vjernicima u biskupijama u RH?
Ponekad kažemo: „Svako zlo za neko dobro!“ Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu zadesilo je devedesetih godina prošlog stoljeća veliko zlo rata. Nema na svijetu valjda većeg zla od rata, kada se događaju najveći zločini koje čovjek može zamisliti. Čudim se kako čovjeka može obuzeti tolika količina zla da postaje gori od životinje. (Neka mi oproste životinje na usporedbi).
No, u takvim trenutcima rađaju se na drugoj strani veliki znakovi dobrote i ljubavi. I što je više zloće, raste puno dobrote u čovjeku. Vidjelo se to na djelu upravo u ratnim zbivanjima kada su mnogi ostali bez ičega, protjerani iz svojih domova, a naišli su na otvorena vrata i srce mnogih koje do tada nisu poznavali.
Nakon rata mnogi su željeli pomoći u podizanju razorenih domova, crkava i drugih objekata. Pomoć su davali pojedinci, župe, biskupije ili druge organizirane skupine. Željeli smo u Hrvatskom Caritasu objediniti tu pomoć koja je išla preko župa i biskupija da bude organiziranija te, možda, onda i djelotvornija.
Naglasak je upravo na solidarnosti s ljudima. Ne toliko na obnavljanju bilo kakvih zgrada, nego želji da se omogući ljudima povratak i pruži mogućnost za opstanak. Tijekom godina naglasak se sve više stavljao na ljude koji su egzistencijalno ugroženi. Tijekom ovih 10 godina bilo je oscilacija, ali mogu reći da projekt živi i spada u redoviti godišnji pastoralno-korizmeni plan u većini župa u svim našim (nad)biskupijama.
Čemu zapravo takva jedna akcija i kakvo je teološko utemeljenje tog velikog projekta koji se sada već tradicionalno održava u Trećoj korizmenoj nedjelji?
Vjetar u leđa ovoj inicijativi dao je posebno papa Benedikt XVI. svojim apostolskim pismom Intima Ecclesiae natura (Duboka narav Crkve) u kojoj naglašava kako je tim motuproprijem želio pružiti cjelovit i sveobuhvatan pravni okvir koji će poslužiti da se, u osnovnim crtama, urede različiti organizirani oblici službe ljubavi u Crkvi koja je usko povezana s dijakonalnom naravi Crkve i biskupske službe.
Naglasak je ovdje na „organiziranim oblicima službe ljubavi u Crkvi“, a na samu organizaciju pozvani su oni koji vode Crkvu, a to su biskupi kojima je na poseban način upućeno ovo apostolsko pismo.
Mi, hrvatski biskupi, iako smo podijeljeni u dvije biskupske konferencije i živimo u dvjema državama, ipak osjećamo bratsko zajedništvo koje želimo i ovom inicijativom posvjedočiti.
Tjednom solidarnosti i zajedništva s Hrvatima u BiH želi se poručiti da nisu zaboravljeni. Kakva su Vaša saznanja s terena, iz župa s potrebitima, osjećaju li ljudi blizinu Crkve u Hrvatskoj?
Upravo je to glavna poruka Hrvatima u BiH - da nisu sami. Želio bih da nas ta poruka poveže razasute po cijelom svijetu. Tu povezanost i zajedništvo osjećamo najviše kada se nađemo zajedno u stranom svijetu i kada nas povezuje i naš zajednički hrvatski jezik i mnogi događaji prošlosti i sadašnjosti.
Posebnu blizinu hrvatskog čovjeka koji živi u BiH osjećamo kada ga posjetimo u njegovu kraju, u njegovoj župi, u mjestu gdje možda proživljava teške trenutke ovog još uvijek nemirna i turbulentna vremena.
Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju...
Razgovarao: Željko Ivković