Mons. Ivan Penzeš, biskup Subotičke biskupije

Biskup Ivan Penzeš, rođen je 1943. u Bajmoku, mjestu blizu Subotice, kao sin jedinac oca Lazara i majke Marije, rođ. Kanyo. Nakon završetka osnovne škole u rodnom mjestu, pošao je u malo sjemenište na Šalatu u Zagreb, gdje je potom studirao i diplomirao teologiju. Nakon završenog studija 1968. zaređen je za svećenika u subotičkoj katedrali. Potom je, između ostaloga, obnašao službu prefekta u malom sjemeništu Paulinum u Subotici. Od 1972. do imenovanja subotičkim biskupom 1989., bio je župnikom u Horgošu. Za biskupa je zaređen 18. lipnja 1989. S njim smo razgovarali o uobičajenim pitanjima koja padaju na pamet kada se pomisli na advent, ali i o specifičnostima njegove biskupije...

Preuzvišeni, nalazimo se na početku došašća. Što biste rekli o značaju obilježavanja i življenja ovoga vremena?

Došašće je za mene vrijeme iščekivanja Onoga koji je došao na zemlju platiti sva naša dugovanja svome Bogu Ocu. On je Isus Krist, Spasitelj i Otkupitelj. Od nas traži samo da ga prihvatimo i slijedimo s dubokom vjerom u srcu kroz svo vrijeme našega života. Bilo to vrijeme zgodno ili nezgodno, bez obzira na okolnosti, Isus od nas očekuje uvijek isto: da ga prihvatimo u svoj život. Došašće je stoga dvojako vrijeme iščekivanja. Mi iščekujemo Spasitelja, proživljavamo u svojoj pripravi za Božić čežnju čovječanstva za Bogom, za njegovim dolaskom. S druge strane, došašće je vrijeme kada postajemo svjesni da je Gospodin već došao, i da zapravo On stoji i čeka, kucajući na vrata našeg srca, da ga primimo.

Advent nosi duh iščekivanja. Možete li se prisjetiti došašća iz svog djetinjstva i mladosti te ga usporediti današnjim vremenom?

Vrijeme došašća je za mene kao dječaka bilo lijepo, puno iščekivanja. Božić je sa sobom donosio lijepa slavlja, puno susreta. Sve to je prožimalo i vjernički put došašća, osobito kad sam već bio ministrant to vrijeme mi je sve više govorilo. U današnje doba znanost doseže u nedogledne visine, a istovremeno čovjekova dobrota ostaje u jadnim dubinama. Počinjemo živjeti kao što su živjeli u Starom zavjetu proroci Izaija, Jeremija i Ezekijel. Bez bojazni imamo dužnost naviještati radosnu vijest, pa i onda kad nam se čini da nas nitko ne sluša, niti prihvaća ozbiljno naš govor.

Došašće se opisuje kao vrijeme iščekivanja i čežnje, obraćenja i nade. Koliko je danas među ljudima ta svijest prisutna ili je težište na svjetovnim stvarima?

Nemojmo biti malodušni pa reći da baš nitko ne slijedi uzak put, ali daleko od toga da budemo zadovoljni. Za sve današnji čovjek ima vremena, samo za crkvu i molitvu od „silno puno posla“ ne nalazi vremena. I onda se čudom čudimo zašto nas Bog „kažnjava“ u svakidašnjem životu. A ne vidimo da taj isti svagdanji život sami sebi zagorčavamo u trci za užitcima i zabavama. Zato je došašće dobra prilika da se zaustavimo, da promislimo, da poput onog izgubljenog sina uđemo u sebe, te spoznamo kamo se trebamo vratiti, jednostavno da se obratimo. Nije lako otrgnuti pogled od obilja ponude svijeta. Tolika ponuda u čovjeku budi i one želje koje nisu stvarne, koje mu ne služe na dobrobit. Zato je došašće vrijeme čišćenja pogleda na sebe, na stvarnost oko nas i nadasve radi spoznavanja Božje blizine u našim životima.

Vrijeme došašća je vrijeme priprave za Rođenje Isusovo. Postoji li neki narodni običaj u vojvođanskom kraju koji se veže isključivo za ovo razdoblje crkvene godine?

Adventski vijenac s četiri svijeće, koje se postupno pale svake adventske nedjelje po jedna, jeste jedan od običaja koji kod nas živi. I mi, a pogotovo djeca, gledaju i pohranjuju u svoja mala srca sve ono što u njima budi plamen prvo jedne svijeće, pa druge, treće i na kraju četvrte. Onda se već sprema i slama za sobu na Badnjak. To je takva radost za djecu da je mi odrasli jednostavno ne možemo pojmiti. I to za djecu ostaje doživotno u pamćenju i potkrepljuje istinsku vjeru. Među Hrvatima, na Treću nedjelju došašća su materice, te se toga dana ide čestitati majkama, bakama. Lijep je to običaj kad smo zagledani u dostojanstvo žene i njezina uzvišena poziva na majčinstvo. Potom na Četvrtu nedjelju došašća su oci. Tog dana se pak čestita očevima i djedovima. Prilika je to da si posvijestimo ozbiljnost poziva na očinstvo. Bilo je raznih običaja na sam Badnji dan, ali oni su već gotovo iščeznuli.

Više među Mađarima ima običaja, koji se u posljednje vrijeme ponovno oživljavaju u seoskim sredinama: da djeca idu pjevati božićne pjesme na samu božićnu noć. Obično se, kao i drugdje, za Božić okupljaju obitelji. Uvjeren sam da je to itekako važno: da nas taj blagdan sabire te u vjerskom ozračju doživljavamo zajedništvo naših kućnih crkava.

U vremenu adventa možete li nam otkriti kako ste postali svećenikom?

Adventski vijenac nam se može činiti formalnošću, ili samo pukim znakom, ali ako ćemo tako, onda nam je cijeli život formalnost. Vanjski znakovi utječu na nas – pomažu nam proživljavati stvarnost i otajstva, - a kamoli na djecu. Djeca pitaju pa pitaju, a odraslima neka ne bude teško sve strpljivo objašnjavati. Bogu hvala, moj otac me nedjeljom vodio u crkvu na misu, tako da mi je vjera usađena već od malih nogu. Vrt naše kuće se pružao do groblja. Mama me  naučila Zdravo Mariju, Oče naš sam naučio prateći sprovode na groblju. Godišnje je bilo oko 100 sprovoda. U ono vrijeme u drugom razredu smo imali prvu ispovijed i prvu pričest. Prije nego sam krenuo od kuće na ispovijed, zamolio sam roditelje za oproštenje – tako nas je učio kapelan. Nakon pričesti sam primljen među ministrante. I tu je korijen mog svećeničkog zvanja. Nakon osmoljetke primljen sam u Dječačko sjemenište u Zagrebu.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju