Mons. Ilija Janjić, biskup kotorski

Oče biskupe, dolazi još jedan Božić… Što betlehemske jaslice poručuju katolicima-Hrvatima, posebno u Crnoj Gori? 

Betlehemske jaslice su postale magnet za sva stoljeća. Za svakoga čovjeka i sve generacije. Na taj način nije izuzet ni čovjek s ovih strana, ni u Kotorskoj biskupiji. Hrvati u Crnoj Gori imaju svoju dugu tradiciju koja se ogleda u postojanju Kotorske biskupije još od 5. stoljeća i to je jedan veliki kontinuitet. U Kotorskoj biskupiji bile su još dvije biskupije pa su to vjersko bogatstvo i jedna velika tradicija učinili da su i danas ljudi, kad je blagdan Božića, okrenuti prema betlehemskoj štalici, okrenuti prema Kristu.

Dakako da u tome ima nekih nedostataka, ali za to je kriva komunistička ideologija, koja je nestala, ali se pojavila nova u vidu materijalizma koja ponovno uzima duše. Pravi vjernici znaju opasnosti i znaju se braniti.

Recite nam kako je slaviti Božić u jednoj zemlji koja Kristovo rođenje obilježava i prema starom, Julijanskom kalendaru? Kako Božić slave crnogorski katolici?

Crnogorski katolici su oni koji se smatraju Crnogorcima prema nacionalnosti. U Kotorskoj biskupiji takvih ima vrlo malo. Više ih ima u Barskoj nadbiskupiji. Katolici u Crnoj Gori slave Božić kao što se on slavi na Zapadu. Pravoslavni u Crnoj Gori slave Božić prema Julijanskom kalendaru. S obzirom da su obitelji izmiješane i povezane mješovitim brakovima, gotovo da nema kuće koja nije „izmiješana“, odnosno ima barem nekoga u obitelji pravoslavnog ili katolika. To je jedno veliko bogatstvo za našu biskupiju. Oni koji su pravoslavne vjere slave Božić zajedno s dijelom obitelji koja je katoličke vjere i obratno. To je tako kod nas da se ne može mimoići slavljenje Božića prema Julijanskom kalendaru. Slavlje Božića prema Julijanskom kalendaru je veliko bogatstvo. Rođenje Krista je ista stvarnost, bez obzira prema kojem kalendaru se slavi. Isus je isti i na Istoku i na Zapadu. Ako idemo prema Kristu, onda neće biti podjele. Mi imamo bogatstvo da dvaput slavimo Kristov rođendan.

Mnogi ljudi najljepša sjećanja iz djetinjstva imaju upravo u vrijeme adventa, Badnjaka i Božića. Možete li nam reći neko Vaše djetinje sjećanje na najradosniji kršćanski blagdan?

Božić je blagdan koji emotivno prožima kršćansko biće. Dakako, te emotivnosti nije izuzeta ni moja osobnost. Sjećam se svoga djetinjstva. Moja memorija me zorno vraća u moju Posavinu, u moje Vidovice. Nije izblijedjela slika kada sam u vrijeme došašća po blatnjavom putu išao na zornice. U staroj crkvi, koja je u ratnom vihoru porušena do temelja, nije bilo električne energije nego je župnik pred samu sv. misu palio lampu na gabarit koja je sa sredine crkve osvjetljavala čitavu crkvu kao danas reflektor. To je za nas djecu bio doživljaj jer je kući gorjela petrolejka. Pred sam blagdan Božića pekle su se pečenice, a Badnjak je bio posebno dražestan.

U predvečerje je domaćin unosio slamu u kuću. Ulazeći u sobu pozdravio je sve ukućane riječima: „Hvaljen Isus i Marija! Sretan vam Božić i Kristovo porođenje!“ Slama se stavljala ne samo pod stol nego i do pola kuhinjske sobe. Na slamu su se bacali bomboni, orasi, suhe šljive… Djeca su bila ushićena u potrazi za slatkišima, radost je bila neizostavna. Nakon što bismo pronašli slatkiše, kleknuli bismo na slamu i molili zajedno. Molili smo: Vjerovanje, Oče naš, Zdravo Marijo i Slava Ocu. Ta molitva je povećavala radost božićnog ugođaja. Slijedila je posna večera: grah, kiseli kupus, pečeni krumpir… Tu je bila i pšenica, posijana na blagdan sv. Lucije, sa svijećama. Nakon večere gasile su se svijeće te su svi gledali na koga polazi dim jer je to značilo „da mu se ne piše dobro“. Nakon večere djeca bi malo odspavala na slami, a za polnoćku su ih roditelji budili.

Polnoćka je bila pravi doživljaj. Župna crkva je bila „puna kao šipak“, a božićne pjesme su svi znali i pjevali. Nakon polnoćke svi su žurili kući jer ih je čekalo objedovanje pečenice. Božićna misa je također bila posebna i radosna jer je slavila Isusovo porođenje. Župnik je govorio nama djeci: „Isus vas voli! Volite i vi Njega i budite dobri!“

Možete li usporediti proslavu Božića nekoć i danas?

To je malo teže usporediti jer svako je doživljavao svoje djetinjstvo kao što danas doživljava kada je odrastao. Možda je velika razlika što smo prije očekivali blagdan Božića. To se osjetilo u crkvi, na nošnji... Nije se išlo u crkvu svečano, a tek se na Božić svečano oblačilo, posebno djevojke i žene. To je jedna vanjština koja je upućivala na nutrinu. To ne bi činili ljudi da nisu vjerovali i čekali rođendan Isusa koji se dogodio prije 2.000 godina.

Danas je sve nekako u trci i brzini. Trgovine i reklame mnogo učine, čak se i božićne pjesme „provuku“ u advent. Koncerti se održavaju u došašću, a kad dođe sam blagdan Božića pitamo se: Koja je novost? Sve to je neki znak sekularizma. Želio bih da obnovimo duh Božića. Treba nam veća priprema za božićnu ispovijed, kao što se to čini u pojedenim dekanatima i Kotorskoj biskupiji.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju.

Razgovarao: Željko Ivković
Katolički tjednik