Mons. dr. Ivan Ćubelić, generalni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije

Koristimo ovu prigodu za razgovor s mons. Ivanom Ćubelićem, generalnim vikarom Splitsko-makarske nadbiskupije i autorom knjigesprovodnih razmišljanja Uskrsnut će brat tvoj. Dr. Čubelić rođen je 1955. u Dobranjama (Imotski). Nadbiskupsku gimnaziju završio je u Splitu 1974., a na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu diplomirao je 1981. Za svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije zaredio ga je nadbiskup dr. Frane Franić iste godine. Od 1984. do 1986. studirao je u Rimu na Papinskom sveučilištu Lateran kanonsko pravo i stekao gradus doktora. Nakon povratka iz Rima obavljao je različite službe, a od 2001. do danas obnaša službu generalnog vikara. S njim smo razgovarali o fenomenu smrti, eshatologiji…

Poštovani don Ivane, smrt ima posebno mjesto i pitanje u čovjekovoj svijesti od pamtivijeka do danas, a odgovori su različiti. Što Katolička crkva nudi kao odgovor?

Ljudski je život velika tajna. Zadivljeni smo pred otajstvom njegova po­čet­ka i zamišljeni u času završetka ovozemaljskog putovanja. Tako su i rođenje i smrt okupani suzama iznenađenja. U novi se život ulazi kroz bolno iskustvo rađanja, ali u novi život ulazimo i kroz iskustvo umiranja ovomu svijetu. Kad se približe čovjekovi zadnji dani i smrt pokuca na vrata njegova života, kad pritisne bolest i nemoć, kad presahne ljudski govor i utihnu riječi njegove molitve, svaki čovjek Bogu prepušta najdublje tajne svoje duše. Ljudsko shvaćanje novog života poslije smrti možemo osvijetliti samo snagom vjere. Bog nas je pozvao u ovaj svijet, pa na kraju ovozemaljskog puta svoj život ponovno darujemo u njegov naručaj.

A što mi znamo o tom milosnom bogatstvu susreta Boga i čovjeka? Što mi znamo o vratima raja i zajedništvu svih svetih u nebu? Ljudske oči vide samo starost, bolest i odlazak. No, uskrsnuli Krist pokazuje nam se u novom svjetlu dolaska, koje je Otac objavio malenima i jednostavnima, a skrio od mudrih i umnih ovoga svijeta:„Do­đite k meni svi vi, izmoreni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti.“ Isus nas neće ostaviti i napustiti ni u trenutku smrti jer je dobro upoznao što je križ života, a što tama smrti. Spasitelj i u smrti prati svakog čovjeka te svojom ljubavlju olakšava naš teret, bol i strah od prelaska.

Vjerojatno ne postoji čovjek koji se nije pitao što slijedi nakon smrti. Katolička crkva odgovore na to pitanje daje u eshatologiji. Što bi ukratko bio sadržaj koji se krije iza ove riječi? Što je zapravo eshatologija?

Eshatologija je tuđa riječ, a označava jednu granu teologije koja se trudi u svjetlu Božje objave osvijetliti čovjekovu sudbinu nakon smrti, i pojasniti našu nadu vječnog života s Bogom. Svi mi slutimo da je iskustvo našeg života, svijeta i povijesti ipak nešto predzadnje što u duši rađa nemir i želju za onom konačnom i vječnom domovinom. Ta slutnja budućnosti, koja nadilazi sve vreme­ni­to i zemaljsko, jest glas besmrtnosti u nama i konačna „istina našeg života“. Svednevice tražimo odgovor na mnoga važna pitanja: Što će – u bližoj ili daljnjoj budućnosti – biti sa mnom, s mojim poslom, s mojim planovima i željama, s mojom obitelji i narodom? To pitanje o budućnosti bitno je povezano s ljudskim životom, premda ga nekad postavljamo naglas, a najčešće ostaje u tjeskobnu pogledu ispunjenu nadom pred onim što nas očekuje. To naše pitanje o budućnosti svjedoči nedovrše­nost ljudskog bića koje je zapućeno putem života, na kojemu sebe može ostvariti ili izgubiti. U toj svojoj temeljnoj okrenutosti prema budućnosti - gdje se može uspjeti ili izgubiti, ostvariti se ili propasti – čovjek poduzima poslove, oduševljava se za ideale i snuje planove.

Uz sva ta predvidljiva pitanja o pojedinostima naše bliže ili dalje zemaljske budućnosti, još je dublje pitanje o konačnoj svrsi i smislu života te o čovjekovim posljednjim stvarima. Na ta nas pitanja najčešće potiču patnje u kojima ne vidimo izlaza, promašen život, teška bolest, starost u samoći ili smrt drage osobe. Pitamo se: „Ima li budućnosti i onda kad sve izgleda izgubljeno i beznadno, kad se osjetimo tako slabi i nemoćni?“ Tražimo odgovor o konačnoj budućnosti koja će svemu dati smisao i sve ispunjenjem zagrliti, pa i ono u čemu ljudski pogled ne vidi ni smisla ni nade. Hoće li vječnost obasjati i našu smrt, a svemu onom što je bilo djelomično darovati konačnu puninu i ostvarenje?

Osjećamo da samo ta zadnja budućnost može dati jedini pravi smisao, kako ljudskom životu, tako i cijeloj povijesti čovječanstva. Naša kršćanska vjera u svjetlu Božje objave pomaže nam osvijetliti izvornu čovjekovu slutnju i čežnju za budućnošću. U Kristovu uskrsnuću i nama je darovano obećanje da će se sve stvorenje upotpuniti u Božjem naručaju. Smrt je sastavni dio života! Upravo u smrti naš će život dobiti pečat i potvrdu da je konačan i neponovljiv. Sve do tada hodimo stazama vremenite prolaznosti, a u smrti se zatvara naš životni krug. Poznati teolog i filozof Romano Guardini lijepo reče: „Smrt je samo jedna strana cjeline života koja je okrenuta prema nama, a ona druga zove se uskrsnuće.“

Smrt je zajednička za sve ljude, ali i u smrti vidimo kako nisu svi jednaki, niti ju poimaju svi isto. Zašto je to tako?

Nigdje svi ljudi nisu jednaki jer je svaka osoba neponovljive vrijednosti i dostojanstva. A budući da govorimo o životu vječnom, svaka nam je smrt prigoda za ispit savjesti i obnovu vlastite vjere. Jer, kako shvaćamo smrt, tako ćemo provoditi i svoj život. Istina je da su različiti putovi k nebu, različite kulture ljudskog življenja, no samo je jedan Bog i jedan gospodar svega i jedan spasitelj svih nas. Stvorio nas je na svoju sliku. Stoga nijedno ljudsko biće nije ravnodušno pred smrću, niti ju može prihvatiti kao besmisleni prekid života. Sam Freud piše kako je dokazao da je „u svojoj podsvijesti svatko uvjeren da je besmrtan jer čovjek želi živjeti i svoj život nastaviti do vječnosti“. Iz toga razni pogledi na svijet grade i vlastitu sliku nade. Pa se pitaju: „Što je to u nama besmrtno: Samo duša ili čitav čovjek?“ Je li besmrtnost već u čovjeku ili je to, pak, izvanjski dar Božje moći koja će nas uskrisiti? Kad bi smrt bila čovjekova posljednja stvarnost, makar mu život bio lijep, uspješan i ostvaren, sve bi to ostalo bez ikakva smisla. Od samog početka bi se kretao u sjeni svojega i tuđeg svršetka, promašaja i ništavila. Pa, tko bi mogao podnijeti takav život zemaljskog lutalice, a da nije prodahnut barem nekakvom hodočasničkom nadom neba kao konačnog cilja naših traženja?! Sveti Augustin ovako vidi to naše zemaljsko putovanje: „Živjeti znači tražiti Boga - a umrijeti znači Boga naći.“

Nerijetko se mogu čuti tvrdnje kako je smrt, jednostavno, kraj - kao kada ugasimo svjetlo u sobi. Što reći suprotno toj, danas, raširenoj tezi? Ako je tjelesna smrt kraj čovjekova života, koji bi konačni smisao imala sva naša nastojanja i napori ovozemaljski život učiniti ljepšim i boljim?

Zemaljski kraj mi ljudi najčešće doživljavamo kao trajni gubitak. No, brodu koji uroni u more više ne treba komplicirana konstrukcija navoza i ne vuče je za sobom. Postao je konačno ono što treba biti: izgrađen je i usavršen za slobodnu plovidbu prema drugim lukama. Tako je i s čovjekom. Zemaljski život, naše tijelo, materijalne stvari i prolazne radosti… samo su nužna potpora koja nam treba poslužiti da prođemo ovim svijetom i djelatno posvjedočimo Božju ljubav. Svatko u svojem zvanju i poslanju, u svojoj obitelji, radnom mjestu i krugu prijatelja. Ipak, smisao našeg života i konačni cilj nije ovdje na zemlji. Bog nam je darovao ovo kratko vrijeme da Njega proslavimo obučeni u svoju tjelesnost. Na kraju nas opet čeka on, naš stvoritelj i vječni Otac u nebu. Sv. Pavao tu stvarnost ljudskog života i smrti opisuje ovako: „To što siješ, ne oživljuje ako ne umre. I što siješ, ne siješ budući plod, već golo zrno pšenice ili čega drugoga… Tako i uskrsnuće mrtvih: sije se u raspadljivosti, uskršava u neraspadljivosti; sije se u sramoti, uskršava u slavi; sije se u slabosti, uskršava u snazi, sije se tijelo naravno, uskršava tijelo duhovno.“(1 Kor 15,42)

Životne patnje i smrt drage osobe našu vjeru često stave na kušnju, pa nam naviru mnoga pitanja o stvarnosti života nakon smrti. Tko nam može dati sigurne odgovore na vječne čežnje našeg srca? Isus Krist, naš Učitelj i naš Spasitelj, On o uskrsnuću mrtvih nije samo govorio, nego je svojim uskr­s­nućem apostolima dao svjedočanstvo svega što je objavio Radosnom viješću evanđelja. Njegovo uskrs­nu­će rasvijetlilo je sve naše nedoumice i čovjekovu zatvorenost u ove ograničene horizonte zemaljske prolaznosti. I ne treba misliti da posmrtni život započinje tek nakon sudnjeg dana i konač­nog uskrsnuća mrtvih. Katolička nas vjera uči da po onom duhovnom pečatu kojim je Bog obilježio svakog čovjeka, tj. po našoj duhovnoj stvarnosti, svoj susret s Bogom i radost vječnosti ostvarujemo po Isusu Kristu već u trenutku naše smrti. Ta, on je rekao: „Danas ćeš biti sa mnom u raju!“ Upravo tako „danas“, a ne na kraju svijeta! Tom vjerom i mi koji još ostajemo možemo ostvarivati trajni duhovni dijalog i novo zajedništvo s našim pokojnicima, nadasve pobožnom molitvom i euharistijom koju s nama uvijek slavi i nebeska proslavljena Crkva.

Zbog vjere u uskrsnuće mrtvih kršćani bi trebali imati optimističan pogled na fenomen smrti, međutim svjesni smo da to nije slučaj. Zašto?

Kršćanska smrt oduvijek je bila obilježena mirom i spokojem: „Blago mrtvima, odmorit će se od svo­jih muka.“ Za kršćanina spokojno umrijeti nalikuje želji za mir­nim no­ćnim odmorom nakon napornog radnog dana. Usnuti u miru Božjemu znači slobodni od ovo­ga svi­jeta, s povjerenjem prepustiti drugima da nastave tamo gdje smo mi stali. Sigurni da budućnost ovoga svijeta ne ovisi samo o na­ma. Svi smo mi na ovoj zemlji ipak samo gosti i hodočasnici. Potrebno je, sto­­ga, češće uzdići oči od ove materijalne prolaznosti i zagledati se u našu stvarnu domovinu - koja je na nebesima.

Blagdan pojedinog sveca Crkva od davnina slavi na dan njegove smrti. I to sasvim svjesno. Mi vjerujemo da je dan smrti za njih istodobno postao rođendan za nebo jer su na kraju ovozemaljskog života prispjeli u vječnu Božju slavu. Vječni život nama je darovan svetom vodom krštenja. U tom sakramentu svaki je od nas s Kristom umro i uskrsnuo. Krštenjem smo upisani u nebesku knjigu živih. U svakoj misi molimo kršćanski zaziv: „Tvoju smrt Gospodine naviješta­mo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo.“ To je Tajna naše vjere, to je slika kršćanskog života i izvor naše nade.

Na putu naše vjere nije dovoljno samo naviještati smrt, nego, nadasve, treba slaviti uskrsnuće. To je ona Radosna vijest najveće pobjede nad silama tame i zla, nad grijehom i nad smrću. Uskrsnim danima odzvanja poklik kršćana: „Krist je uskrsnuo, aleluja, aleluja.“ Taj radosni događaj uskrsne pobjede objava je čovjekova spasenja i nadilazi svu mudrost ovoga svijeta. Napredak tehnike i znanosti može samo poboljšati materijalne uvjete ljudskog života, produžiti godine boravka na zemlji, razbuditi želje i osjećaj zadovoljstva. No, sva djela čovjekovih ruku zaustavljaju se pred zidom smrti. A vjera nam omogućuje prelazak granice zemaljskog horizonta. Božja nam Riječ jamči da iza smrti nije praznina ništavila i zaborava, nego život vječni. Stoga, slaviti uskrsnuće isto je što i vjerovati da je Isus Bog, a naša budućnost da nije grobna tama, nego radost vječnog života i zajedništva sa svojim dragima i svim svetima kod Oca nebeskog.

Nastavak čitajte u tiskanom izdanju