Mons. dr. Ivan Devčić, riječki nadbiskup

Preuzvišeni, proslavljamo najveći kršćanski blagdan - Uskrs. Često se govori, a još češće olako prelazi preko sadržaja ove svetkovine. Možete li nam stoga kazati, što je to uskrsno otajstvo?

Uskrs ili Vazam označava otajstvo Isusove muke, smrti i uskrsnuća. To je otajstvo našeg otkupljenja, jer Isus nam je svojom mukom, smrću na križu i uskrsnućem na novi, proslavljeni život omogućio pobjedu na grijehom i time nad smrću, otvorivši nam tako vrata u vječni život u Njegovoj slavi. To znači da Isusovo uskrsno otajstvo obuhvaća ne samo Njegov prijelaz iz smrti u život nego i naš. Sv. Pavao je do te mjere povezao Isusovo uskrsnuće s našim da je ustvrdio: „Ako nema uskrsnuća mrtvih, ni Krist nije uskrsnuo“ (1 Kor 15,13). Postavlja se pitanje: kako postajemo dionicima Isusova uskrsnuća, odnosno kako Njegovo uskrsnuće može postati i naše? To se događa u krštenju kojim umiremo starom, grešnom čovjeku i ujedno s Kristom uskrsavamo, rađamo se na novi život u Bogu. U starini se krštenje dijelilo uranjanjem u vodu u krsnom zdencu i izranjanjem. Uranjanje je simboliziralo smrt staromu, a izranjanje uskršavanje na novi život s Kristom. I danas je takav način podjeljivanja krštenja u Crkvi legitiman i ponegdje se prakticira. No, temeljna pretpostavka za primanje krštenja i da bi nam se stvarno dogodilo to što krsni obred označava jest vjera u Isusa Krista. Zato je veoma važno pomoći onima koji se žele krstiti da dođu do žive vjere u Boga Isusa Krista.

Na koji način je Uskrs središte kršćanskoga života? Je li to činjenica koja se blijedo reflektira u kršćanskoj današnjici?

S Isusovim uskrsnućem rodilo se kršćanstvo. Zato je Uskrs središnji kršćanski blagdan. Da Isus nije uskrsnuo bilo bi uzaludno ne samo naše propovijedanje i naša vjera, kako je govorio sv. Pavao (usp. 1 Kor 15,14), nego nas kao kršćana uopće ne bi ni bilo. Ne bi bilo kršćanstva, ne bi bilo kršćanskih blagdana, ni kršćanske kulture, i za postojanje samog Isusa Krista jedva da bi se znalo. Prvi su kršćani toga bili mnogo svjesniji nego mi danas, koji često Uskrs svodimo na neke običaje, a zanemarujemo njegov revolucionarni sadržaj. Svaka revolucija ide za tim da se svrgne staro, dotrajalo, nehumano, a uspostavi novo, perspektivno, čovjeka dostojnije. Ako je to smisao i cilj svake revolucije, onda je Uskrs, kojim se slavi uništenje smrti i rođenje novoga života, „novog neba i nove zemlje“ (Okt 21,1), doista revolucija nad revolucijama. Prvi su se kršćani, koji su osjetili prevratničku moć Isusova uskrsnuća na način da ih je susret s uskrsnulim Isusom rodio za novu nadu i dao im novu snagu za život u skladu s tom nadom, željeli spominjati tog čudesnog događaja svakih osam dana. Tako je ustanovljena nedjelja kao spomendan Isusova uskrsnuća, jer je upravo tog dana u tjednu Isus uskrsnuo.

Možemo li kazati da je Uskrs obiteljski blagdan i u čemu bi se to očitovalo?

Budući da je Isusovo uskrsnuće, koje je i naše uskrsnuće, kako smo rekli, najdublje i najradikalnije oslobođenje čovjeka, razumljivo je da je nedjelja kao njegov spomendan postala i dan slobode, slobode od rada i svega što opterećuje čovjeka. Postala je ujedno i dan zajedništva čovjeka s Bogom i ljudi međusobno, jer je svojim uskrsnućem Isus uništio grijeh, tu „pregradu razdvojnicu“ (Ef 2,14) koja nas je dijelila od Boga i međusobno, tako da smo i u Bogu i u bratu gledali ne oca i prijatelja nego suparnika i neprijatelja. U tom smislu je nedjelja kao „mali Uskrs“ i obiteljski blagdan, blagdan obiteljskog zajedništva, onoga vertikalnog, s Bogom, i onoga horizontalnog, s članovima obitelji međusobno i sa svima onima s kojima je obitelj na ovaj ili onaj način povezana. To je dan kada nastojimo u svojim srcima osjetiti radost i oslobađajuću snagu Isusova uskrsnuća živeći opuštenije i radosnije nego u svagdanu i uživajući u plodovima Isusove pobjede nad grijehom i smrću. S tim je povezano iskazivanje zahvalnosti Bogu, ali i svojim bližnjima. Zato nedjelja nekako spontano vodi vjernika prema crkvi, kako bi ondje s onima koji isto vjeruju i žive, zahvalio Bogu koji nas je po Isusu rodio na novi život, i isto tako nas vodi prema našim bližnjima u želji da im izrazitije posvjedočimo svoju bliskost i ljubav.

Govor o "uskrsnuću od mrtvih" kojega je sv. Pavao, između ostaloga, posredovao Atenjanima (usp. Dj 17,22-32), naišao je ne slab odziv. Štoviše, izrugivali su ga zbog toga. Kako biste okarakterizirali današnju svjetsku pozornicu na kojoj se govori o uskrsnuću?

Ono što je sv. Pavao doživio u Ateni, kada je Atenjanima počeo govoriti o uskrsnuću mrtvih, neprestano se ponavlja tijekom povijesti. Uvijek je bilo i bit će onih koji će na govor o uskrsnuću tijela reagirati ruganjem i podsmjehom. Isto će se tako neprestano pokušavati naći i ponuditi alternativu uskrsnuću, a time i kršćanstvu koje s vjerom u uskrsnuće stoji i pada. To je na djelu i danas kada mnogi promiču učenje o reinkarnaciji ili jednostavno niječu bilo kakav čovjekov život poslije smrti. Znamo da ima i onih koji se nastoje ovjekovječiti u potomstvu ili svojim djelima. No, sve to ne zadovoljava čovjekovu težnju za osobnom vječnošću i zbog toga će govor o uskrsnuću, ma koliko teško prihvatljiv, biti uvijek čovjeku izazovan. Pritom je od svega najneshvatljivije to da ima onih koji se deklariraju kršćanima, a niječu uskrsnuće tijela, prihvaćajući kao alternativu neka druga učenja o čovjekovoj sudbini poslije smrti. To govori o dubokom nepoznavanju kršćanstva i radikalnosti njegove poruke.

Uz pojam Uskrsa neminovno se veže dimenzija onostranosti. No, što je s "ovostranošću", na koji način ona biva zahvaćena Uskrsom?

Novost uskrsnog života počinje već ovdje i ostvaruje se u punini u onostranosti. Zato je dobro imati na umu opomenu sv. Pavla: „Što tko sije, to će i žeti“ (Gal 6,8). Drugim riječima, da bismo uskrsnuli na vječni život poslije smrti, moramo već sada živjeti i djelovati kao uskrsnuli ljudi. Na tu ovostranu dimenziju upozorava isti sv. Pavao kada piše u Poslanici Rimljanima: „Krštenjem smo dakle zajedno s njime (Kristom) ukopani u smrt da kao što Krist slavom očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života“ (Rim 6,4).

Posebnost učenja o uskrsnuću je u tome da se tvrdi i vjeruje kako će vječno živjeti ne samo duša (duhovni element čovjeka) nego i tijelo (čovjekova materijalna dimenzija). Ako je, pak, tijelo određeno za uskrsnuće, ako će ga Krist preobraziti i suobličiti svomu slavnomu tijelu (usp. Fil 3,21), treba se već ovdje s poštovanjem prema njemu odnositi. Za razliku od nekih drugih religija i svjetonazora, kršćanstvo nije neprijatelj tijela. Ono je religija „utjelovljenja“ i religija „uskrsnuća tijela“. Ali ono se ne odnosi na materijalistički način prema tijelu, nego u njemu uvijek prepoznaje i duhovnu dimenziju, koja će doći posve do izražaja o uskrsnuću, kada će tijelo biti preobraženo. Uostalom, sv. Pavao nas uči da su naša tijela „hram Duha Svetoga“ (usp. 1 Kor 6,19).

Poštivanje tijela znači zapravo poštivanje čovjeka koji je jedinstvo tijela i duha. Prema tome, živjeti novost uskrsnuća uključuje dosljedno zauzimanje za ostvarenje svakog čovjeka ne samo u duhovnom nego i u tjelesnom smislu. U skladu s time, ne bi živio u novosti uskrsnuća onaj koji bi se brinuo samo kako spasiti čovjekovu dušu, ne mareći za tjelesne potrebe čovjeka. Kršćanstvo nije „ili – ili“ nego „i – i“ religija, ne jedno ili drugo, ne ili duša ili tijelo, onostranost ili ovostranost, nego i duša i tijelo, i onostranost i ovostranost. Zato ne čudi što su kršćani prednjačili u osnivanju bolnica, u unapređivanju zemljoradnje i privrede općenito, kao što su se zauzimali i za razvijanje školstva i duhovno uzdizanje čovjeka. Plod toga je upravo ono što nazivamo kršćanskom ili zapadnom kulturom čije plodove danas uživa cijeli svijet.

Daljnja posljedica koja iz uskrsnuća tijela u tom smislu proizlazi povezana je s činjenicom da smo mi posredstvom našeg tijela povezani s čitavim kozmosom, sa svom Božjom prirodom, koju kao takvu trebamo i u njezinoj materijalnosti i tjelesnosti poštivati i kao Božji suradnici unapređivati. Zato vjera u uskrsnuće tijela sadrži u sebi i poziv na ekološku zauzetost, dakle na promicanje ne samo ekologije duha nego i ekologije tijela, materije.

Vaše biskupsko geslo glasi: "Krist - nada naša". Evanđeoska poruka je poruka nade. Kako nju naviještati, a da oni koji ne vjeruju ne mogu kazati da je to "puka tlapnja" i "opijum za narod"?

Uskrsna evanđelja nam uvjerljivo pokazuju kako nada spašava čovjeka. Kad su na Veliki petak učenici izgubili svaku nadu jer im je Učitelj bio osuđen i razapet, oni su postali sjene i sami su se željeli učiniti nevidljivima, upravo biti poput sjena. Umjesto nade, njima je zavladao strah. Ali to ne vrijedi samo za Isusove učenike, to vrijedi za svakog čovjeka. Bez nade prestajemo biti ljudi, odnosno možemo biti samo „ljudi-sjene“. Danas je to iskustvo i stanje mnogih naših suvremenika. Osjećaj nemoći, tjeskobe, straha, jednom riječi beznađe pretvara ih u sjene, čini ih nestvarnima, isključenima iz stvarnosti, suvišnima itd. S druge strane, uskrsna evanđelja nam pokazuju kako susret s uskrsnulim Isusom vraća tako izgubljenim i na nestvarnost svedenim ljudima nadu i život, kako ih taj susret čini snažnima i odlučnima, kako iz njega izlaze kao ljudi koji znaju što hoće i osjećaju da to mogu i ostvariti. Na taj nam način uskrsna evanđelja pokazuju uskrsnulog Gospodina kao onoga koji može čovjeku vratiti, odnosno darovati nadu, a time i život. Isusovi učenici koji su to sami doživjeli, bili su duboko uvjereni da tjeskobnim i beznadnim ljudima najviše mogu pomoći ako ih dovedu do Krista, koji ih jedini može izliječiti od njihova beznađa. Smatram da je to i danas glavna zadaća kršćana, da je to ono što samo oni mogu svijetu ponuditi. Preduvjet je za to da su doista susreli Isusa Krista i da ih je taj susret neizbrisivo obilježio, toliko da prosijava iz njihova života i djelovanja.

U kojem obliku uskrsna poruka može i treba biti odgovor na dvije najveće opasnosti: sekularizam i relativizam?

Sekularizam je zatvaranje čovjeka u ovostranost, dok je uskrsna poruka sva prožeta onostranošću u ovostranosti, i obratno. Događaj Isusova uskrsnuća označava najsnažniji prodor onostranosti u ovaj svijet i njegovu stvarnost, prodor koji svu ovostranost preobražava, dakako, ne odjednom nego u dugom procesu koji će trajati sve dok se ne pojave „novo nebo i nova zemlja“. To su veličanstvene vizije koje u sebi imaju neiscrpan stvaralački potencijal. S druge strane, tako shvaćeno uskrsnuće potpuno demantira relativizam, jer objavljuje apsolutnu istinu o čovjeku i svijetu. Dakle, u svjetlu uskrsnuća ni čovjek ni njegov života, ni svijet ni išta što je Bog stvorio, nije relativno, sve je određeno za vječnost koja je već u vremenu i u kojoj je već vrijeme.

Što je, onda, u kontekstu govora o Uskrsu, nova evangelizacija?

Nova evangelizacija treba biti navještaj vječne istine da je Isus Krist Sin Božji jedini Spasitelj ljudi, ali na način i metodama prilagođenima duhu i moći razumijevanja današnjeg čovjeka. Dakako, u to je uključena i obnova evangelizacijskog žara koji se u današnjim kršćanima podosta ohladio. Nova evangelizacija znači, zapravo, da kršćanstvo treba izići iz defenzive, da se kršćani moraju osloboditi osjećaja manje vrijednosti, da trebaju prestati koketirati s drugim svjetonazorima i ideologijama pokušavajući biti malo kršćani, a malo nešto drugo. Nova evangelizacija nas poziva da postanemo svjesni kako nam je povjerena poruka koja jedina može spasiti čovjeka, koja jedina može vratiti nadu čovječanstvu. Ta je poruka sam uskrsnuli Gospodin Isus Krist. Njime se dati zahvatiti i tako zahvaćeni druge k Njemu dovesti kako bi i oni postali Njime zahvaćenima, to je nova evangelizacija.

Ako Bog da, 2013. Hrvatska postaje članica Europske unije. Vi ste član Komisije HBK za odnos s EU. Koje izazove, prema Vašem mišljenju, ova zajednica stavlja pred Hrvata katolika?

Europska unija nije raj zemaljski. Možda smo je donedavno tako doživljavali, ali danas to više nije slučaj. Ljudi su se otrijeznili i postali realističnijima. Europska unija je okvir u kojem možemo bolje nego u nekom drugom ostvariti svoje interese. Ona nije zajednica sklopljena iz ljubavi nego iz interesa. Počela se stvarati u interesu trgovine i očuvanja mira, i takva je ostala do danas. Posebno radi jamčenja ovog posljednjeg ona je velika vrijednost. Samo o nama ovisi hoće li ugroziti naš identitet, a to će se dogoditi ako ga sami ne budemo čuvali i razvijali. Slično vrijedi i za naše katoličanstvo. Sve opasnosti koje nam se čine povezanima s ulaskom u Europsku uniju zapravo su opasnosti koje sa sobom donosi globalizacija. A njoj smo izloženi bili ili ne bili u Europskoj uniji. Prema tome, vrijeme u kojem živimo neminovno nas prisiljava na suradnju, otvaranje drugima, na razne integracije, ali nas tim više obvezuje i na to da se držimo one Šenoine: „Oj, budi svoj!“

Jedna od bitnih odlika uskrsnoga zajedništva jest solidarnost. Koliko je ona prisutna unutar hrvatskoga naroda?

Ima je mnogo, a moglo bi je biti još više. Razne dobrotvorne inicijative koje se pokreću u javnim medijima potvrđuju koliko u našem čovjeku još uvijek ima osjetljivosti za potrebe drugih i spremnosti da otrgne od vlastitih usta kako bi pomogao potrebitom. To je također naše crkveno iskustvo. Posebno se tzv. mali ljudi, i sami siromašni, u tome iskazuju. No, to ne znači da nema i onog drugog - neosjetljivosti, sebičnosti, pohlepe. Svi se trebamo truditi kako bi solidarnosti bilo više, a ovog posljednjeg što manje. Kako što se uskrsnuli Isus pridružio svojim razočaranim učenicima na putu, solidarizirajući se s njima u njihovoj nevolji, tako i mi koji želimo biti Njegovim učenicima moramo nastojati svakom nevoljnom i potrebitom čovjeku biti pratilac i pomoćnik.

Postoji li u hrvatskom korpusu nešto što bismo mogli nazvati nacionalna strategija koja bi uključivala sve Hrvate, gdje god da žive? I u kojoj mjeri bismo ju mogli temeljiti na vjeri u Krista uskrsloga?

Čini mi se da te strategije nema ili da postoji samo na papiru. Tijekom Domovinskog rata osjećali smo se svi puno bliskiji jedni drugima i željeli smo da svaki Hrvat, gdje god bio, ima svoju sigurnost i svoje uporište u državi koju smo stvarali u krvi. Ukratko, svima nam je bilo u pameti i u srcu da to bude država svih Hrvata. I zato su se Hrvati u domovini i izvan nje spremno uključivali u njezinu obranu. Danas je nastupilo određeno razočaranje i otrežnjenje, što je šteta. Mi smo mali narod pa nam i zbog toga svaki naš sunarodnjak, gdje god bio, mora biti važan te moramo učiniti sve kako bi se osjećao s matičnom domovinom i emotivno i na svaki drugi način povezanim.

Na to nas obvezuje i uskrsna vjera, koja nas je kao narod stoljećima održala. Uskrs, kako smo rekli, zbližava ljude, ruši predrasude, oslobađa od tjeskobne zabrinutosti za sebe i time omogućuju solidarnost sa svakim čovjekom i narodom, pa tako i s onim koji nam je bliži po jeziku, kulturi, narodnoj svijesti i pripadnosti. Uskrsna nas vjera obvezuje na preobražavanje stvarnosti u kojoj živimo i na stvaranje novih odnosa i oblika zajedništva. U tom smislu ona nas obvezuje i na nemirenje sa sadašnjim stanje odnosa unutar hrvatskog nacionalnog korpusa.

Razgovarao: Josip Vajdner
Katolički tjednik