Mons. dr. Franjo Komarica, biskup banjolučki i predsjednik BK BiH

On je sedmi banjolučki biskup od obnove redovite crkvene hijerarhije u BiH, a tek treći rezidencijalni. U proteklih 25 godina susretao se s različitim izazovima i nedaćama koje su pogodile ovaj dio BiH. No, unatoč svemu nikada nije gubio nadu i vjeru u Boga i ljude.
U proteklim godinama biskup Komarica se pokazao kao neumorni borac za mir, pomirenje, suživot i jednakost svih u BiH. Dobitnik je nekoliko međunarodnih nagrada, a 2004. bio je nominiran za Nobelovu nagradu za mir. S biskupom Komaricom razgovarali smo o aktualnoj situaciji u kojoj žive katolici na području Banjolučke biskupije, ratnim događanjima, povratku, odgovornosti domaćih i međunarodnih političara...

Preuzvišeni Oče biskupe, nakon 25 godina provedenih na čelu Banjolučke biskupije možete li nam napraviti paralelu između vremena kada ste imenovani biskupom i današnjeg?

Tada je bilo u našoj životnoj sredini već osjetljivo „otapanje leda“ komunističko-ateističkog jednoumlja i buđenje mladih biljaka i cvjetova željno iščekivane slobode, ne samo mišljenja i govora, nego i organiziranja i izražavanja vjerskih osjećaja – osobito kod naših vjernika laika.

Za razliku od mnogih drugih zemalja Srednje i Istočne, pa i nekih od zemalja Jugoistočne Europe, koje su do tada s nama zajedno dijelile sličnu sudbinu, naša zemlja je nažalost bila „izabrana“ kao potrebiti poligon „odmjeravanja mišića“ tzv. „velikih“ na europskoj i svjetskoj sceni. Narodna mudrost veli: „Teško dolu gdje se voda sliva!“ i „Teško travi pod konjskim kopitima!“

Željkovana sloboda je ciljano zamijenjena forsiranom novom isključivošću, ne samo na ideološkom, nego još dramatičnije na etničkom pa i vjerskom području. Već više od dva desetljeća se taj ubitačni kukolj uporno njeguje u našoj domaćoj bašči onemogućujući da zdravi i korisni plodovi, prijeko potrebni za normalno ljudsko življenje, prekriju naše okućnice, polja, doline i brežuljke koji su inače itekako kadri izroditi takve plodove.

Drugim riječima – danas je u našoj životnoj sredini u mnogo čemu nepovoljnija klima za uzgoj i normalan rast i sazrijevanje ljudskog života, kakvog ga želi njegov Stvoritelj. Ako je vrijeme prije 25 godina čeznulo za lučonošama bolje, humanije i svjetlije budućnosti, današnje vrijeme još daleko više za njima čezne.

Prve godine Vašeg upravljanja biskupijom obilježio je Domovinski rat u kojemu su stradale ili protjerane gotovo 2/3 vjernika Banjolučke biskupije. Kako danas gledate na to razdoblje i što Vam je posebno ostalo u pamćenju iz tih vremena?

Iskreno rečeno nerado se vraćam u mislima i u razgovorima na to najdramatičnije razdoblje mojega života. Kad baš moram, onda mi ono izgleda kao užasan san, pun strave i užasa! Ono što mi je - kao osobito upečatljivo iz tog vremena - ostalo u trajnom sjećanju jest doživljaj na vlastitoj koži užasnog smrtonosnog djelovanja Zloduha, kao i veličanstvenog oživljavajućeg djelovanja Božjega Duha. Božji je izniman dar meni da me Zloduh nije uspio niti potpuno zaraziti niti slomiti, nego je Božji Duh učinio da budem otvoren njegovim spasonosnim poticajima i da budem istinski sretan čovjek.

Unatoč brojnim stradanjima i patnjama koje ste i osobno proživjeli uvijek ste pozivali na mir, dijalog i povratak svih na svoja ognjišta. Jeste li se u tomu osjećali usamljeno? Imate li tu „sugovornikâ“ iz svijeta domaće i međunarodne politike te Srpske Pravoslavne Crkve?

Smatrao sam i prije, a i sada smatram svojom životnom obvezom biti vjerodostojan. To znači da ako za sebe tvrdim da sam čovjek, da se kao takav i pokazujem; ako sam vjernik – katolik – da se kao takav i ponašam. Dakle, ne smijem biti izdajica svojega identiteta. Moji suputnici, sugovornici i suvremenici imaju od mene pravo očekivati da im pomažem u afirmiranju i njihove bogolikosti.

Burna događanja u našem društvu i našoj životnoj sredini tijekom dva posljednja desetljeća strgnula su mnoge maske s lica naših sugrađana i suvremenika. Pokazala se istina tko je tko, kakav je tko i za što je tko. U bezbroj slučajeva sam se morao osvjedočiti o istinitosti narodne izreke: „Nije zlato sve što sja!“ Također i one: 

„Od koje sam strane očekivao da me sunce grije, s te me strane led bije!“

Pa ipak, vjera u postojanje dobra u našem svijetu, pa i u svakom čovjeku ne dopušta mi da razočarano okrenem glavu od svijeta ili od bilo kojeg čovjeka, nego da i svijetu i čovjeku, kojega svakodnevno susrećem, ponudim ono što je meni Bog dao od svojega Svetog Duha – za dobro svakog i čovjeka – mojega bližnjega i moje životne sredine.

U nekoliko navrata ste podsjećali na neravnopravan položaj Hrvata u BiH, a posebno u Republici Srpskoj. Je li se on vremenom mijenjao i kakav je danas?

Službeno, na papiru bi trebao i hrvatski narod biti ravnopravan s drugim dvama narodima, i to na području cijele države BiH. Činjenica je da su Hrvati brutalno fizički iskorijenjeni iz polovice te države, tj. iz entiteta RS-a i da ih danas - 19 godina nakon rata - ima jedva 5% od njihova predratnog broja. Dosljedno su politički akteri - međunarodni i domaći - sve činili – i politički i ekonomski i pravno i sigurnosno - da se nasilno protjerani Hrvati više ne vrate u svoj zavičaj, a kamo li da u njemu budu ravnopravni! Zato i nije čudo kada vam visoki njemački i francuski politički dužnosnik kaže da za njega u BiH postoje samo dva naroda: Bošnjaci i Srbi, a da su Hrvati nacionalna manjina. Znam vrlo dobro da se mnoge Hrvate u RS-u ne tretira niti kao pripadnike nacionalne manjine, a kamo li kao pripadnike konstitutivnog naroda. 

Nastavak čitajte u tiskanom izdanju

Razgovarao: Dražen Kustura
Katolički tjednik