Mons. Bože Radoš, predsjednik Hrvatskog Caritasa

„On je rođen na periferiji. Da bismo ga susreli, potrebno je poći na periferiju. Naša braća s periferije najbolje znaju put do Njega jer oni su njegov put. Stoga Crkva sebi posvješćuje da je Nedjelja Caritasa put koji ravnamo da bismo došli do Betlehema“, posvješćuje mons. Radoš

Razgovarao: Josip Vričko

Mons. Bože Radoš rođen je 5. rujna 1964. u Crvenicama, u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji. Nekoliko godina kasnije njegova se obitelj preselila u Hrvatsku pa je Bože, nakon što je završio Sjemenišnu klasičnu gimnaziju u Zagrebu i Đakovu (1983.), započeo filozofsko-teološki studij u Đakovu, koji je diplomirao 1990., te 29. lipnja iste godine bio zaređen za svećenika tadašnje Đakovačke i Srijemske biskupije. Nakon toga jednu godinu je obnašao službu župnoga vikara u Osijeku te 1991. započeo poslijediplomski studij duhovne teologije na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu i magistrirao 1994. na temu Motivacija za Bogu posvećeni život. Biblijski, teološki i psihološki aspekti.

Potom je nastavio specijalizaciju, ali je 1997. bio imenovan na službu duhovnika u đakovačkoj Bogosloviji, koju je obnašao do 2016. Uz to, u Nadbiskupiji je obavljao službu asistenta za permanentni duhovni odgoj mladih svećenika, koordinatora za duhovnu formaciju svećenika, a od 2010. je kanonik Đakovačko-osječke nadbiskupije i u nekoliko navrata bio je član Prezbiterskoga vijeća. Bio je duhovni asistent đakovačke sekcije Udruženja hrvatskih katoličkih liječnika, član uredništva nadbiskupijskoga časopisa Vjesnik, a od 2013. i član Nadzornog odbora Papinskog hrvatskog zavoda Svetoga Jeronima.

Dekretom od 28. travnja 2016., na prijedlog hrvatskih biskupa, imenovan je na službu rektora Papinskoga hrvatskoga zavoda Sv. Jeronima u Rimu gdje ga je sada zateklo imenovanje varaždinskim biskupom.

Za biskupa je zaređen u varaždinskoj katedrali na Nedjelju Krista Kralja, 24. studenog 2019.

Predvodio je brojne duhovne vježbe u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Makedoniji, Srbiji i Austriji, a u nekoliko navrata organizirao hodočašća u Svetu zemlju, Italiju, Grčku, Francusku i Poljsku. Na Bogoslovnom fakultetu u Đakovu predavao je duhovnu teologiju, duhovnost Novoga zavjeta, duhovnost Staroga zavjeta, život i duhovnost prema Sv. Pavlu, uvod u kršćansku meditaciju, misiologiju i praksu pastoralnoga vodstva. U hrvatskim je časopisima objavio 15-ak radova o kršćanskoj duhovnosti.

Potkraj siječnja 2020. imenovan je predsjednikom Hrvatskog Caritasa, slijedom čega je povod, uz ino, za razgovor s biskupom Radošem Nedjelja Caritasa i 30. obljetnica Hrvatskog Caritasa.

Treća nedjelja došašća obilježava se i kao Nedjelja Caritasa. Što Crkva time želi, poštovani oče biskupe, naglasiti i poručiti?

Došašće, vrijeme priprave za Božić, ima više dimenzija. Jedna od važnih je dar Božje blizine. Po utjelovljenju Bog želi ući u naš zemaljski šator i zagrijati ga. U Božiću čitamo ljubav koja se spustila među nas ljude i želi ugrijati našu dušu i naše međuljudske odnose. Bog se želi stisnuti uz nas da ga zagrijemo, i istodobno želi zagrijati svakoga tko se priljubi uz Njega. No, ljubav Božja nije samo u odnosu – ja i moj Bog, nego moja braća i ja. Naš kršćanski identitet – da smo djeca Božja – u ovom vremenu ima zahtjev življenja obiju Božjih zapovijedi ljubavi.

Crkva to u svojoj obitelji želi živjeti i otvoriti vrata svima koji su potrebni Božje ljubavi. U ovom vremenu prije Božića bistrimo pogled da prepoznamo Boga u onima na periferiji, jer On je rođen na periferiji. Da bismo ga susreli, potrebno je poći na periferiju. Naša braća s periferije najbolje znaju put do Njega jer oni su njegov put. Stoga Crkva sebi posvješćuje da je Nedjelja Caritasa put koji ravnamo da bismo došli do Betlehema.

Sredinom studenoga Hrvatski Caritas obilježio je 30. obljetnicu djelovanja. Tom ste prigodom, uz ino, podsjetili i na teško vrijeme kada je nastajao i kada je bio suputnik prognanima, izbjeglicama, raseljenima i svima koji su ostali bez osnovnih sredstava za život. Danas su, ipak, neka druga vremena. Ali, nažalost, i dalje bremenita raznim problemima. Slažete li se?

Caritas je uvijek prisutan u Crkvi. On je bilo Crkve od njezina „rođenja“. On je kao nevidljiva, skrovita, podzemna rijeka koja natapa zemlju. Osobito u vrijeme nedaća, Caritas postaje vidljiva, snažna rijeka koja zahvaća one koji su u potrebi, one koji su ostali bez kuće, zemlje, sigurnosti, gdje god su ljudi ostali bez igdje ičega. Poput dobroga Samarijanca približava se ranjeniku i postaje očiti znak Boga koji nas prati u našim nevoljama.

Bogu hvala da je danas u našim domovinama – Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini – stanje drugačije, stanje mira, ali s druge strane vidimo kako se vatra koja uništava strašno širi svijetom. Vatra zla brzo se zapali i razbukta. Kad se među zaraćenim stranama izmjenjuje vatra, potrebna je druga vatra – vatra blizine poštovanja i konkretne ljubavi. Zato je naš trajni poziv, ne samo gasiti vatru zla, nego i čuvati vatru ljubavi; graditi i moliti za mir.

U biti, Caritas polazi i trajno se vraća na jedinu oznaku, a ona je čovjek u potrebi, tj. da se brat u potrebi ljubi kao što se ljubi Bog. I tu se ništa ne mijenja kroz sva ova desetljeća…

Nalazimo se pred snažnom porukom i temeljnim Božjim zahtjevom ljubavi prema braći i sestrama. Možda smo se na nju navikli i često je podrazumijevamo, kao da je općepoznata i nalazi se duboko u našoj podsvijesti. Treba je izvući u našu svijest. S jedne strane, ona nam daje da Boga koji je nevidljiv konkretno ljubimo. Rekla bi svetica da je Bog puno bliže nama nego što nam se čini, On je blizak u bratu koji je pored nas. Sveti Ivan, nadalje, kaže da ne mogu ljubiti Boga koga ne vidim, a ne ljubiti njegovo stvorenje koje vidim. Isus nam daje priliku da ga ljubimo u bratu pored nas. Stoga je brat u potrebi – zahtjev i mogućnost; zahtjev od Boga koji doživljavamo kao konkretan poziv i mogućnost da Bogu možemo iskazati svoju ljubav.

Caritas, dakako, nije samo dobivanje pomoći, nego i darivanje. Kakvi su naši ljudi kada je riječ o darivanju? Postoji li u mentalitetu našega naroda svijest i navika pomaganja onoga u potrebi. Vi ste prigodom obilježavanja 30. obljetnice na poseban način zahvalili onima koji, premda nisu dio Crkve, suradnjom s Caritasom pokazuju kako su spremni pomoći „bratu u potrebi“.

Živi u duši našega naroda „svijest“ da je bližnji u potrebi naš brat i „navika“ priskočiti mu žurno u potrebi. To smo pokazali i u skorašnjim katastrofama potresa… Možda je pretenciozno reći da se s tim osjećajem gotovo rađamo, no u isto vrijeme smo svjesni da tu „naviku“ trebamo odgajati u sebi, u svojim zajednicama, u obitelji – gdje darivanje stvara zdravi temelj na koji se prirodno nadograđuje potreba pomoći onima u nevolji. Istinsko dobro ne staje na obiteljskom pragu. Kriterij ljubavi prema Isusu je ljubav prema najmanjima: „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste“ (Mt25,40). Jasno nam kaže da će prijeći sve ljudske granice, ali i granicu između neba i zemlje. Dobro koje dolazi od Boga prelazi sve granice, tako i dobro koje mi činimo ima prolaz u nebo, ima prolaz do Boga. Dobro diskretno povezuje ljude, razbija predrasude, ruši ljudske granice, ograničenja i gradi zajedništvo. Govoreći o zajedništvu u dobru svih nas, moram naglasiti da Hrvatski Caritas ima konkretno iskustvo podrške i pomoći i onima koji nisu dio Crkve. Bog nam kroz njih pripovijeda zanimljivu priču o rušenju granica i stvaranju od različitih obitelji jednu (njegovu) obitelj.

Nastavak intervjua pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba