Miroslav Bagara, profesor vjeronauka u KŠC-u Sv. Josip - Sarajevo

Prof. Bagara je rođen u župi Novi Šeher kod Žepča gdje je završio osnovnu školu. Srednjoškolsko školovanje započeo je u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom, a dovršio u Općoj gimnaziji u Ljubuškom. Studij teologije pohađao je na KBF-u u Zagrebu, a diplomu dobio na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Odmah nakon diplomiranja započeo je raditi kao vjeroučitelj. Trenutno predaje u četirima sarajevskim osnovnim školama i Srednjoj medicinskoj školi u sklopu KŠC-a Sv. Josip. Živi u sarajevskoj župi sv. Luke Evanđeliste, oženjen je i ima dvoje djece.

Počinje nova školska godina. Tisuće đaka, možda i ne baš rado, polazi u školske klupe nakon dugog ljetnog odmora. Možete li nam reći koji su najveći izazovi s početkom nove školske godine za profesore i đake te njihove roditelje?

Postoji jedna izreka koja kaže da je svaki početak težak pa tako i početak nove školske godine. Nakon dugog odmora potrebno je opet uhvatiti se u koštac s uobičajenim obvezama. To od svakoga iziskuje napor. Međutim, sama odluka da ćemo uspjeti je već pola obavljena posla. Kao ilustraciju uzet ćemo primjer bumbara za koga je aerodinamika dokazala da ne može letjeti, ali očigledno to njemu nitko nije rekao pa on i dalje leti. Stoga je najvažnije odmah na početku, prije bilo kojeg posla, donijeti odluku što želim postići, zacrtati sebi cilj do kojeg želim stići, a onda se odvažiti i krenuti na put ostvarenja tog cilja. Sada i ovdje. Ne sutra. Tada je već kasno. Naravno, sam, ali nikada usamljen. Uz nas uvijek trebaju biti naši roditelji, braća i sestre, prijatelji, učitelji... i najvažnije, uvijek trebamo tražiti Boga kao našeg suputnika. Na taj način će naše putovanje biti sigurnije, a ciljevi odvažniji.

Recite nam što mislite da je u procesu odgoja i obrazovanja za današnje mlade najvažnije?

Odgojno-obrazovni proces je jako specifičan jer kao proizvod iz njega ne izlaze predmeti, nego manje ili više formirane osobe. Ako se u vidu ima ova činjenica, onda je za mlade ljude najvažnije što ih učimo i kako ih učimo. Naš sustav obrazovanja zasnovan je na dvjema polugama: obrazovnoj koja pruža informacije i odgojnoj koja bi trebala te informacije primijeniti u život. Bojim se da često ove dvije komponente nisu u skladu. Vrhunski liječnik svojim znanjem život može spasiti, a može ga i upropastiti. Važno je uskladiti ove dvije poluge. Svi smo mi najprije ljudi, a tek onda stručnjaci za neko područje. U našim Katoličkim školama za Europu ovaj se način razmišljanja prakticira već dugi niz godina i pokazao se kao jako dobar model odgoja i obrazovanja, što svjedoče naši učenici koji su postali najprije dobri ljudi, ali i stručnjaci u svome poslu.

Moderno doba sa sobom nosi svoje breme. Čini se kako su neki đaci mnogo više okrenuti suvremenim komunikacijskim sredstvima te svim ostalim tehnologijama koje im odvraćaju pozornost, dok za knjigu izdvajaju sve manje vremena, a neki nisu nimalo zainteresirani za čitanje. Kako se Vi i Vaši kolege nosite s tom činjenicom? Je li moguće animirati nezainteresirane đake?

Svako vrijeme sa sobom nosi vlastite izazove. Digitalna era, kako ju neki zovu, sa sobom je donijela veliku promjenu. Današnjem je čovjeku zanimljivija slika od teksta i zvuk od poruke. Stoga nas ne treba čuditi što mladi ljudi ne žele „gubiti vrijeme“ čitajući knjige. Puno je lakše pogledati film snimljen po nekom klasičnom romanu, nego ga satima čitati u svojoj sobi. Nekoć se afinitet prema čitanju izražavao po vrsti pisanja i stilu knjiga, a danas, nažalost, prema broju stranica. Naravno da sve nije tako crno. Još uvijek ima onih koji rado čitaju i spremni su odvojiti i vrijeme i novac za dobru knjigu. Ljubav prema knjizi stvara se od malih nogu, u obitelji, a škola je ona koja pomaže da otkrijemo nove vidike i da ono što čitamo razumijemo na pravi način. Natjerati mlade da čitaju, nekada je Sizifov posao, ali potaknuti mlade da to rade s ljubavlju nešto je drugo. Ostaviti knjigu na dohvat ruke, preporučiti im neki naslov, razgovarati o nekoj knjizi... pokazati im vlastitim primjerom da knjige nisu samo ukras na polici, nego da su puno više. To su samo neki od načina da se knjige i mladi zbliže.

Čini se kako se danas za sve loše u školama krive profesori i njihove metode rada... Kakva su Vaša iskustva s roditeljima današnje generacije mladih školaraca?

Uvijek je lakše optužiti drugoga za vlastite propuste u radu, nego sebi priznati da nisam bio na razini koja se traži od mene. U svemu je potrebno najprije ukloniti brvno iz vlastita oka pa tek onda trun iz tuđeg, kako to kaže evanđeoski tekst. Nekada to nije lako, ali je potrebno. Tko radi, taj i griješi, ali pogrešan način rada ne smije postati uobičajen način ponašanja. Svakomu se može dogoditi propust, ali moram biti spreman popraviti ga. Mislim da je dobar način prevladavanja propusta otvoreni dijalog suprotstavljenih strana jer prekid izravne komunikacije je plodno tlo za razvoj predrasuda. Realno sagledavanje situacije, ispunjavanje vlastitih dužnosti, spremnost na promjenu, poznavanje vlastitih prava i ograničenja, realan pogled na sebe i svijet oko sebe – sve su to nezaobilazni čimbenici iskrena razgovora u relacijama između učenika, roditelja i škole.

Kako Vi vidite dobra profesora, a kako dobra đaka danas?

Prije bilo kakva karakteriziranja i profesora i učenika moramo imati na umu da je riječ o osobama, a ne o predmetima koji imaju svoju funkciju. Dakle, riječ je o velikom bogatstvu koje se krije iza svake osobnosti, a koje je potrebno otkriti na pravi način. Dobar profesor/odgajatelj mora to uvijek imati na umu. Njegova moć utjecanja na mladu osobu je jako velika što zahtijeva uvjerljiv karakter otporan na moralna i sva ostala iskušenja. Uz njegovu kompetenciju na stručnom području ključno je i potrebno da ulijeva povjerenje riječima i, što je još važnije, svojim djelima. Na taj način će njegovi učenici biti aktivni sudionici traženja smisla vlastita života, lakše će pokazati spremnost stjecanja novih znanja. Njihova kreativnost, samopouzdanje, neovisnost, znatiželja i otvorenost bit će poticaj, ne samo njima, nego i profesoru, ali i prijateljima u odjelu.

Na koji način se u KŠC-u i ostalim školama gdje predajete odvija predavanje katoličkog vjeronauka? Što je s djecom koja ne idu na vjeronauk uopće? Kao profesor vjeronauka kako biste savjetovali djecu i njihove roditelje zašto izabrati vjeronauk umjesto nekog drugog alternativnog predmeta?

Nastava vjeronauka u školskoj učionici podliježe svim pravilima odgojno-obrazovnog rada u školama, ali ima i svoje specifičnosti. Sat vjeronauka ne smije biti prigoda da se samo usvoje nova znanja iz određene oblasti, nego bi on trebao imati dublju dimenziju rasta u vjeri, trebao bi izgrađivati vlastitu osobnost učenika, ali i profesora. Napredovati u spoznavanju načela ispravna moralnog djelovanja nije zadaća samo vjeroučenika, nego je zadaća svakog čovjeka. Stoga naši učenici ako ne posjećuju nastavu konfesionalnog vjeronauka, imaju prigodu detaljnije izučavati moralna i etička načela utemeljena na mišljenjima velikih filozofa, općeljudskim vrijednostima, ali i kršćanskom moralu. Često roditelji imaju dvojbu o potrebi vjeronauka u školi. Stoga mi se čini zgodnim podsjetiti da su prema crkvenim dokumentima školski vjeronauk i župna kateheza dvije važne grane istog stabla. To je ono veliko stablo koje, poput biblijskog stabla gorušice, izrasta iz najmanjeg sjemena i donosi obilat plod.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju