Miljenko Stojić, vicepostulator postupka mučeništva Fra Leo Petrović i 65 subraće

Fra Miljenko je rođen 1960. u Dragićini kod Međugorja. Pohađao je Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom, studij filozofije i teologije u Zagrebu, Sarajevu i Jeruzalemu te magistrirao kršćansku duhovnost u Rimu. Pastoralno je djelovao kao župni vikar, odgojitelj bogoslova i sjemeništaraca, voditelj mladih, vojni dušobrižnik u Domovinskom ratu te tajnik Hercegovačke franjevačke provincije. Godine 1993. pokreće Informativni centar Mir Međugorje, a 1997. i Radiopostaju Mir Međugorje te ih kao ravnatelj i predsjednik Upravnog vijeća dugo razvija (do 2005.). Trenutno je vicepostulator postupka mučeništva Fra Leo Petrović i 65 subraće te kolumnist i član uredništva portala hrsvijet.net. Piše pjesme, oglede, djela za djecu, kratke priče, aforizme, književnu kritiku, stručne i novinarske članke, uređuje knjige te prevodi. Prevođen je na nekoliko jezika te nagrađivan.

Poštovani, na početku nam recite što je to Vicepostulatura postupka mučeništva Fra Leo Petrović i 65 subraće, te kojim se poslom bavite?

Jednostavno rečeno, zadaća je Vicepostulature prikupiti svjedočenja i dokumente koji bjelodano dokazuju da su hercegovački franjevci ubijeni iz mržnje prema vjeri i da su se u tom teškom času ponašali kršćanski. Pritom vrijedi pravilo da se ono što im ide u prilog, ne smije napuhavati, a ono što im ne ide u prilog, da se ne smije skrivati.

Znači, tražimo istinu i samo istinu, pa ma kakvom se ona pokazala. Bit će teško za svih njih 66 prikupiti potrebnu građu, ali neka samo jedan među njima, a ima ih već sa svim potrebnim, bude proglašen blaženim i svetim, on će svojim likom osvijetliti i žrtvu svih ostalih. U svemu ovome pomaže mi suradnica na općim poslovima Lucijana Kožul.

O ubojstvu hercegovačkih franjevaca još je krajem ožujka 1945. kongregaciji De propaganda fide u Rimu pisao mjesni biskup don Petar Čule. Kasnije je dotični u pismu fra Dominiku Mandiću posvjedočio da je njegovom zaslugom u ono glasovito Pastirsko pismo iz rujna 1945. ušla formulacija da fratri na Širokom Brijegu nisu pucali na jugokomuniste, kako su ih kasnije ovi optuživali. Prema Čulinim riječima, to je bio jedan od prvih povoda da dospije u tamnicu. 

Objasnite nam što se događalo u Hercegovini 1945. i zašto su franjevci ubijani?

Te godine Hercegovina je doživjela masakr kao nikada do tada u svojoj povijesti. Dosadašnja saznanja kazuju da je ubijen svaki deseti Hercegovac. Uzmimo samo za primjer Široki Brijeg. Početkom 1950-ih godina na 100 ženskih dolazilo je 25 muških, a obično ide 105 ženskih na 100 muških. Većina žrtava pala je 1945., i to od jugokomunističke ruke.

Svega ovoga nisu bili pošteđeni ni franjevci. Engleski predstavnik pri Vrhovnom stožeru jugokomunista brigadir Fitzroy Maclean u tajnoj depeši Foreign Officeu u Londonu od 8. veljače 1945. svjedoči kako mu je Tito rekao da će „drastično“ kazniti franjevce u BiH zbog njihova šurovanja s ustašama. Da su oni zaista takvi, podvukao je i sam Maclean. „Obećano“ se i obistinilo, ali ne samo nad franjevcima, nego i nad biskupijskim svećenicima, časnim sestrama, bogoslovima, sjemeništarcima...

Uz to što su odgajali puk za vjeru u Boga, a ne za bezboštvo, jedan od velikih „grijeha“ hercegovačkih franjevaca bio je i taj što su preporodili Hercegovinu i širi kraj te u svojoj Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji na Širokom Brijegu odgajali buduće hrvatske intelektualce. A to je bilo neoprostivo, prema teoriji o kulturnoj hegemoniji talijanskog marksističkog filozofa Antonija Gramscija. Da će ih pobiti i zatrti svjetlo Širokog Brijega, već su im unaprijed najavili, ali oni nisu bježali smatrajući se nevinima.

Zacijelo se bavite mučnim i teškim poslom. Možete li nam izdvojiti određeni trenutak?

Nikada nisam volio vidjeti ljudsku kost, pa ni dandanas. Uvijek okrenem glavu. Međutim, kad su ovi pobijeni u pitanju, to se sve potpuno mijenja. Velika je radost pronaći nečije posmrtne ostatke nakon toliko muka i progona, vremena kada se o svemu jednostavno nije smjelo govoriti, a kamo li nešto poduzeti.

Najviše me se dojmio jedan događaj kad smo 2010. iskopavali stratište Tomića njivu u Ljubuškom. Tu smo, naime, u jednoj rupi punoj, bez ikakva reda, nabacanih tijela pronašli njih 28. Sve smo ogradili vrpcom da možemo u miru raditi i da radoznali ne gaze po otkrivenim kostima. Upozorili su me da se jedan čovjek toga baš ne pridržava. Pošao sam ga upozoriti. Čim sam mu se primakao, rekao je gledajući u smjeru kostiju u jami: „Kad je ovdje ubijen moj otac, majka me nosila u osmom mjesecu trudnoće.“ Ostao sam potpuno bez riječi i polagano se odmaknuo. Ali sam u srcu zaključio da ću sve učiniti što je u mojoj moći da što više posmrtnih ostataka pobijenih iznesemo na svjetlo dana i po mogućnosti im damo ime i prezime.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju

Razgovarao: Željko Ivković
Katolički tjednik