Martin Pammer, veleposlanik Republike Austrije u BiH

Mr. Pammer je rođen 1966. u Beču gdje je završio srednju školu. Diplomirao je pravo u Beču i Insbruku, a magistrirao na McGill univerzitetu u Montrealu. Nakon pristupanja Austrijskoj službi inozemnih poslova obavlja djelatnost atašea u austrijskom Veleposlanstvu u Zagrebu 1995., a potom i u Ljubljani te Budimpešti gdje je obavljao dužnost zamjenika veleposlanika. Od 2004. do 2009. bio je voditelj Odsjeka za Srednju Europu, Baltik i regionalnu suradnju, a potom odlazi na četverogodišnju diplomatsku misiju u Crnu Goru. Od listopada 2013. obavlja djelatnost austrijskog veleposlanika u BiH. Osim materinskog govori engleski, francuski, talijanski, mađarski, a poznavanje hrvatskog jezika mu je na iznimno visokoj razini. S njim smo razgovarali o nasljeđu sarajevskog atentata, Gavrilu Principu, percepciji tog događaja među današnjim austrijancima...

Vaša ekscelencijo, obilježili smo 100 godina od atentata na nadvojvodu Franza Ferdinanda. Recite nam koliko je taj tužni događaj promijenio lice tadašnje Europe i svijeta i kakvo je njegovo naslijeđe danas?

Ono što najprije moram reći da je atentat bio samo okidač. Mnogo prije toga sav sustav savezništva između država i čitava situacija u nekoliko navrata bili su na samom rubu izbijanja rata. Isto tako se mora uzeti u obzir da je prijelaz između 19. i 20. st. bio okarakteriziran intenzivnim razvojem i modernizacijom. U svakom pogledu to je bilo dinamično vrijeme. Također, u tom vremenu je bila velika zaostalosti pojedinih dijelova Europe te velika razlika između grada i sela, kao i postojanje socijalnih konflikata i iskazivanje rasizma...

Često se postavlja pitanje je li se Prvi svjetski rat mogao izbjeći i na to se ne može jasno i jednostavno odgovoriti. Ima ljudi koji kažu da je to bila sustavna pogreška, a ja ne vjerujem u to. Velike sile su tada za vrijeme mira zapravo vodile rat. U tom smislu mnoge stvari su igrale ulogu kao što je socijal-darvinizam, nacionalne aspiracije te naoružavanje...

Široki slojevi elita pripremali su narod na rat, i nakon 50-godišnjeg razdoblja relativnog mira u Europi postojalo je raspoloženje i želja za sukobom velikih sila. Samo mali broj ljudi je prepoznao tu situaciju i protivio se tome. Jedna od njih je Bertha von Suttner,prva pacifistkinja u Europi. Ona je bila državljanka tadašnje A-U Monarhije i prva žena dobitnica Nobelove nagrade. Ona je napisala knjigu Dolje oružje, ali je umrla neposredno pred izbijanje rata.

Danas se pokušava Prvi i Drugi svjetski rat tumačiti kao da su bili pojedinačni događaji u povijesti. Međutim, pojave nacionalizma, totalitarizma, rasizma sve su to stvari koje imaju unutarnju vezu i mogu se dovesti u korelaciju s obama ratovima. Ovi „izmi“ su mobilizirali narodne mase, a Prvi svjetski rat je sve to intenzivirao i ubrzao: raspala su se velika carstva i dakle rezultati tog rata i mirovni ugovori iz predgrađa Pariza su u sebi nosili osnovu i klicu za Drugi svjetski rat. Što naravno ne može biti opravdanja za grozote koje su se dogodile u Drugom svjetskom ratu. Katastrofa koju je prouzrokovao Prvi svjetski rat imao je za posljedicu osiromašivanje velikog sloja ljudi. Stoga je ranije posijani radikalizam to potaknulo i omogućilo mu da procvjeta i ojača, a to je vodilo u Drugi rat.

Uzmimo holokaust kao primjer jedinstvene pojave u povijesti čovječanstva po počinjenim grozotama. Pokušaj uništavanja europskih Židova ima svoje klice puno ranije. U tom smislu odgovor na vaše pitanje kako je taj događaj promijenio lice Europe, ne može se promatrati samo kroz ono što su ratovi promijenili sami po sebi. Treba reći da je u širem kontekstu razvoj cjelokupnog društva imao pozitivne elemente koji su u konačnici doveli do onoga što imamo danas. Govorim o ujedinjenoj Europi i nadvladanim antagonizmima. Tu spada i razvoj te priznavanje i implementiranje poimanja vrijednosti kao što su ljudska prava, pravna država, demokracija i tržišna ekonomija.

Emancipacija čovjeka od kolektivističkih predodžbi koje se implementiraju putem sile rezultat je ujedinjenja Europa kao zajednica.

Kako Vi percipirate osobu i čin Gavrila Principa?

Gavrilo Princip je bio, to je ono što je neosporno u povijesnom promatranju tog čina, maloljetni ubojica koji je na temelju svojeg socijalnog statusa i individualno psihološke pozadine uradio što je uradio. Kao takvoga se moglo pridobiti za nacionalne i socio- revolucionarne ideje i udruženja kao što je bila Mlada Bosna ili Crna ruka. Isto tako ga se moglo pridobiti za anarhističke predodžbe u vezi sa željama za promjenama...

I danas je tako da se mladiće koji su bez posla veoma lako pridobiti za neke nasilne akcije... Isto tako je Gavrila bilo moguće i lako vrbovati za tadašnju obavještajnu službu Srbije i za Crnu ruku za koju je on radio.

U današnjem smislu Gavrilo Princip nije bio ni junak niti terorist, nego je bio proizvod tadašnjeg pravno-društvenog sustava. U tom smislu moramo napraviti korak unatrag i zapitati se zašto nastaje takav potencijal u mladom čovjeku. Što se događa ako se nacionalni i socijalni problemi ne rješavaju mirnim putem? U tom smislu moramo se pozabaviti nacionalnim i socijalnim problemima koje danas imamo u BiH, a nekoć smo imali u A-U Monarhiji, i u tom kontekstu napraviti diferencijaruću analizu, a ne ići za tim da se stvari predstavljaju crno-bijelo, što se danas često događa.

Nerješavanje agrarnog pitanja i pogrešan pristup rješavanja nacionalnog pitanja tadašnjeg bosanskohercegovačkog narodnog korpusa te nerješavanje južnoslavenskog pitanja unutar A-U Monarhije samo je podgrijalo probleme koji su eskalirali atentatom.

Može se razumjeti s ove distance da su se dogodile stvari koje su se dogodile, ali dopuštanje izbijanja rata je bila, ipak, mislim neodgovornost tadašnjih aktera. Moram reći nešto o instrumentalizaciji i politizaciji lika Gavrila Principa. Prilično je jasno tko je počinitelj, a tko žrtva u ovom konkretnom slučaju. Gavrilo je jedan mali element niti oslobođenja Južnih Slavena pod srbijanskim vodstvom u ovom slučaju protiv tuđinskih vlasti Austrije i Ugarske.

Kakvo je mišljenje o tom događaju među današnjim austrijskim građanima?

Danas taj događaj u političkom smislu nema više nikakva značenja. Na stranu sve što se iz tog događaja pozitivno izvuklo u svezi s modernizacijom i emancipacijom društva vladavinu prava i demokraciju. To je naslijeđe koje danas živimo u Austriji, ali mimo toga nema nikakvo značenje. Danas imamo situaciju da je Austrija samo jedna od 13 zemalja koje su nastale raspadom A-U Monarhije. Mi živimo u jednom mirnom suživotu s našim susjedima. Sam atentat kao individualan čin se promatra kao nešto tragično, nešto što je bilo okidač za izbijanje Prvog svjetskog rata. Naravno u svemu tomu ulogu igra i činjenica što je prestolonasljednik dio austrijske povijesti i da se njegovo ubojstvo gleda negativno.

Mora se navesti i činjenica da postoji određena nostalgija koja nema veze sa stvarnim znanjem o tom vremenu. Nostalgija ili simpatija postoji prema tom vremenu velike sile, dvorova, kneževa, plemstva i plemkinja s lijepim i elegantnim stilom života. To izaziva određenu nostalgiju kod ljudi iako ne znaju puno o tom vremenu. Među ljudima taj glamur koji nosi plemstvo kod običnog čovjeka izaziva veću dozu oduševljenja, npr. jedan kralj koji je Bogom blagoslovljen ne može se usporediti s predsjednikom republike. Jednostavno je to stvar poimanja koje nema nikakva političkog značenja. Danas nema nijednog ozbiljnog Austrijanca koji bi želio vratiti monarhizam, isto kao što se nijedan neće nazvati Nijemcem. Austrija je jedna jaka nacija koja je potpuno u miru sa svojom poviješću sa svim onim događanjima iz proteklih ratova uz osjećaj suodgovornosti za brojne grozote koje su ti ratovi donijeli.

Stavovi izneseni u intervjuu ne predstavljaju uvijek stavove Katoličkog tjednika

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju