Marito Mihovil Letica

Od travnja 2009. Europski parlament potvrdio je kako će se Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma obilježavati svakog 23. kolovoza. Tim povodom razgovarali smo s Maritom Mihovilom Leticom.

Razgovarala: Josipa Prskalo

Gosp. Letica rođen je 1967. u Makarskoj. Magistar je filozofije i religiologije, isusovački student, književni i likovni kritičar, član uredništva časopisa Kolo (Matice hrvatske), autor i voditelj emisije Kozmos i etos na Trećem programu Hrvatskoga radija, dopisnik Vatikanskoga radija, autor brojnih članaka, studija i kritika te knjige Odnos metafizike i znanosti: Boškovićevo metafizičko prirodoslovlje.

Poštovani gosp. Letica, 23. kolovoza obilježava se Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma. Što on zapravo predstavlja te tko ga je inicirao?

Bilo bi uputno najprije razlučiti totalitarizam od drugih oblika vladavine kakve tijekom cijele povijesti nalazimo diljem svijeta. Riječ je o tiraniji, despociji, različitim autokratskim režimima i slično. Najkraće bismo mogli reći da autoritarni vladari posežu za represijom kako bi osigurali i zadržali političku moć i vlast, a nije im stalo do ideologije kojom bi mijenjali čovjeka. Za razliku od toga, totalitarizmi nastoje promijeniti svijet i ljudsku prirodu te poput nekih samoproglašenih bogova stvaraju „novoga čovjeka“ namećući vlastitu ideologiju ili svjetonazor cijelomu društvu, tako da totalitarna ideologija kapilarno prožima sve pore i strukture društva. To je način postizanja posvemašnje kontrole, ne samo nad djelima pripadnika društva, nego i nad njihovim riječima i mislima. Treba podsjetiti, i stalno podsjećati, na verbalni delikt za vrijeme socijalističke ili komunističke Jugoslavije u kojoj je čak liberalni Vlado Gotovac, koji doista nije bio nikakav ekstremist ni šovinist, dva puta završio na robiji zbog javno iznesena političkog mišljenja, od čega posljednji put 1977. kada je razlog bio intervju koji je dao Švedskoj televiziji. Zbog sličnih razloga osuđivani su na zatvorske kazne demokratski intelektualci: Franjo Tuđman, Marko Veselica, Dražen Budiša, Ivan Zvonimir Čičak i brojni drugi. A tu su i ubojstva političkih protivnika, političkih emigranata, koja su u ime totalitarističke komunističke ideologije počinile u inozemstvu jugoslavenske tajne službe.

Vratimo se danu 23. kolovoza. Toga je nadnevka 1939. sklopljen sporazum o vojnoj i gospodarskoj suradnji koji je službeno nazvan „Pakt o nenapadanju i prijateljstvu između Njemačke i Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika“, a potpisali su ga u Moskvi dvojica ministara vanjskih poslova Vjačeslav Molotov i Joachim von Ribbentrop. Osam dana nakon potpisivanja toga pakta, 1. rujna, počeo je Drugi svjetski rat. Unaprijed pripremljen, zakotrljao se njemačkim napadom na Poljsku koju su nacionalsocijalisti i boljševici sporazumno podijelili.

Svakako treba istaknuti veliku međusobnu naklonjenost Hitlera i Staljina, o čemu je, uz ostale, pisala Hannah Arendt, jedna od naj značajnih politologinja i filozofkinja 20. stoljeća, dosljedna protivnica svih totalitarizama, Židovka koju je nadzirao i zatvarao Gestapo. U svojoj knjizi Izvori totalitarizma, koju je objelodanila 1951., među inim kaže kako je jedini čovjek prema kojemu je Hitler gajio „bezmjerno poštovanje“ bio, kako je Hitler govorio, „genij Staljin“, te da je, kako će poslije potvrditi Nikita Hruščov, Staljin vjerovao samo jednom čovjeku, a to je bio Hitler. Ljubav je pukla 22. lipnja 1941. kada je vjerolomni Hitler napao Staljina. Taj se dan u Hrvatskoj službeno obilježava i slavi kao Dan antifašističke borbe, a to je tada praznik još samo u Putinovoj Rusiji i u Lukašenkovoj Bjelorusiji. U lijepome smo se našli društvu. A o dosljednosti hrvatskih komunista, samozvanih antifašista, dovoljno govori povijesna istina da su mirno promatrali kako Hitler u Travanjskome ratu okupira i raskomadava njihovu domovinu Jugoslaviju, a navodno su osnovali prvi partizanski odred, u Brezovici kod Siska, tek onoga dana kad je Hitler napao jednu drugu zemlju – njihovu „majčicu Rusiju“. Dakle, 22. lipnja je plod diktata iz Staljinove Rusije i to nema veze s autentičnim hrvatskim antifašizmom. Posrijedi je dirigirani refleks boljševizma. Do 22. lipnja 1941. njemački nacisti su u očima hrvatskih komunista bili saveznici njihovih saveznika i nalogodavaca, dakle saveznici koje nisu smjeli napadati.

Kako bismo imali na umu srodnost komunizma, nacional-socijalizma i fašizma, važan je Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima koga obilježavamo 23. kolovoza. Utvrđen je Deklaracijom Europskog parlamenta o proglašenju europskim danom sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma od 23. rujna 2008., a potvrdila ga je 2. travnja 2009. Rezolucija Europskoga parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu. Parlamenti i vlade svih država članica Europske unije, k tome i država kandidatkinja za članstvo u EU i zemalja povezanih s EU-om, pozvani su na usvajanje i provedbu dotične rezolucije.

Treba reći i to da već spomenuta Hannah Arendt nije vidjela nikakvu bitnu razliku između nacizma, fašizma i komunizma te je dosljedno isticala stajalište da nitko nema moralno pravo nazivati se antifašistom tko istodobno nije i antikomunist.

Ozbiljan problem je što narod (poglavito s područja Balkana) iz ovog dana sjećanja svjesno izuzima komunizam, te se ide ka krajnosti da se isti veliča. Kako posvijestiti da je i komunizam „konstitutivni član“ totalitarizma?

Tu povijesnu istinu moguće je posvijestiti obrazovnim programima i odgovornim suočavanjem s karakterom totalitarnih i autoritarnih režima te posljedicama njihove vladavine. To u hrvatskome školstvu, nažalost, nije slučaj. Dotičnim temama ne pridaje se potrebna važnost i pozornost. Ne vjerujem da je u Bosni i Hercegovini situacija bolja. Ali treba reći kako je problem znatno širi, dakle ne samo u Hrvatskoj i na području Balkana, kojemu običavaju eufemistički tepati nazivajući ga „jugoistočnom Europom“. Razlog je u tome što je komunizam najduže trajao od svih totalitarnih režima te je imao najviše vremena nametnuti svoju ideologiju i simbole. Dok su drugi totalitarni režimi bili nakon Drugoga svjetskog rata osuđeni, komunizam se širio diljem svijeta. Bit će zanimljivo uočiti tu razliku na simboličkoj razini. Naime zvijezda petokraka ili pentagram, koju su komunisti obojali u crveno, simbol je star tisućljećima i zasvjedočen u okrilju brojnih starih civilizacija, baš kao i kukasti križ ili svastika. Na sanskrtu riječ „svasti“ znači „sreća, dobrobit, zdravlje“. Sve do polovice 1930-ih svastika je u Europi bila simbol sreće i mogla se kao čest motiv vidjeti na ondašnjim razglednicama, a brojni američki, britanski, danski, švedski i drugi sportski klubovi nosili su je na dresovima. Nalazila se i na etiketi čuvenoga danskog piva Carlsberg. Danas svastike nema na etiketi piva, ali crvene petokrake ima: vidljiva je na Heinekenu. Netko bi mogao prigovoriti da crvena petokraka na pivu Heineken ne simbolizira komunizam. Mogu prihvatiti takav argument, ali ću otpovrnuti da ni svastika na pivu Carlsberg nije predstavljala nacizam. To slikovito govori kako komunizam i nacizam unatoč svemu nemaju u javnosti jednak tretman. Mađarski premijer Viktor Orbán pokušao je 2018. zabraniti zvijezdu petokraku u javnome prostoru, na udaru se našao i Heineken, ali ne treba čuditi da ta zamisao nije bila provediva.

Kako komentirate da je Europski parlament 19. rujna 2019. u Strasbourgu usvojio Rezoluciju o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe, u kojoj se, uz ostalo, jasno izjednačava komunističke i nacističke zločine?

Te zločine treba izjednačiti u smislu da smo i jedne i druge dužni nedvosmisleno osuditi jer su najveće zlo u povijesti i, da se poslužim riječima Marina Držića što ih je u Dundu Maroju rekao za rat, „poguba ljucke naravi“. Ali se u, recimo to tako, kvantitativnome smislu ne mogu izjednačiti. Naime, prema britanskim podatcima što ih je Mail Online objavio 7. listopada 2014., komunistički režimi poslali su u smrt više od 100 milijuna ljudi: Mao Zedong oko 60 milijuna, Staljin oko 40 milijuna, zatim i brojni drugi komunistički diktatori; što se slaže s utvrđenim i naširoko prihvaćenim podatcima o više od 100 milijuna žrtava komunizma. Prema istome izvoru, nacistu Hitleru se stavlja na teret oko 30 milijuna žrtava, a fašistu Mussoliniju 250 000 – čak 400 (!) puta manje od žrtava komunizma. Hitler je na toj listi zauzeo 3. mjesto, a Mussolini 18., znatno iza ovdašnjega diktatora Tita, nalogodavca masovnih smaknuća vojnih zarobljenika i političkih neistomišljenika, koji s 570 000 žrtava zauzima 13. mjesto. Neki Tita stavljaju i među prvih deset megazločinaca, ali nisu mi dostupni ti podatci. Ako se pribroje još neki režimi koji su imali elemente fašizma, neće se bitno promijeniti odnosi: Francisco Franco poslao je u smrt oko 35 000 političkih protivnika, a Augusto Pinochet oko 3 000. Dakle, nacional-socijalizam zajedno s fašizmom nije prouzročio ni upola toliku pogibelj kolika je ostala iza komunističkih režima. Pozvao sam se na približne, ali vjerodostojne podatke. Brojevi su grozomorni, to većma što je i jedan nevino ubijen čovjek, jedan izgubljeni ljudski život – previše.

Nastavak intervjua pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba