Mario Stanić, umirovljeni nogometaš i nekadašnji član Hrvatske nogometne reprezentacije

Mario Stanić je rođen 10. travnja 1972. u Sarajevu gdje je i započeo svoju nogometnu karijeru u NK Željezničaru. Nakon što je zbog rata morao napustiti svoj rodni grad otišao je u Zagreb te se ubrzo nametnuo u (sadašnjem) NK Dinamu. Nogometni ga je put onda vodio u inozemstvo ostavivši traga u Sporting Gijonu, Benfici, Clubu Brugge, Parmi i Chelseau. No, na osobit način njegovo će ime ostati upisano u anale uspjeha hrvatskoga sporta s obzirom na to da je bio dio generacije koja je na svjetskom prvenstvu u Francuskoj, pod vodstvom Travničanina Miroslava Ćire Blaževića, osvojila broncu. Nastup na tako velikoj nogometnoj smotri bio je povod za razgovor u kojemu smo doznali ne samo „insajderske“ informacije o svemu što prati jedno takvo natjecanje, nego i o nogometu kao strasti te okrutnosti profesionalizma.

Poštovani, započela je još jedna svjetska smotra najboljih nacionalnih nogometnih reprezentacija. Možete li nam iz svoga iskustva kazati što nastup na Svjetskom prvenstvu znači jednomu nogometašu?

To je nešto što se sanja od prvih nogometnih dana. Nastupiti za izabranu nacionalnu vrstu jest kruna karijere. Ujedno to predstavlja čast za svakoga tko bude izabran biti dio reprezentacije. Iskreno, taj je doživljaj iskustvo koje se vrlo teško može pretočiti u riječi. Radi se o smotri najboljih i nogometaš koji sudjeluje u tomu može biti samo ponosan i Bogu zahvalan.

Vi ste dres Hrvatske nogometne reprezentacije obukli 49 puta te ste s legendarnom i najuspješnijom postavom Vatrenih bili na Svjetskim prvenstvima 1998. i 2002., a bili ste i dio reprezentacije na Euru 1996. Kako biste opisali doživljaj priprema i iščekivanja nastupa na jednom takvom natjecanju?

Ta faza iščekivanja je sigurno najgora. Kada dobijete šansu da se pripremate za jedno takvo natjecanje, za jednu takvu smotru, kada zapravo brojite dane i sate kada će to početi, u vama raste napetost. Rastu pritisak i iščekivanja kojega dodatno podižu i mediji i cjelokupna javnost. Stoga je u svemu tomu potrebna velika mentalna stabilnost, kako bi sve funkcioniralo dobro. Trebamo znati da su igrači prije priprema za nastup na Svjetskom prvenstvu, upravo završili s nastupima u nacionalnim prvenstvima i da su dobrano istrošeni. Onda ih, dakle, čekaju također veoma zahtjevne pripreme. Tu se stoga, uz sav stres, vrlo lako mogu dogoditi nekakve negativne situacije. I valja imati mudrosti to izbjeći. Zato kada sudac označi početak utakmice tada se oslobađa nevjerojatna količina energije. U tomu se može vidjeti kako igrači definitivno najmanje vole to razdoblje iščekivanja. I tako je i kod nas kada smo bili na Euru i na dva Svjetska prvenstva bilo nekoliko situacija kada si mogao osjetiti da su jednostavno na granici ekscesa. Stoga kažem kako tu treba biti dosta stabilan i pripreme idu u tom pravcu. U to se ukomponira i sve ono što nije isključivo i izravno dio samoga nogometa, kao što su slobodni dani, slobodno vrijeme..., jer su igrači u toj fazi dosta „nabrijani“ jer jedva čekaju nastup pa bi onda i jedna iskra bila dovoljna da sve zapaliti.

Osim fizičkih i psihičkih priprema za nastup na nekoj velikoj smotri, postoji li na osobnoj razini nogometaša i ona vjerska dimenzija? Što možete iz osobnoga iskustva kazati i koga biste od svojih nekadašnjih suigrača mogli izdvojiti kao „vjernika“?

Pa gledajte, kao što ste rekli, to je izuzetno individualna stvar i taj spiritualni tj. vjerski aspekt je izuzetno bitan i prisutan. Naravno, i nogometaši su samo ljudi, ali su stalno pod okom javnosti. Oni su pak usredotočeni na svoj posao i žela ga obavljati najbolje moguće. Budući da to obuhvaća cjelokupnoga čovjeka jasno je kako je tu onda prisutna ta vjernička dimenzija. Smatram kako to svi doživljavaju i preživljavaju na neki svoj način. Teško je stoga izići s nekom generalno slikom da je „to tako“. Uoči same utakmice netko se priprema ovako, a netko onako: nekoga ćete vidjeti kako se u sebi moli; netko se križa prije izlaska na teren; netko rastvara ruke i podiže oči prema nebu. Neki igrači to pokazuju javno a neki ne. I u tome prepoznajem ljepotu u različitosti. Kako rekoh, svi smo mi na kraju samo ljudska bića i kad uzmete malo širu sliku onda znate da se, recimo, studenti najviše mole pred ispite. Zapravo, ljudi se kad su u najvećim pritiscima, tjeskobama, problemima okreću k Bogu. Tako je i u nogometu kako se približava utakmica.

Tijekom moje igračke karijere susreo sam dosta onih za koje bi se moglo kazati da su stvarno vjernici. Takvih ima i dandanas. Međutim, prepustio bih svakomu osobno da o tomu o sebi govori te ne bih nikoga posebno izdvajao.

S obzirom na to da je riječ o nastupima nacionalnih selekcija, koliko takvi događaji zapravo povezuju ljude cijeloga svijeta? Kada se „spuste zavjese“, što biste kazali: je li u prvome planu bilo prijateljstvo ili nadmetanje?

Ja bih rekao da se „zastave spuštaju“ onoga trenutka kada počne utakmica. Mi smo odgajani i trenirani prvenstveno da pobijedimo, da budemo bolji od svoga protivnika. Mnogo puta sam igrao za reprezentaciju i za klub s igračima s kojima sam bio izuzetno dobar, s kojima sam imao prijateljske odnose, no kada bismo izišli na teren, onda bismo jedan drugoga nastojali nadmudriti i pobijediti. U svemu tomu onda toga čovjeka ne doživljavaš kao svoga protivnika, nego je u prvom planu nadmetanje i ja bih ga usporedio s viteštvom.

Nakon toga nastavlja se druženje, nastavlja se taj uobičajeni dio života i uobičajeni tijek odnosa koji imate s nekim prijateljem koji je nastupao za neku drugu reprezentaciju ili klub. Prema tome ja sam to doživljavao prvenstveno nadmetanjem: nismo mi protivnici, nego smo dio momčadi koje žele pobijediti. Stoga ću ja učinit sve da moja momčad pobijedi. I u tomu je čar nogometa.

Kako nogometaši gledaju na „nastupe“ navijača na Svjetskim nogometnim prvenstvima. Znamo da ovaj događaj prati cjelokupan folklor. No nekada se kaže kako su oni bili „dvanaesti igrač“, a nekada da su odmogli igračima na terenu...

Govoreći iz osobnoga iskustva, mogu kazati kako su u većini slučajeva bili velika potpora. Godine 1998. i 1996. bio je dosta prisutan taj nacionalni naboj i bilo je drugačije igrati nego danas. Nas je ta atmosfera učinila boljim igračima. Zašto boljim: zato što smo mi mogli osjetiti količinu energije, očekivanja i pozitivno ozračje ljudi koji su pratili reprezentaciju i „živjeli za to“. To se vidi po sjaju u očima; to se vidi po svakoj izgovorenoj riječi; to se vidi po taktu i reakcijama navijača. I mi vjerojatno ne bismo mogli tako daleko dogurati bez svega toga. Nogomet bez navijača bio bi kao jelo bez boje i mirisa ‒ bio bi jednostavno nešto neprirodno, premda te navijači mogu potaknuti, kako da dadneš od sebe i više nego što misliš da možeš, tako i da napraviš neočekivanu pogrešku. 

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju

Razgovarao: Josip Vajdner
Katolički tjednik