Mario Raguž, urednik religijskog programa HRT u Odjelu Kultura, umjetnost i religija

Mario Raguž rođen je 1969. u Stocu. Magistar je ekonomskih znanosti (smjer marketing) te dugogodišnji novinar i spisatelj. Posljednjih 19 godina je uposlenik Hrvatske televizije gdje je radio u Informativnom programu za gotovo sve emisije, a posebice u emisiji Brisani prostor Gorana Milića, potom u odjelu PRESS i prezentacija HTV-a, a u siječnju 2009. stupa na poziciju urednika Religijskog programa. Bio je urednik projekta Papa u Hrvatskoj 2011., dok ga čitatelji pamte i kao kolumnistu Katoličkog tjednika. Zapamćen je i kao scenarist popularne humoristične serije i knjige Naši i Vaši te autor knjige Spjev Ocu, Mačka Mjaučka te slikovnica Suncodrag i Svjetlimir te Metlouška. Autorski potpisuje i 10 priča za HRT-ov dječji program Pričopričalica te više dokumentaraca, među kojima i o kardinalu Stepincu Moja je savjest čista, rađen za Muzej kardinala Alojzija Stepinca u Zagrebu. Član je Hrvatskog novinarskog društva i Hrvatskog društva dramskih umjetnika. Dragovoljac je Domovinskog rata. Oženjen je i otac troje djece, a vjera u njegovu privatnom i poslovnom životu zauzima osobito mjesto. A kakvo je mjesto vjerskih sadržaja u javnom prostoru, doznajemo odmah na početku razgovora.

Poštovani gosp. Raguž, kakva je uloga vjerskih medija danas?

Vjerski mediji su potrebni na svim razinama od najmanje župe do najveće biskupije ili državne razine. Iako, to možemo gledati s dvije strane. Možemo ustvrditi kako mediji uopće ne trebaju. Zamislimo, na primjer, da Sveti Otac jedne subote u večer poželi poslati neku poruku vjernicima svijeta. To će reći svojem tajniku. On to napiše i pošalje mail generalnom tajniku Biskupske sinode, a on to pošalje predsjednicima biskupskih konferencija diljem svijeta. Još iste večeri predsjednici to mogu poslati ostaloj braći biskupima, a oni dekanima. Dekani to pošalju svećenicima i tu poruku mogu čuti svi vjernici svijeta na svetim misama u isto vrijeme ili iste nedjelje. Prema marketinškoj teoriji najskuplji, ali najučinkovitiji način je osobna prodaja odnosno hodanje od vrata do vrata. Crkva ima još veću prednost jer vjernici sami dolaze i samo im treba prenijeti poruku na razumljiv način. No, ja sam ipak za drugi pristup. Smatram kako vjerski mediji itekako trebaju. Loše citiram ali znam kako u Bibliji piše da je Isus propovijedao s krovova, na trgovima, brežuljcima, obali rijeke ili iz čamca. To su bili radio, televizija, internet, novine ili „fejsbuk“ njegova vremena. Zato smatram kako crkveni ljudi, dakle i biskupi, svećenici, redovnici, redovnice i vjernici laici trebaju koristiti medije i „zauzimati“ prostor.

Koliko katolički i drugi mediji mogu utjecati na kreiranje života i svijesti suvremenog čovjeka?

Često su vjernici bombardirani različitim negativnim vijestima ili vijestima koje ružno govore o vjeri ili Crkvi, a onda mnogi to prihvate. Nekada je to zbog brzine življenja, a nekada zbog površnosti ili nepromišljenosti pa se onda ne treba čuditi što ima vjernika koji se odvraćaju od vjere ili od Crkve. Zato i najmanji župni listić ili web stanica župe ima svoju ulogu. Smatram kako su društvene mreže još važnije ili sve važnije. Do prije desetak godina mnogi su tvrdili kako televizija kvari djecu. Danas to više nije tako. Mladi pogledaju program na internetu i onda gledaju samo one emisije koje ih zanimaju. Ali svo vrijeme su na Facebooku ili drugim mrežama. Srećom na njima ima više vjerskih sadržaja nego na ovim starijim medijima. Važno je samo dobro selektirati, a čini mi se kako mladima dobro ide. Mediji općenito, i katolički i svi drugi, imaju veliki utjecaj na naše živote. To ne mora biti samo negativno. Mediji nam daju neke životne informacije, potiču nas i na činjenje dobra. Uvijek se skupi veliki novac kada mediji podrže neku humanitarnu akciju. Bitno je učiti prepoznavati medijske manipulacije. To je lako. Treba pratiti više različitih medija i misliti svojom glavom, a ne sve prihvaćati zdravo za gotovo. Mediji nas informiraju, odgajaju, obrazuju i to nije loše ali ne smiju nam biti glavni smisao života. Dobro se prisjetiti što su o sličnoj temi mislili naši djedovi, treba razgovarati sa ljudima i pažljivo voziti medijskim putovima isto kao i prometnom cestom.

Javni prostor medija je zasigurno odlična platforma i za promicanje kršćanskih vrednota. Koliko je to danas moguće ostvariti i kako ljude zainteresirati i približiti im vjersku tematiku?

Slažem se s Vašom tvrdnjom. Važno je osluškivati i prilagođavati se publici. Ne mislim na podilaženje niskim strastima, nego na to da treba pronalaziti načine na koje se ljude može zainteresirati. Treba znati kako ljudi sve manje žele čitati. Onda im treba ponuditi kratke tekstove i više slike. Vijest nekada treba biti kao slogan. Kratka i s dvije ili tri poruke, a tko želi više može se i njemu ponuditi. Bolje je napisati pola stranice nego pet stranica. Bolje je govoriti pet minuta nego pedeset. Čini mi se da to neki ne shvaćaju. Čini im se kako moraju biti dugački kako bi ispali pametni. Čestitam svima koji su došli do ove rečenice jer će mnogi odustati do kraja intervjua. Ljudi prije upamte prigodan vic ili komičnu nezgodu nego dugački govor. I to treba s mjerom da ne prijeđe u neozbiljnost.

Okušali ste se u različitim žanrovima, a već ste pet godina urednik i autor emisija HTV-ove redakcije Religijskog programa. Kakva su Vaša iskustva rada te komunikacije s gledateljima i što o odjeku vjerskih sadržaja govore podatci o gledanosti? Koliko ljude zanima religiozni program?

Slava je balon od sapunice. Lako se uljuljati kada vas hvale mama, susjedi i tetke. Čini ti se da te svi gledaju no često to nije tako. Nije se rodio tko bi ljudima ugodio. Tako je i s programom. Nekome smeta kriva boja košulje, nekome gost koji priča nešto što gledatelj ne bi želio čuti. Općenito, imamo dobru komunikaciju s gledateljima. Religijski sadržaji imaju stabilnu gledanost. Informativni program je uvijek najgledaniji. Sve ostalo je tu negdje, nekada više nekada manje ovisno o terminima, gostima i temama emisija. Sportski derbi ima visoku gledanost baš kao i posjet Svetog Oca. Često se iznenadim jer sretnem ljude koji nisu vjernici, a gledaju vjerske emisije. Manje se iznenadim kada mi vjernici kažu kako ne gledaju naše emisije, ali nije se rodio…

Jedan od Vaših aktualnih projekata je Pozitivno, koji, može se reći, odudara od trenda loših vijesti kojima smo svakodnevno preplavljeni. Što Vas je potaknulo u kreiranju takve emisije i čime ona najviše privlači pozornost?

Mnogi smatraju kako ljude zanimaju samo ružne stvari. To je istina. Evo dokaza. Kada se dogodi nesreća uvijek je okupljeno puno ljudi jer žele vidjeti što se dogodilo. Tako je oduvijek. Ali i kada se besplatno dijeli hrana ili nešto drugo također se mnogi okupe. Tako i ja ponudih Pozitivno. Smatram kako ima puno zanimljivih priča i ljudi koji su unatoč teškoćama uspjeli napraviti nešto dobro. Zašto ih ne pokazati? Zaslužili su, a mogu potaknuti i druge. Ja se svaki dan odlučujem misliti kako će mi sve biti dobro. Nekada znam da neće, ali onda to pokušavam uspješno riješiti i ne kukati. U suprotnom ne bih izlazio iz kuće jer bi me mogao pogaziti kamion ili bih mogao slomiti nogu…

Razgovarala: Lidija Pavlović-Grgić
Katolički tjednik