Marinko Čavara, predsjednik Federacije BiH

Gosp. Čavara je jedan od rijetkih visokopozicioniranih političara koji je rodom iz Središnje Bosne. Rođen je 2. veljače 1967. u Busovači gdje je stekao osnovno obrazovanje. U rodnom je gradu završio i srednju strojarsku školu nakon koje je diplomirao na Strojarskom fakultetu u Zenici. Prije rata radio je kao profesor strojarstva i fizike u srednjoj školi u Busovači te potom bio ravnatelj pošte. Vrlo rano – već 1990. – uključio se u politiku postavši članom HDZ-a BiH. Između ostalih angažmana poslije rata spomenimo da je bio ravnatelj Županijskog ravnateljstva za ceste te zastupnik u Općinskom vijeću Busovače i Županijskoj skupštini Županije Središnja Bosna. Na Općim izborima 2006. i 2010. izabran je za zastupnika u Zastupnički dom Parlamenta FBiH. Od 9. veljače 2015. obnaša službu predsjednika Federacije BiH. Oženjen je i otac troje djece.

Poštovani predsjedniče Čavara, u ozračju započete korizme, možete li nam općenito reći čega bi se, prema Vašem mišljenju, jedan katolik u politici u BiH trebao odreći, odnosno što bi trebao naglasiti u svome životu i radu?

Korizma je vrijeme priprave svih nas, pa tako i političara, za najveći katolički blagdan. Nažalost, kad govorimo o politici i političarima, u javnosti se to često spominje kroz negativni prizvuk, negativnu konotaciju. Kada bismo gledali sve ono kako se „anatemizira“ političar, trebalo bi se odreći puno toga. Međutim, moramo svi zajedno više raditi na tome da najkvalitetnije dijelove našeg društva zainteresiramo da se bave politikom i da politiku shvaćaju kao rad za opće dobro u najvišem smislu. Istina, kao i u svakoj profesiji, nisu svi ljudi ni savršeni ni dobri, a također nisu svi ni loši. Mislim da postoji puno toga što bi svaki čovjek trebao uvijek propitkivati i popravljati u svom djelovanju.

Prigodom proglašenja svetim zaštitnika ljudi iz vlasti i političara sv. Tome Mora, papa Ivan Pavao II. je istaknuo da „se čovjek ne smije odijeliti od Boga niti politika od morala“. Možete li se složiti da često na našem podneblju politika odluta od morala? I ako da, što generira disonantnost između ovih dviju sfera ljudskog života?

Često se ljudi suočavaju s dvojbom pobjeđuje li dobro ili zlo. Naravno, mi smo u uvjerenju da dobro trijumfira. No, puno puta steknemo dojam da se, recimo, laž puno brže širi, da puno bolji prijam nalazi kod ljudi, nego kakva pozitivna informacija. Pitanje je možemo li uvijek postupati onako kako želimo: znači, ne da činimo onako kako nam okolnosti nameću, nego onako kako oni koji ne znaju te okolnosti u kojima smo donijeli odluku, misle da je potrebno. Pa i ja često dok sam bio izvan politike – to je doduše bilo dosta davno – kad sam promatrao kako neke probleme treba riješiti, uvijek sam imao jednostavno rješenje. Međutim sad vidim da je potrebno biti spreman na određene kompromise. U tom sudjelovanju s drugim ljudima koji čine sustav, mi korigiramo i svoj stav i dosta puta bude se u dvojbi ostati čvrst kod svog stava ili tražiti zajednički neki sadržilac. Pitanje kod svake osobe jest gdje je ta granica. Mislim da jedan dio, naravno, spusti tu granicu jako nisko, ispod određenih normi ponašanja i morala. No, s druge strane poznajem dosta ljudi koji ne pristaju na takvo što.

Vjerujem da su spojivi i politika i moral. Istina, teško je održati se na takav način i funkcionirati u ovom sustavu te ostvarivati svoje interese, ali vjerujem da se može. Imamo puno primjera u kojima se uspjelo kad se ustraje u jednom zahtjevu, u jednom stavu, da se na kraju ipak iziđe kao pobjednik.

Papa Franjo je nedavno, a i tijekom svog pontifikata, naglašavao, pojednostavljeno rečeno: „Grješnik, da, ali onaj koji se bavi korupcijom, ne.“ Možemo li tu vidjeti što bi se trebalo u kontekstu politike naglasiti ili izbaciti?

Korupcija je jedno veliko zlo koje izjeda sve strukture društva. I, nažalost, postalo je općeprihvaćeno kao norma da je to jedini način i put kojim će ljudi ostvarivati svoje interese. Štoviše, danas su mnogi uvjereni da ne može nikako drukčije. To je velika opasnost za čitavo društvo, za moral ljudi, za način funkcioniranja. Cijelo društvo, kao i svi mi koji obnašamo javne dužnosti, moramo tomu više posvetiti pozornosti. Prvo moramo imati na umu što je dignitet svake pozicije koju obnašamo; zatim vidjeti na koji ćemo se način odnositi prema onim koji traže od nas određene prednosti, privilegije ili ustupke. Također nužno je gdje god možemo sankcionirati takvo ponašanje i tražiti adekvatni put rješenja koji će obustaviti daljnje radnje u tom procesu.

U Doktrinalnoj noti o nekim pitanjima vezanim uz sudjelovanje katolika u političkom životu, koju je pripremio kard. Ratzinger (poslije papa Benedikt XVI.), a odobrio i naredio sv. Ivan Pavao II., kaže se: „Ispravno oblikovana kršćanska savjest ne dopušta ikomu da svojim glasom podupre političke programe ili pojedini zakon koji proturječe temeljnim sadržajima vjere i morala.“ Bismo li mogli kazati kako bi bilo nužno, onda, da svaki političar ima svoga osobnoga duhovnika, odnosno kako bi dobro bilo uspostaviti jedan poseban vid pastorala političara?

Pa potpuno se slažem da se svaki dan donose odluke o kojima puno puta trebamo dobro razmisliti da ne bismo pogriješili. Mogu istaknuti kao nešto pozitivno ono što je Vinko kard. Puljić planirao da se kroz duhovnu obnovu, koja bi bila jednodnevna, pozove dužnosnike svih razina vlasti u BiH, te ih se na taj način povezivanjem politike, stvarnog života i duhovnosti dalje učvršćuje u stavu kako trebaju štititi temeljne ljudske vrijednosti. A to znači da štitimo i budućnost čovjeka na ovom planetu jer smo svjesni da je u suvremenom svijetu previše izazova i previše snaga koje bi narušile te vrijednosti. U tom smislu vidimo kako se u nekim državama donose određeni zakoni koji su, po mom mišljenju, protuprirodni... S druge strane, kad kažete nešto takvo izravno, onda vas optuže da ste vi protiv nečeg novog i naprednog, a to uspostavljaju masovni mediji u službi određenih grupacija. I jasno nam je da mnoge zemlje pokleknu pred tim teretom.

To je jedan veliki izazov za cijelo čovječanstvo: pitanje na koji način će se oduprijeti. Prostor za odgovor ovdje daje vjera u kojoj se može tražiti istinske vrijednosti koje su u interesu čovjeka i ljudi na ovom planetu. Također, svaki čovjek treba biti zaštitnik i brana takvim pojavama, tj. treba štititi osnovne vrijednosti i svoja načela postojanja.

Dakle, mogli bismo ovdje prepoznati jednu simbiozu između svećeničkog i političkog poziva?

Često kažem da smo na istom zadatku. Drugim riječima, ako želimo stvoriti bolje uvjete za sve ljude u sredinama u kojima živimo ili koliko možemo utjecati šire, radimo isto, ali na različite načine.

U tom procesu molitva nas vraća na ono što bismo trebali biti: da u toj jednoj kontemplaciji razumijemo bolje sebe i svijet oko sebe. U biti, svi oni koji su u Crkvi ili u vjerskoj zajednici, ili u politici, trebali bi djelovati u istom pravcu. Nažalost, uvijek znamo da je ljudski čimbenik taj koji može napraviti određene devijacije, ali nas to ne treba obeshrabriti, nego trebamo graditi ljestvicu ispravnih moralnih vrijednosti.

Jer vidimo da su nam danas potrebe nametnute. Smatra se da svatko treba imati najnovije mobitele, aute i ne znam ni ja što sve, a istodobno je jasno kako su sve druge vrijednosti potisnute u stranu. Na takav način odgajaju se mlade generacije koje se, kako iz razloga nesređenosti u ovoj državi, tako i zbog ovih nametnutih potreba da imaju sve ili ako ništa da sutra to sve osiguraju djeci, odlučuju otići tamo negdje gdje neće biti svoji na svome. Ipak, ja se nadam da će i tomu doći kraj te će sustav pravih vrijednosti doživjeti jednu renesansu i da će ljudi shvatiti kako se ipak u ovoj državi može graditi puno ljepša budućnost nego bilo gdje drugdje na svijetu.

U čemu bi onda, prema Vašem mišljenju, konkretno svećenici mogli pomoći političarima, a političari svećenicima?

Mislim da bi političarima trebalo jedno duhovno vodstvo, da tako kažem. Treba, bit ću potpuno otvoren, jedna puno veća suradnja u poslovima koje radimo i jedni i drugi. No, s druge strane meni ne pada na pamet jednom svećeniku govoriti kako će slaviti misu ili kako će voditi pastoral u okviru svoje župe ili tamo gdje djeluje na bilo kojoj poziciji. No, također s druge strane nije dobro generalizirati da hrvatski političari nemaju cilja ni vizije. Jer, ponovno kažem, kako ćemo motivirati najbolje mlade ljude da se bave politikom ako stalno ističemo kako su za sve loše krivi političari i da je to najgora vrsta ljudi? Nije se čuditi da se onda mladi čovjek koji je kvalitetan neće baviti politikom, nego oni koji su skloni lošim radnjama.

Svjedočim dosta dobrom odnosu s nizom svećenika i isto tako s političarima. Međutim, tu je i onaj ljudski čimbenik koji kaže kako se često krene od nerazumijevanja, od pogrešnih informacija, pa se tumači da je netko donio neku odluku na štetu nekoga, a ne zna se da je ta odluka možda najmanje loša, u odnosu na sve druge loše koje su bile moguće. Tako da nam treba više dušobrižništva, više razgovora o određenim temama, a kad se informacije budu bolje razmjenjivale, bolje ćemo se i razumjeti svatko u svom poslu.

Razgovarao: Josip Vajdner
Katolički tjednik