Sarajevo, uto, 26. velj. 2019.
Veljača i ožujak, odnosno razdoblje od Bogojavljenja do Čiste srijede, uglavnom su rezervirani za pokladne običaje i maškare kojima se danas posebno raduju najmlađi, ali ni oni stariji u tomu ne zaostaju. Što su to poklade i što one sa sobom sve nose, ispričala nam je gđa Marinka Marošević, predsjednica Udruge Izvorno vareško. Naša sugovornica gđa Marošević rođena je 7. siječnja 1962. u Tuzli gdje je završila kemijsko-tehnološku školu. No, život je htio da postane i čestitom Vareškom jer se udala u Vareš gdje živi više od pola životnog vijeka. Iako je nezaposlena, nije i besposlena, nego svoju energiju, umijeće, kreativnost i vrijeme posvećuje Udruzi Izvorno vareško čija je predsjednica više od 10 godina.
Poštovana gđo Marošević, povod našega razgovora su poklade. Recite nam o kakvom je zapravo običaju riječ i što on predstavlja?
Pokladama se naziva vrijeme koje traje u razdoblju od Bogojavljenja do Pepelnice ili Čiste srijede – kojom ujedno započinje korizma kao vrijeme priprave za najveću kršćansku svetkovinu Uskrs. Tako, se s kršćanskog stajališta, za poklade može reći kako je to vrijeme u kojemu se može „tolerirati“ nešto „opušteniji život“ pun veselja, raznovrsnih maškaranja, igara i plesova te naravno „ića i pića“ – poglavito slasnih krafni koje se opet razlikuju od mjesta do mjesta i od ukusa onih koji ih prave/kušaju. Također, ljudi su svjesni da se po završetku poklada započinje sa sasvim drugačijim načinom života pokore i posta.
Budući da živite u Varešu, tamošnji kraj je posebno, sa svojim selima, poznat po dugoj pokladnoj tradiciji. Recite nam nešto o tomu.
Na pokladnu nedjelju slave se svete mise u svim crkvama naše općine. Posebno raduje činjenica što se toga dana sačuvao običaj odijevanja u narodne nošnje ovoga kraja. Pa se tako po dobrom starom običaju mogu vidjeti čakšire od sukna, koparani, domadani, svileni gajtani, dimije od atlaza, bijele košulje od beza, škuteljke, rukavi i okovratnici ukrašeni čipkom, ječerme te lijepe marame.
Pokladne igranke održavaju se u Hrvatskom domu Soca u gradu te u mjesnim zajednicama Pržići, Pogar, Strica-Zarudje, Očeviji i Gornja Vijaka.
Pokladni utorak rezerviran je pak za učenike osnovne škole i mališane predškolskog uzrasta, kada u povorci, prolaskom kroz grad, pokazuju s koliko mašte i truda su nekoliko dana pripremali svoje maske. U Hrvatskom domu Soca dočekuju ih vruće krafne gdje nastavljaju svoje druženje uz glazbu do poslijepodnevnih sati.
Maškare su bile glavno obilježje poklada, tako da su se, kako nekoć, tako i sada, namaškarane skupine najčešće koristile običajima iz ženidbe i udaja, odnosno svatovskim običajima. Jedni su pak bili prosci, drugi svekrve, a treći svatovi. Muškarci su se oblačili u žene, a žene u muškarce. Tako su u skupinama išli od kuće do kuće, s bocama i ploskama, obilazeći domaćine koji su ih rado primali nudeći ih pićem i hranom, a tu su uvijek bile prisutne i krafne. Na odlasku bi ih darivali raznim voćem pa i novcem. Bilo je raznih dogodovština, sjećaju se stariji Varešani...
Nekoć su maske bile većinom načinjene od koža domaćih životinja, uz koje su se neizostavno nosila zvona. Poklade su trajale tri dana: nedjelja, ponedjeljak i utorak. Na pokladnu nedjelju su se maškarala djeca – „mali“. Pokladni ponedjeljak bio je rezerviran za muške maškare zvane – adžije. Poslije su im se pridružile i žene. Selima oko Vijake odjekivao je zveket zvona. Bilo je raznih dogodovština i „podmetanja“ domaćinima kod kojih bi se navratili, što se danas teško može shvatiti. Bilo je to vrijeme tolerancije i nezamjeranja. Kupila bi se mast, šećer, ulje, rakija… jer je bila oskudica u novcu. Veliki broj muškarca nije išao na posao bez obzira na posljedice.
Milicija je ponekad zabranjivala maškaranje i veselje. Međutim, ljudi su sačuvali taj lijep običaj. Upamćeno je kako je 1951. 13 adžija iz Donje Vijake provelo noć u vijačkom zatvoru...
Posebno veliko prijateljstvo bilo je među maškarama Donje Vijake i Radoševića. Nije mogao proći niti jedan pokladni ponedjeljak bez zajedničkog kola i pjesme u Donjoj Vijaci. Navečer bi se sastani u vijačkoj kavani gdje bi nastavili feštu. Lijepu gestu čine i maškare s Ivančeva koje iz godine u godinu dolaze u Tribiju. Tako je njih 32 pohodilo ovo najmanje selo 23. veljače 1998., prvi put poslije rata.
Pokladni utorak bio je pak dan za žene. To je ujedno i posljednji dan uoči posta, zato je taj dan i „ostavljen“ za žene jer kada u ponoć započne korizma, one se, kažu, i ukoliko malo popiju, mogu odobrovoljiti da idu kući u ponoć, za razliku od muškaraca...
Novac i robu koju prikupe maškare su obično trošile na zajedničkom sijelu, dok je posljednjih godina pravilo da, osim sijela, dijelom novca plate i misu za svoje selo.
Cjelovit tekst pročitajte u tiskanom izdanju Katoličkog tjednika
Sarajevo, sri, 31. pro. 2025.
Slavonski Brod, pet, 28. stu. 2025.
Mostar, uto, 25. stu. 2025.
Mostar, čet, 20. stu. 2025.
uto, 18. stu. 2025.
Mostar, ned, 16. stu. 2025.
Mostar, sub, 15. stu. 2025.
Zagreb, pon, 17. stu. 2025.
Zagreb, pon, 17. stu. 2025.
Zagreb, pon, 17. stu. 2025.
Zagreb, pon, 17. stu. 2025.