Marina Kljajo Radić, sveučilišna profesorica i književnica

Marina Kljajo-Radić rođena je 25. siječnja 1962. u Mostaru, a s obitelji živi u Bijelom Polju. Zvanje profesorice hrvatskog jezika i književnosti i doktorat na temu pjesništva Lucijana Kordića stekla je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru gdje se njezin profesorski angažman nastavio nakon 25 godina rada u osnovnoj školi. Osim pet poetskih knjiga zapažen je i njezin doprinos kulturi kroz različite dužnosti, primjerice u Društvu hrvatskih književnika Herceg-Bosne (DHK HB) kojim je do unazad nekoliko mjeseci i predsjedala. Iako je stalno okupirana na nekoliko područja, ova majka šestero djece i baka troje unučadi na prvo mjesto stavlja svoju obitelj nastojeći uvijek odgovorno odigrati sve svoje životne uloge.

Mnogi kažu da je posao majke danonoćan, besplatan, najteži, ali i najljepši na svijetu. Što Vi velite?

Šestero djece – to je jednostavno filozofija života, stav spram života i ljubav prema novom životu. Uzvišenost i bogatstvo brojne djece Božji je dar koji primaju oni koji su spremni ići Božjim putem. Nikada, ni u kakvim okolnostima nisam mogla prihvatiti pobačaj pa ni onda kada mi je život, po mišljenju liječnika, bio ugrožen (peta trudnoća). Šestero djece je odgovornost i prevelika žrtva, ali isto tako i neizmjerna radost i veličanstvena oda životu. Kao majka brojne djece nikada se nisam žalila, to jednostavno nije bio moj stil života. Samo sam se borila da na vrijeme i s ljubavlju ispunim sve majčinske dužnosti i obveze. Nisam ni bila svjesna da sve strpljivo i bez buke podnosim te kako na to gledaju drugi, dok mi moja radna kolegica nije kazala: „Pa lakše je tebi sa šestero djece, nego meni s dvoje.“ Otada bih se ponekad požalila, čisto da me čudno ne gledaju.

Mojih troje unučadi su moja neizmjerna radost, blagoslov Božji koji je Bog obećao svima onima koji ga ljube, a ja ih priželjkujem još puno, puno.

Angažirani ste na nekoliko polja – od obveza na fakultetu do pisanja. Je li teško sve uskladiti i kako obitelj gleda i podržava sve te aktivnosti?

Moja trenutačna angažiranost i nije tako velika u odnosu na onu skoru kada sam obavljala dužnost predsjednice Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne, radila usporedo i u školi i na fakultetu, uređivala Nakladu DHK-a HB-a i časopis Bjelopoljsku zoru, nastupala na pjesničkim susretima i znanstvenim skupovima, pisala pjesme i kritike, pripremala doktorat i uz to, naravno, ispunjavala obiteljske obveze i dužnosti. Sada je to znatno manje i laganijeg tempa. Moram kazati da je to prošlo petogodišnje radno-intelektualno angažiranje bilo veoma naporno u smislu odgovornosti i brzine kojom sam morala javno odgovoriti na brojne zadatke. Nisam imala osjećaj stvarnog protoka vremena i činilo mi se da sam samo stroj koji odgovara na brojne zapovijedi. Osjećala sam se ponekad kao da ne živim, a onda sam shvatila da je upravo taj osjećaj punina života. To mi je davalo mir i sabranost i sve je teklo dobro do smrti mojega supruga koji je bio moj veliki oslonac i oslonac cijele obitelji. Morala sam sama dalje, a prioritet je bila obitelj pa sam odustala od brojnih angažmana.

Podršku obitelji sam uvijek imala. Moj pokojni suprug Vinko Kljajo bio je intelektualac, duhovno izrastao da je znao prepoznati vrijednost umjetnosti i doprinos zajednici.

S obitelji i surađujete – imate obiteljsku tvrtku, a kćer Inga ilustrira Vaša djela...

U obiteljskoj tvrtki nisam nikada radila, ali sam zato preuzela veliki broj obiteljskih obveza na sebe kako bih suprugu osigurala prostor za nesmetan rad. Moja kći Inga ilustrirala je većinu mojih knjiga, a vjerujem da će i ubuduće, to je za mene normalna umjetnička obiteljska simbioza.

Što savjetujete onima koji zbog raznih prilika i okolnosti pomalo zaziru od većeg broja djece?

Oni koji se boje više djece, boje se i života. Nerijetko misle kako je sve u njihovoj „moći“, i ako im ta „moć“ po njihovoj prosudbi nije velika, djeca tu ne mogu imati mjesta. Moje iskustvo govori drukčije – jest da puno toga ovisi o nama samima, ali isto tako s puno toga ravna Bog. Nažalost, malo je onih koji mogu istinski predati svoje živote Gospodinu u ruke. To predanje podrazumijeva, prije svega, Božju providnost, blagoslov i oslonac. Tko s takvim pouzdanjem gleda na život, on se nikada neće plašiti života – djece. Nikada se nisam previše brinula da će moja djeca u nečemu oskudijevati pa ni onda kada smo u Domovinskom ratu izgubili dom i svu imovinu. Moj sin Matej (četvrto dijete) rodio se tada u nezavidnim okolnostima, a ipak je imao sve. Uvijek sam značaj više davala ljubavi potrebnoj djetetu, nego krpicama koje nekako same po sebi dođu.

Nastavak čitajte u tiskanom izdanju

Razgovarala:Lidija Pavlović-Grgić
Katolički tjednik