Marijan Gubina, književnik i bivši logoraš

Marijan Gubina rođen je 1981. u Vinkovcima, a u osmoj godini s ocem, majkom i trima sestrama nastanjuje se u selu Dalj nedaleko od Vukovara. Njegovo bezbrižno djetinjstvo prekinuto je u ljeto 1991. kada je zajedno s obitelji zarobljen i sproveden u srpske koncentracijske logore. Trpeći strašne torture i postavši svjedokom patnji svojih najbližih, preživljava 260 dana u zatočeništvu koje će 20 godina kasnije opisati u autobiografskom romanu 260 dana. Nakon razmjene u Nemetinu 1992. prognan je u Osijek gdje završava osnovnu školu. To razdoblje obilježavaju smrti njegove sestre i oca koji se nakon logora priključio Hrvatskoj vojsci. Unatoč paklu rata i svim udarima sudbine, Marijan ostaje na nogama i uspijeva se iškolovati za profesionalnog vozača, a potom radi različite poslove na građevini i ugostiteljstvu, da bi 2000. postao i poduzetnik. Život mu se iz temelja mijenja 2002. kada upoznaje svoju životnu ljubav i prvi put tada, kako često ističe, osjetio je život, ljubav i sreću. Iako tragična, njegova iskustva usmjerila su ga na pomaganje drugima kroz različite humanitarne i mirotvorne aktivnosti. Njegov angažman donio mu je i priznanja poput Povelje humanosti Osječko-baranjske županije, koju je nedavno primio u Osijeku gdje sada kao ostvaren čovjek živi sa suprugom Martom, kćeri Anastazijom i sinom Marijanom.

Približava se 18. studenoga, obljetnica pada Vukovara. Kakve Vam emocije budi vrijeme pred taj dan?

Senzibilizirani građani prisjete se žrtava rata na dane sjećanja, emocije prorade kao srce nametnutom strujom koja dođe iz aparata za oživljavanje. Mi žrtve svakodnevno živimo s tim emocijama. Iako će mnogi tumačiti žrtvu na različite načine, ja kažem da nas je Bog nagradio. Žrtvovani jesmo, teret smo iznijeli i nosimo ga i danas, no zbog žrtve koju smo podnijeli, danas smo drukčiji. Gotovo je nemoguće da postanemo emotivni bogalji, a danas u moderno doba najveća je pošast bolest koja odstranjuje emociju iz čovjeka. Razmišljajući o Vukovaru, potvrđujem svoju konstataciju da je sve prisutnija kriza vjere i morala, što me potiče na rad za opće dobro kako bi se ta situacija promijenila. Vjerujem da ćemo zajedno promijeniti trenutnu situaciju. Emocije su pomiješane, u školama se prisjećaju tragičnih događaja; u ulicama koje nose ime Grada heroja djeca i nekolicina odraslih pale svijeće prisjećajući se žrtava Vukovara. To su stvari koje me vesele jer ulijevaju nadu da se žrtve rata neće zabraviti. S druge sam strane tužan jer svjedočim manipulaciji. U Vukovaru se proteklih mjeseci odvija borba između „naroda i vlade“ zbog „ćirilice“ i (ne)poštivanja žrtava. Barem to tako izgleda u javnosti, no u pozadini opet leži politika i pokušaj zla da napravi što veći nesklad. Ponovno je običan puk kolateralna žrtva nečije politike i ono što je bitno i sveto, pada u sjenu nereda i zloće. Tužno je da se na imenima žrtava, kojima još uvijek nismo odali dostojnu počast, koriste drugi. Smatram da nijedan oblik nasilja nije opravdan, da cilj ne opravdava sredstva. Nužno je da se svi molimo za slobodu ljudi koji danas žive u Vukovaru jer jedino zajedničkom molitvom možemo podariti mir onima koji danas žive u zatočeništvu i onima koji su za njihovu slobodu položili svoj život.

Stradanje Vaše obitelji započelo je u ljeto 1991. Kako je tih dana bilo u Dalju, i jeste li kao desetogodišnji dječak uopće imali predstavu o tomu što se događa kad ste se s obitelji našli u logoru?

Zanimljivo je koliko brzo djeca mogu sazrjeti, kao i fenomen da čovjek može u nekoliko sati osijediti. Gledam desetogodišnjeg susjeda i ne vjerujem da sam u njegovoj dobi bio svjedokom najtežih oblika nasilja; da sam bio svjestan cjelokupne situacije, no očito je da određene situacije znatno i brzo utječu na čovjeka, neovisno o njegovoj dobi. Analizirajući događaje ranih devedesetih iz moje neposredne blizine, izdvojio bih razdoblje okupacije i pad Vukovara. Za vrijeme okupacije Vukovara ja sam bio u radnom logoru, slušao komentare na račun Vukovaraca, gledao pripreme vojnika koji su se spremali za novi napad i slušao one koji su se vraćali. Kroz misli su mi prolazile riječi: „Bravo dečki! Ne dajte se! Dragi Bože, pomozi im! Bože, ako se ne obrane, doživjet će isto ili gore kao mi u Dalju... moj Bože.“

Vjerojatno je svaki dan zatočeništva nosio svoje breme. Možete li nam reći što ste sve otrpjeli kroz tih 260 dana?

260 dugih dana zarobljen u ovozemaljskom paklu kojeg može kreirati samo sâm sotona. Zamolio bih čitatelje da zadrže zrak na jednu minutu, čisto da dobiju predodžbu koliko vrijeme može sporo prolaziti. Primijetio sam, nažalost, da je minuta ljudima preduga i kada se odaje počast mrtvima pa ta minuta šutnje traje u prosjeku oko 20 sekundi. Sad zamislite koliko je to dugih sekundi u tih 260 dana. Svaka sekunda plela je svaki sat i dan. Svaki dan ima svoju posebnu priču, a sve priče imaju istu ili skroz sličnu osnovu. Kao da nas je netko teleportirao u drugi svijet – ljudi su sve više sličili nekim drugim bićima, kao da je sve bilo u fazi pripreme za konačnu bitku između dobra i zla. U mojih 260 dana sve je djelovalo kao da je sotona dobio rat. No, nije. Evidentno je da se zlo poigralo s nama grješnicima, no molitve su bile uslišene. Ključan čimbenik za preživljavanje bila je vjera i obitelj. Ljubav prema bližnjemu. Tko je htio vidjeti, vidio je da nismo sami. U nekim vojnicima i civilima, koji su bili u redovima okupatorske organizacije, moglo se prepoznati dobro. I oni su bili zatočenici. Nekolicina njih u ključnim je trenutcima pokazala milost – koricom kruha ili jabukom ukazali su nam da postoji prilika. Potvrdili su da i u najtežim trenutcima nismo sami. Iz vlastita iskustva mogao bih izdvojiti mnogobrojne primjere. Strijeljanje oca, a on preživi. Brijanje oca, što je čin pred klanje, a on preživi. Grupna silovanja sestre, a ona razmišlja i čini sve da spasi ostatak obitelji. Ja pretučen i izranjavan, ostavljen od bolničkog osoblja da izdahnem do kraja, no čovjek druge nacionalnosti pruža mi pomoć, moli se za me. Danas sam u potpunosti svjestan da stopala koja vidimo u pijesku nisu naša, nego su od dragog nam Boga koji nas u vlastitim rukama nosi kroz taj pakao.

Nastavak čitajte u tiskanom izdanju

Razgovarala: Lidija Pavlović-Grgić
Katolički tjednik