Mar George kard. Alencherry, poglavar Siro-malabarske Katoličke Crkve

Kardinal Alencherry, nadbiskup Ernakulam-Angamali nadbiskupije i prvi čovjek Siro-malabarske Crkve, rođen je 1945. i na krštenju je dobio ime Geevarghese. Osnovnu školu završio je u svojem rodnom mjestu Thuruthy, a srednjoškolsko obrazovanje stekao u gradu Changanacherry koji je sjedište istoimene biskupije. Nakon vremena provedenoga u sjemeništu i bogosloviji za svećenika je zaređen 1972. Magistrirao je iz područja teologije i filozofije na sveučilištu u Aluvi. Poslije nekoliko godina i različitih službi u Indiji poslan je na studij u Pariz gdje je na Sorboni doktorirao biblijsku teologiju. U svoju domovinu se vratio 1986. te između ostaloga bio profesor na bogosloviji u Vadavathooru. Prvim biskupom, netom osnovane, biskupije Thuckalay postao je 1997. Siro-malabarski biskupski sveti sinod izabrao ga je za poglavara ove crkve u svibnju 2011., što je potvrdio papa Benedikt XVI. Isti rimski prvosvećenik uvrstio ga je u Kardinalski zbor 18. veljače 2012. Bio je jedan od četvorice kardinala koji ne pripadaju latinskom obradu, a sudjelovali su na konklavama pri izboru pape Franje. Član je Kongregacije za nauk vjere i Kongregacije za Istočne Crkve.

Vaša Eminencijo, Vi dolazite iz Indije. To je druga najmnogoljudnija zemlja na svijetu. Četiri velike svjetske religije – hinduizam, budizam, džainizam i sikizam – nastale su tamo, a k tomu na tom prostoru postoje i: kršćanstvo, zoroastrizam, židovstvo i islam. Država je sastavljena od 28 saveznih država. Nije li to, sve zajedno, prekomplicirano?

Izvana i iznutra situacija u Indiji može se učiniti složenom. No, želim vam istaknuti da je ona Bogom dana i da je sve to blagoslov, ili barem ja tako smatram, za ljude koji žive u Indiji. Ali svaka zemlja je specifična na svoj način i suočava se sa svojim složenim problemima u svojem vlastitom kontekstu. I to treba prihvatiti takvim kakvo jest. Svi smo mi građani jedne ili druge zemlje i nosimo se s danom situacijom. Indija se odlikuje raznolikošću na mnoge načine: u smislu jezika, vjere, kulture i, također, rasa. Ali kroz stoljeća mi smo se naučili nositi s tom raznolikošću kako bismo živjeli zajedno kao jedan narod, jedna nacija i upravo je to ono što njegujemo svim svojim srcem. Zbog te raznolikosti postoje mnogi načini kako ljudi mogu osmisliti suživot i tako obogatiti jedni druge. Sve religije zajednički djeluju i time doprinose duhovnom, odnosno etičkom i moralnom obogaćenju zemlje. Ali to ne znači da je sve kao u raju i da je sve savršeno i da cvjetaju ruže. Postoje takoreći poteškoće s kojima se ljudi suočavaju, ali smo kroz stoljeća naslijedili demokratski sustav upravljanja zemljom. I on je omogućio da se zadovolje potrebe svih segmenata društva. Također, imamo dobar pravosudni sustav, zakon i red. Naravno ovaj sustav je uspostavljen posredstvom različitih snaga i prije dolaska britanske vlasti; u Indiji su i tada postojali određeni oblici demokratskoga društva. No, britanska vlast je sa sobom donijela parlamentarni oblik vladavine, po uzoru na vlastiti. Kad je Indija izborila samostalnost, postali smo parlamentarna demokracija u kojoj vladaju demokratska načela i sustav vladavine zakona i reda zasnovan na demokratskim načelima. I to nam je omogućilo da živimo kao jedan narod u Indiji.

Što biste, onda, rekli: koji je najveći problem u indijskom društvu?

U Indiji ima puno problema i nije samo jedan. Prvi koji ću izdvojiti jest gospodarski. Velika je razlika između bogatih i siromašnih. Naravno to je takva kultura da je oduvijek postojao veliki jaz između bogatih i siromašnih. Međutim, vlada i javne institucije, unatoč naporima, još uvijek nisu uspjeli izboriti se za veću jednakopravnost svih segmenata društva. I zbog toga su siromašni na marginama gospodarskoga života. To je veliki problem u Indiji. Ali u posljednje vrijeme ulažu se dodatni napori kako bi se premostio ovaj jaz te središnje i pokrajinske vlasti uvode sve veći broj programa da se što više zadovolje potrebe siromašnih. No, ipak to još uvijek nije dovoljno. Ovaj sustav sveopće globalizacije gospodarstva stvorio je takvo stanje da bogati žive u izobilju, a s druge strane sve više je onih koji žive u krajnjem siromaštvu i oskudici. To je jedan od razloga zabrinutosti u Indiji. I naravno, ljudi od svake političke opcije koja dođe na vlast prvenstveno traže rješavanje ovog problema. Svaka od njih pokušava, ali još nisu uspješni dovoljno u tome.

Iz perspektive Vašega iskustva suživota u različitosti, što biste rekli da mi na Balkanu možemo naučiti od vas?

Vi ste imali različite situacije u prošlosti. Imate iskustvo življenja u zajednici kakva je bila Jugoslavija, a sada se suočavate s novom stvarnošću. Pomno sam pratio što se događalo na području bivše Jugoslavije. Kao što ste vi imali Tita, to je za nas bio Nehru u Indiji i pripadali smo pokretu nesvrstanih – kao i Naser u Egiptu – i naravno taj sam pokret, dok sam studirao, smatrao iznimno dobrom stvari. U svijetu koji je bio podijeljen u dva bloka, kada vaša zemlja pripada pokretu nesvrstanih, smatrali smo da je to lijepa stvar. Takvu sam sliku o Jugoslaviji imao u to doba. No, kasnije sam spoznao da situacija nije tako sjajna, a poglavito je to očito bilo u vrijeme rata. Te činjenice moramo prihvatiti, ali onda u aktualnom trenutku moramo graditi suživot u miru i slozi. Tako ne bih rekao da možete odjednom, iznenada nešto naučiti od Indije ili drugih zemalja poput naše. Jer smo i mi sve ovo učili stoljećima kroz prošlost. Indija je zemlja s veoma dugom poviješću, no još uvijek svako malo pojave se problemi kao što su sukobi između različitih skupina. Primjerice, između ljudi koji različito govore, različito vjeruju, ali sve su to – lokalni sukobi manjih razmjera („oluja u šalici čaja“) i zbog toga je lakše nositi se s njima. Drugim riječima, unatoč godinama suživota, i u Indiji postoje slični problemi još uvijek. Ono što vi u Bosni i Hercegovini trebate je nastojati sve više i više razumjeti onoga drugoga onakvim kakav on jest: uvažiti njegov jezik, uvjerenja, vjeru i drugo. I trebate shvatiti da je raznolikost jedna velika dobrobit i veliki dar društvu. I ako uspijete naučiti shvaćati jedni druge, cijeniti – i to svaka pojedina skupina – naučit ćete živjeti zajedno, jedni s drugima i vremenom postati jedna nacija s jednim zajedničkim ciljem. Razlike nude prilike za uspjeh. Razlike nisu tu da nas dijele jedne od drugih, one nas obogaćuju, a to bogatstvo će se dogoditi samo ako shvaćamo i razumijevamo jedni druge i kad osjetimo da smo jedan narod, jedna nacija. Ali dok god postoji mržnja i ozlojeđenosti, strah jednih prema drugima, to se neće dogoditi. Zajednički život, ujedinjavanje je jako važno i time se stvaraju nove mogućnosti za zajedničko slavljenje različitih vjera i kultura. Time se otvaraju mogućnosti u obrazovanju, a tako nastaju novi projekti, socijalne inicijative itd. Također, na taj način, ljudi nastoje podijeliti vjerske vrijednosti jedni s drugima. I kada nestanu nesuglasice i nerazumijevanje među različitim skupinama, tada postajete jedan narod koji živi u miru i skladu obogaćujući jedni druge.

Da, međutim, na prostoru BiH već postoje tri nacije (osim „ostalih“). Kako se onda možemo pretvoriti u jedan narod?

Razumijevanje nacije isključivo na razini jezika i same religije nama u Indiji je strano. Za nas Indijce nacija označava ljude koji žive na istom području i imaju jedan zajednički cilj. Mislim da isto shvaćanje prevladava u Europi, i to je stvar mentaliteta. Ono što je potrebno jest provesti političku raspravu i uvesti novi koncept shvaćanja nacije. Potrebno je također u javnom prostoru pokrenuti rasprave o ovomu pitanju.

Uzmimo za primjer velike zemlje svijeta. U SAD-u, recimo, sada pored engleskog koji je službeni, u sve većoj uporabi je i španjolski te ga vladine institucije sve više uvode kao opciju za zajednice kojima je on materinji. Mislim da i u maloj zemlji kao što je BiH možete imati dva ili tri jezika. Recimo u SAD-u imate raznolikost u religijama... i mi Indijci tamo imamo zajednicu od 100 000 vjernika koji su jako zadovoljni svojim životom u toj zemlji. Svi oni imaju svoju ulogu i svi ih cijene onakvima kakvi jesu. I ova vaša zemlja je jako lijepa. Ostao sam zadivljen njezinom ljepotom – planine, rijeke, livade, jezera – mala je, ali ipak slične veličine kao Švicarska, i jako joj sliči.

Vi ste vrhovni nadbiskup Siro-malabarske Crkve koja je jedna od 22 sui iuris istočnih Katoličkih Crkava. Što je glavna odlika ove crkve?

Svaka ova pojedina Crkva svoj identitet vuče – a to nije nešto što smo mi odredili – iz povijesti: sazdana je dijelom iz povijesti, a dijelom iz različitih elemenata bogoštovlja. Kao prvo imamo različite liturgijske tradicije; način na koji slavimo sv. euharistiju, kao i druge sakramente.

To je sirijsko-orijentalni obred. Inače, postoji istočno-sirijski obred i zapadno-sirijski obred. Kao drugo, imamo tako puno različitih teoloških mišljenja koja proizlaze iz naše liturgije i našeg načina života, i to je teološka tradicija. I također tu su elementi duhovnosti koji su specifični za našu Crkvu. Tu bih poglavito istaknuo način molitve, poglavito u obiteljima. U našoj Crkvi obiteljska molitva je nezaobilazan čimbenik. Svaka obitelj zajedno moli navečer, čak i kada članovi te obitelj odu u inozemstvo, čuvaju tu tradiciju zajedničke večernje molitve. A također imamo i specifičan liturgijski obred koji se razlikuje od latinskoga. Imamo i sustav kateheze od prve godine do 12. – za djecu; ta kateheza ima oblik redovite škole za djecu. Također, naša posebnost je i sustav administracije, odnosno upravljanja Crkvom gdje laici imaju veliku ulogu. Svakom župom upravlja župnik i Vijeće te sve odluke koje se donose moraju odobriti i župnik i puk koji pripada župi; i svaka se odobri samo ako se svi slože. To znači da zajednica laika ima veliku ulogu u upravljanju i odlučivanju Crkve. Recimo najvažnije odluke kao što su: izgradnja crkve, škole, kupovina neke imovine... bivaju donesene tako što se sve glavešine obitelji sastaju, zajedno vijećaju, dogovore te onda sve odluke koje su u suglasju sa župnikom utanačili šalju biskupu koji to odobrava ili ne. Ovaj sustav je jako demokratičan, uz kontrolu biskupa, dakako. Sve što nije u skladu s principima i moralom katoličkoga nauka, to biskup korigira. Toliko o sustavu upravljanja.

Imamo i specifičnu praksu posta i pokore koja se veoma strogo poštuje: 30 dana posta za korizmu, 25 dana prije Božića i 15 prije Velike Gospe, 8 dana prije rođenja sv. Bartolomeja i tri dana prije slavlja indijske svetice Alfonse od Bezgrješnoga Začeća. Da naglasim, svih pravila posta i pokore svi se strogo pridržavaju. I također kršćani Indijci koji odu u druge zemlje nastave strogo pridržavanje običaja posta. To nam je jako važno.

Imamo također i naša hodočasnička mjesta. Primjerice, imamo sedam starih crkava: to su zajednice koje je osnovao sv. Toma apostol. I danas su to mjesta hodočašćenja.

Štujemo sv. Tomu kao svojega zaštitnika, kao u latinskoj Crkvi primjerice sv. Franju kojega i mi častimo jer je došao u Indiju kao misionar.

Sve ove razlike čine da smo postali zaseban obred, zajednica, Crkva u zajednici ostalih Katoličkih Crkava.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju