Kardinal Vinko Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski

Uzoriti, nije Vam prvi put da sudjelujete u radu Biskupske sinode, no kako biste ocijenili ovo "radno zajedništvo" biskupa? Po čemu se - osim po temi - ova Sinoda razlikuje od onih na kojima ste do sada sudjelovali?

Poseban je bio osjećaj bratskog zajedništva među svim sinodalnim ocima te iskreno osluškivanje stanja Katoličke crkve u svijetu. Ovo mi je četvrti put da sudjelujem u radu Sinode, ali mi je najugodnije ozračje ovaj put bilo kada je riječ o izlaganju tema i praćenju pogleda sinodalnih otaca. Zadivila me ponovo strpljivost i razboritost generalnog tajnika mons. Nikole Eterovića koji je na sve mislio, a nimalo nije pokazivao nervoze. Posebno me oduševilo izlaganje Svetog Oca koji je tako jednostavno, a tako duboke misli poručio. Na to sam ukazao u interventu, da bismo svi mi, izlažući Riječ Božju, morali tako je izlagati.

Sinoda se odvijala u kontekstu dva velika događaja: otvorenja Godine vjere i obilježavanja 50. obljetnice II. vatikanskog sabora. Koliko se ova činjenica mogla uočiti u radu Sinode?

Te godišnjice su bile povod otvaranja Godine vjere, kako bi i Koncilski dokumenti i Katolički katekizam ponovo postali prisutni u životu Crkve koja se treba iznutra obnavljati i vjeru jačati. Zato je tema Sinode bila Nova evangelizacija i prenošenje vjere. Riječ je o onima koji su kršteni, a premalo znaju svoju vjeru, premalo ju svjedoče i ugrađuju u osobni i javni život. Potrebno je unijeti više žara u život vjere, da bude prepoznatljivo njezino življenje.

Središnja tema 13. redovnog zasjedanja Biskupske sinode bila je nova evangelizacija. Koji je Vaš dojam nakon razmjene iskustava s biskupima iz cijeloga svijeta: je li katolička vjera u krizi?

Vjera nije u krizi, ali je potrebno iz vjere suočiti se s krizom i kroz sve kušnje proći kao prokušan i istinski svjedok vjere. Upravo su hrabro tako govorili biskupi iz zemalja gdje su veća progonstva katolika i gdje su veća trpljenja. Iz tih kršćana, koji su hrabri nositi križ i svjedočiti vjeru do mučeništva, više zrače nada i optimizam. Nije se zaobilazila i izranjenost Crkve iznutra, ali i potreba da se u toj stvarnosti doživi Krista Uskrsloga, koji liječi sve rane. Nije se zatvaralo oči pred istinskim izazovima unutar i izvan Crkve. Zato se razmatralo o novoj evangelizaciji ad intra i ad ekstra.

Je li na Sinodi bilo govora o pojmu kršćanofobije koji se, poglavito na Zapadu, očituje u različitim oblicima?

Na početku Sinode pojedini predsjednici kontinentalnih konferencija prikazali su stanje na pojedinim kontinentima. Nažalost, na europskom kontinentu uočene su zabrinjavajuće stvari: urušenost braka, vjerska diskriminacija, kriza morala i druge krize. Ukazano je i na drugim kontinentima na: problem vjerskih sloboda, manjak jednakih prava, slobodu savjesti pa i izravno proganjanje katolika. Posebno je zabrinjavajuća ta kulturna revolucija u ime demokratskih prava. Razmišljalo se kako pronaći način unošenja svjetla vjere i hrabro svjedočenje stavova Crkve koja počivaju na Uskrslom Kristu, Evanđelju i Tradiciji. Zato je posebno naglašen put dijaloga sa svim strukturama. Istina, za dijalog su važne obje strane.

U Poruci narodu Božjem koju su sinodalni oci uputili po završetku Sinode stoji da za novu evangelizaciju „nije potrebna neka nova strategija“. Što to konkretno znači za pastoralno djelovanje „na terenu“?

Sinoda o novoj evangelizaciji i prenošenju vjere nije bila neka revolucionarna stvar nego uprisutnjenje svijesti i poticaj na oduševljeno življenje, svjedočenje i prenošenje istine vjere u svagdašnjosti. To je u biti redovni pastoral. Sinoda želi svojom porukom potaknuti revnost i oduševljenost u redovnom pastoralu, katehizaciji, sakramenatlizaciji. Oni koji su kršteni trebaju istinski poznavati, voljeti, živjeti te svjedočiti svoju vjeru.

Koliko su bliski, odnosno različiti pojmovi, „nova evangelizacija“ i „misionarsko djelovanje“?

Misionarsko djelovanje je prva evangelizacija o kojoj govori dokument Redemtoris Missio. U biti Crkve je da onima koji ne poznaju Isusa Krista, a traže smisao života i odgovor na životna pitanja, ponudi odgovor u Isusu Kristu te im navijesti evanđelje. To je prva evangelizacija. A nova evangelizacija je poslanje onima koji su već kršteni, ali premalo poznaju i svjedoče vjerodostojno svoju vjeru. Na poseban način ta nova evangelizacija treba zahvatiti pastire Crkve, ministerijalno svećenstvo, osobe posvećenog života, obitelj, a onda i svaku osobu. Posebno je važno da ljudi vjernici unesu stavove vjere i morala u medije, školski odgoj, politiku, a osobito u gospodarstvo. Biti zahvaćen evanđeljem vodi na prenošenje vjere drugima: navještajem, svjedočenjem itd.

Kakvo su Vam iskustvo prenijeli biskupi s Istoka koji žive u područjima gdje su kršćani u apsolutnoj manjini - poglavito u islamskim zemljama? Na koji način oni komentiraju potrebu nove evangelizacije?

Oni su iznijeli poteškoću suočavanja s islamskim ekstremizmom, kao i nefunkcioniranje pravnog sustava i zaštite jednakih prava svakog građanina i zajednice te probleme slobode savjesti i antagonizam prema kršćanskim simbolima. To stvara pritisak pa mnogi kršćani napuštaju svoja stoljetna obitavališta i traže sigurnije prostore. Unatoč tomu, ta Crkva je hrabra svjedočiti, biti otvorena prema dijalogu, ne nositi mržnju ili želju za osvetom. Zato smatraju da će nova evangelizacija za njih biti jačanje vlastitoga kršćanskog identiteta i hrabrosti u nošenju križa i podnošenju nepravdi te ustrajavanju u izgradnji pravednog društva.

Je li događaj Biskupske sinode prigoda za očitovanjem zajedništva i solidarnosti u Katoličkoj crkvi? Nerijetko se stječe dojam da biskupe Zapada nije briga kako žive kršćani na Istoku. Dok su im usta puna govora o dijalogu i otvorenosti prema drugima dotle ostaju gluhi na kršenja osnovnih ljudskih prava kršćana u islamskim i drugim „istočnim“ zemljama...

U sinodalnoj dvorani mogla se primijetiti istinska raspoloživost kojom su biskupi htjeli čuti život Crkve koja trpi. Jedan, za mene poseban izraz solidarnosti bio je i iskreni pljesak koji je uslijedio nakon pojedinih intervenata. Naknadni komentari su pokazali da ljudi nisu ostali indiferentni. Bilo je poziva da se pristupi pozitivnom reciprocitetu Zapada i Istoka kada su u pitanju vjerske slobode i ljudska prava. Posebno je bilo ukazivanja na gradnje tolikih džamija na Zapadu, a da se nitko ne sjeti podržati kršćane u njihovim pravim da grade crkve i nabavljaju zvona, pa čak i vino za sv. misu. Ipak, odlučilo se napraviti pritisak na UN i EU, da oni stvaraju uvjete za građansko društvo u kojem će se ostvarivati vjerske slobode i zaštita prava svakog čovjeka u izboru vjere.

Na Sinodi ste posebnu pozornost posvetiti obitelji. Kakvo je Vaše iskustvo, postoji li u suvremenom svijetu „tradicionalna obitelj“ i može li ona pomoći u evangelizaciji, sekularizmom i relativizmom, nagrđene obitelji?

U Europi se stvara sustav koji urušava naravni brak, vrednote obiteljskog zajedništva i svetost braka i obitelji. Zato sam ukazao da nema prave evangelizacije bez zaštite svetosti braka. Obitelj je prvo središte u kojem se vjera izgrađuje životom i stavom roditelja. Osobno nosim duboko iskustvo iz obitelji - što znače vjera i život po vjeri. Roditelj govori i kad ništa ne govori. Onim što jest i što živi, time evangelizira svoju djecu. Jednostavno rečeno, srcem prenose Boga svome djetetu. Ono što se srcem prenosi to srce i „hvata“, to ostaje u njemu. Tamo gdje je urušeno dostojanstvo oca, kako djeci govoriti o dobrom Bogu kao ocu itd.? Znamo dobro što je značila naša hrabra obitelj kao čuvarica i odgajateljica vjere u Osmanskom carstvu kroz četiri-pet stoljeća, a posebno za vrijeme komunizma. Moje je upravo to iskustvo iz komunizma, kako je roditeljski stav bio putokaz.

Koje bi osobito važne pouke mogla, iz ove Biskupske sinode, izvući Crkva u BiH?

Vjerujem da će se na Biskupskoj konferenciji, saslušavši izvješće, itekako razmišljati što učiniti u ovoj Godini vjere baš na području nove evangelizacije na našim prostorima. Valja nam ozbiljno poraditi na poznavanju vjere, istinski živjeti Riječ Božju upotrebljavajući Bibliju kao putokaz. Nužno je obnoviti slavlje Dana Gospodnjeg kao središte života vjere, obnoviti svetost braka i obitelji, odgoj djece i mladih u vjeri, ohrabriti naše svećenike, redovnike i redovnice u žaru naviještanja i svjedočenja itd. Veliko je područje na kojem ćemo trebati raditi sustavno i s većim žarom.

U Poruci se sinodalni oci obraćaju kršćanima svih pojedinih kontinenata imajući u vidu njihovu konkretnu životnu situaciju. Gdje bi se vrhbosanska Crkva mogla više pronaći: u dijelu koji govori Europi ili u dijelu gdje se obraća kršćanima u Aziji?