Kadinal Vinko Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski

Nadbiskup Vinko rođen je netom je utihnulo oružje Drugog svjetskoga rata 8. rujna 1945. u Priječanima kod Banje Luke. Život ga u mladim danima nije mazio, ali su ga različita iskušenja „pripremila“ za ono što ga je čekalo kada se odlučio odazvati Božjem pozivu na svećeništvo te bio zaređen 1970. u Đakovu. Nakon župnikovanja u Sasini te Ravskoj biskupi su ga odredili da bude duhovni „krotitelj mladih lavova“ u zadarskom Sjemeništu. Točno 20 godina nakon svećeničkoga ređenja zateklo ga je imenovanje nadbiskupom vrhbosanskim. Zaredio ga je 6. siječnja 1991. sam sveti otac Ivan Pavao II., a ustoličenje je uslijedilo u Sarajevu 19. siječnja iste godine. Od tada je sarajevska Miljacka protječući ispod mostova koji su nekad spajali, a često razdvajali, svjedočila o brojnim radosnim i žalosnim događajima.

Uzoriti, znamo da ne postoji škola za biskupe, nego samo škola za svećenike. Međutim, u kakvu je školu potrebno „ići“ da bi se netko odvažio na taj korak punine svećeničkoga reda?

Pa zapravo bitno je da čovjek osjeća u sebi jedno nagnuće i da sebe prepozna – „to je moj životni put“, a to je svećenički put, te se onda nekako identificira s tim zvanjem i pronađe se kako se u životu ostvarivati u tom pozivu. Tako sam ja živio od početka i sve vrijeme priprave. I unatoč svim kušnjama nije nikada bilo upitno hoću li, nego samo kako ću. I ja sam se kao svećenik prepoznao od malena – to je moj životni put.

Ipak, biskupstvo Vas je sigurno, nekako, iznenadilo?

I te kako me je iznenadilo. Ne bih htio baš uporabiti najgoru riječ „šokiralo“, ali dobrano me „zdrmalo“ i dugo mi je vremena trebalo da postanem svjestan – sad je jedan novi izazov i jedan novi put moga poslanja. Ne samo da trostruku službu svećeničku vršim, nego da tu trostruku službu vršim posebno vodeći jednu veliku nadbiskupiju kao što je Vrhbosanska. I dugo vremena mi je trebalo, molitvom, da steknem hrabrost prihvatiti sve te izazove, iako sam, na neki način, morao vrlo brzo prihvatiti Papin, uvjetno rečeno, nalog – iz poslušnosti sam ga prihvatio.

Kad se prisjetite toga vremena, možete li nam reći što ste osjećali i komu ste se prvo povjerili, jer to ipak nije neka javna stvar da Vas netko pita hoćete li biti biskup?

U biti nuncij je bio taj, sada pokojni Gabriel Montalvo (ap. nuncij u Jugoslaviji od 1986. do njezine disolucije, a nadležan za BiH do 1993. kada ga je naslijedio sada kardinal Francesco Monterisi, op. a.), prvi koji jeprenio Papinu odluku, odnosno koji je telefonirao Papi kako se ja borim i na neki način on je prvi taj koji je znao; drugomu nikom nisam govorio dok se nije objavilo jer je tako rečeno meni da je to tajna. Objavljeno je 7. prosinca 1990., a onda je odmah došla poruka kako Papa želi da dođem u Rim 6. siječnja 1991. da me on osobno zaredi. Dakle, tu odluku nisam nikomu govorio, jedino kad sam se ispovijedao svom ispovjedniku, to sam rekao.

Kako je bilo zapravo to prihvatiti? Vi kažete da je trebalo puno molitve jer to je sigurno jedan drukčiji križ od svećeničkoga?

Pa zapravo je to jedan veliki izazov. Jedna nepoznanica. Ne mogu reći da sam ja u sebi imao zamisao što me čeka. Možda sam u tom trenutku samo stavio naglasak – Papa od mene to traži, ja volim Crkvu i služim Crkvi, prihvatit ću, a ja ću uraditi ono što najbolje znam i koliko mogu, i to je jedino bilo u meni. Jasno da sam se u dugim noćima preznojavao i molio, posebno pred samo ređenje kada je trebalo na neki način reći konačno „Evo me“. I kad sam postao nadbiskup, tad je tek bilo pitanje kako se ostvarivati u svome poslanju biskupstva, pogotovo u jednoj složenoj situaciji kakva je bila prijelom između komunističkog vremena i nastupajuće demokracije koja je donijela brojne snove. Razmišljao sam: „Evo, kao nadbiskup, morat ćemo posebno raditi na jednoj novoj evangelizaciji kroz sredstva društvenog priopćavanja“ – jer to nije bilo. Onda, posebno organizirati pojedine institucije Crkve kojih nije bilo. Tako da su brojni snovi bili, međutim, nažalost, ti snovi su svi vrlo brzo pali u vodu jer je došao nemili rat.

Možete li se prisjetiti prvog kontakta s pokojnim, danas svetim, Ivanom Pavlom II., jer on je tražio da dođete u Rim?

On je tražio da dođem u Rim da me osobno zaredi i onda moj prvi osobni kontakt je bio nakon samog ređenja kada je primio cijelu delegaciju moje rodbine, prijatelja i bogoslova. Tada je rekao: „Ne boj se, dajem ti potporu“ – jer on je vidio moj strah, svjestan je bio moje, na neki način, strepnje što me čeka. Ne samo da mi je on dao potporu, nego je od svih nazočnih tražio: „Budite novom nadbiskupu potpora.“

Vi ste došli u jednom vremenu koje je bilo složeno, kakve su Vas, zapravo, tad prilike, iz perspektive 25 godina odmaka kada se prisjetite, dočekale u nadbiskupiji kao i u društvenom okružju?

Nadbiskupija je bila pod administracijom biskupa iz Đakova. Dakle, devet mjeseci je bivši biskup bio umirovljen, bolestan - on je tu stanovao u ordinarijatu, a biskupijom je upravljao biskup iz Đakova po suradnicima koji su ovdje bili. Kako je u biskupiji dosta složenih stvari, bilo je jasno da imam i puno pitanja – kako ću se moći nositi unutar nadbiskupije s tim složenim stvarima. Između ostaloga, na poseban način razmišljao sam o relaciji s franjevcima koji su tada bili najjača snaga u nadbiskupiji po broju svećenstva; zatim, osobiti mi je izazov predstavljao dolazak demokracije: prestaje komunistički režim, počinje novo razdoblje te nikomu nije bilo jasno što nas čeka.

Bilo je, također, i vrlo teško ekonomsko stanje jer biskupija nije tad imala sredstava. Onda sam se i sam, ne neki način, pitao kako se nositi s time. Primjerice, auto koji sam zatekao u biskupiji prodan je da bi se moglo organizirati moje ustoličenje, a kao biskup sam se služio svojim vlastitim automobilom.

Tu je zapravo bilo puno upitnika, trebalo je organizirati strukturu nadbiskupije unutra; trebalo je pratiti i sjemeništarce koji su tada bili u Zadru i bogosloviju koja je tu funkcionirala. Tada je trebalo puno elemenata organizirati, posebno gledajući na karitativnu djelatnost, a nismo imali ni prostora... Tako da me je, na neki način, svaki dan čekao jedan novi upitnik na koji sam morao tražiti odgovor.

Sigurno da ste u tom razdoblju imali onih koji su Vam pomagali, ali vjerojatno je bilo i onoga opterećujućeg „ljudskoga elementa“, tj. onih u Crkvi koji su odmagali...

Ja sam zahvalan Bogu na ljudima koji su tada shvatili, a to je mons. Mato Zovkić koji je, na pozdravnoj riječi kada je proglašeno moje imenovanje, rekao: „Ova Crkva treba biskupa, pomognimo mu da ova Crkva može funkcionirati.“ On je bio jedan od prvih koji je pokazao tu svoju potporu, što ne znači da se u svemu sa mnom slagao. Ali je upravo to što se nismo slagali bistrilo pojmove da nađemo zdravije stavove kako bismo mogli pomoći ovoj mjesnoj Crkvi. Dakle, bilo je divnih svećenika koji su voljeli ovu Crkvu i nije im bilo teško žrtvovati se.

Dakako, bilo je i onih kojima je smetalo to što sam došao kao svećenik izvan ove biskupije, pogotovo kao svećenik koji nisam imao nekakvih gradusa, tj. profesorskih titula, nego sam obični pastoralac. No, istodobno, mnogi su shvatili da dolazim kao pastoralac i da ću biti onaj koji će sigurno razumjeti pastoralne probleme. A onda sam pokušao razgovarati, ostati otvoren za razgovor sa svim strukturama kako bismo mogli usmjeriti rad i život ove mjesne Crkve.

Na koji biste način onda vrjednovali ovih proteklih četvrt stoljeća?

Ovo je velika škola u kojoj polažemo ispit naše vjere i vjernosti. To je vrijeme u kojem pokazujemo i dokazujemo koliko istinski s Bogom računamo i koliko istinski iz te vjere živimo, jer to su vremena koja su bila puna izazova, puna, zapravo, onih prilika gdje čovjek mora ponovno i ponovno pokazati, dokazati do kojih vrijednosti drži, koje su mu prave vrijednosti na prvome mjestu. To je bila zapravo jedna škola križa, počevši od prvog dana pa do danas kada su još toliko turbulentne situacije, ne samo lokalnog ,nego i globalnog značenja. Tako da zapravo sva su ta vremena takva puna izazova, zato sam i rekao, prigodom proslave srebrnog jubileja biskupstva, da mi je bilo najteže u životu težiti pozitivnom energijom iako sam bio opterećen brojnim ranama i križevima. I to mi je možda bio jedan poseban izazov jer smatram, kao čovjek koji naviješta evanđelja, da ne smijem izgubiti to iz vida.

Vremena čine ljudi. Mogli bismo sigurno puno govoriti o onima koji na neki način negativno obilježe i vrijeme, a i čovjeka. Međutim, kojih se pozitivnih osoba sjećate kroz ovih 25 godina?

Svakako ih ima više. Prvo, sveti papa Ivan Pavao II. koji me je pratio za vrijeme cijeloga rata i poslije rata; koji je zaista pokazao jednu očinsku brigu i neću nikada zaboraviti njegovo pismo u ratu kad mi je napisao: „Kad sam ti stavljao biskupski križ, nisam znao da će biti tako težak.“ Osjetio sam u njegovoj očinskoj skrbi ohrabrenje i potporu da ne klonem.

Drugo, sigurno prvi nuncij mons. Monterisi,danas kardinal, i njegov tajnik mons. Vidović – njih dvojica su bili spona između Vatikana i ovdje naše konkretne situacije.

Ne mogu zaboraviti ni pokojnog Josipa Uhača koji je bio u Kongregaciji za evangelizaciju naroda i koji je imao nevjerojatno veliko srce prema našoj situaciji.

Govorim o ljudima izvan naše Crkve, a iz nje sigurno ne mogu isključiti svog prvog tajnika koji je bio hrabar poći u onim teškim danima, to je sada mons. Ivo Tomašević koji je tada bio spreman ići i u smrt da ja ostvarim svoju službu. Sigurno da smo nosili ljudske elemente, ali toj hrabrosti njegovoj ja moram odati priznanje jer mi je to bila potpora da krenemo i u nemile situacije.

Sigurno da su mi puno značila i braća u biskupstvu. Jedan od tih je i biskup Komarica, zatim biskup Želimir, sada nadbiskup, ali jedna od vrlo važnih osoba za mene bio je blagopokojni kardinal Kuharić s kojim sam redovito imao kontakte i to je bio čovjek koji mi je u danim trenutcima uvijek znao dati pravi savjet.

Dakle, sada bi bila jedna cijela plejada ljudi koji bih se morao spominjati, ne bih htio nikoga izostaviti, pogotovo one male ljude koji su mi znali poslati pismo pa reći: „Evo s Vama smo, molimo za Vas svaki dan“, to mi je značilo mnogo jer tad sam osjetio – evo Bog će mi dati milost baš po tim žrtvama.

Ovo razdoblje, kako ste već Vi spomenuli, započelo je nadom u nadolazeću demokraciju – da društvo „prodiše“, a onda je ono bilo zagušeno nemilim ratom. Vi ste ostali u Sarajevu. Vi ste zasigurno imali ponuda, poticaja, a možda i nekih psihičkih prisila da odete, ali ipak ste ostali. Što Vas je zadržalo u Sarajevu?

Prvo, početak rata me zatekao izvan Sarajeva. Bio sam tada u Burgenlandu kod naših Gradišćanskih Hrvata i za vrijeme ručka, kod biskupa Štefana Laszla u Željeznom, dolazi vijest o tome što se dogodilo u Bijeljini. Ja sam ostavio žlicu, prekinuo sam ručak, sjeo sam u auto i krenuo sam kući. Sjećam se dobro: u Zagrebu susretnem jednog svećenika, našeg vrhbosanskog, koji je rekao: „Pa, Vinko, jesi budala, kud ćeš sada u vatru?“ A ja sam nosio u sebi onu misao kako je blagopokojni Ivan Šarić pošao izvan biskupije i to je ostao jedan žalac u nadbiskupiji da je ova Crkva ostala bez svog biskupa. Mene je to, uz razgovor koji sam imao prije toga sa svojim suradnicima, potaklo – „Idem, pa ako treba, idem ginuti u svojoj biskupiji.“ I to samo zna tajnik koji je vozio kako smo jedva ušli u Sarajevo taj dan i kako smo tih dana ostali. Bilo mi je bitno da ja ostajem u sjedištu svoje nadbiskupije sa svojim narodom i tu da budem glas ove mjesne Crkve u javnosti i malog čovjeka koji nije mogao doći u javnost.

Zasigurno to je tema kojoj bismo mogli barem 10 intervjua posvetiti, međutim, evo prigodno – jeste li tog dojma da je tijekom rata bilo jasnije iznijeti misao, jasnije razlučiti što je dobro, a što loše, negoli možda danas?

Da, u pravu ste. Tada je bila jedna želja – kad je čovjek bolestan, želi samo zdravlje, kad ozdravi, onda stotinu želja ima. Tako i mi: željeli smo samo da prestane nemili rat, mržnja i da nastupi mir. Međutim, nismo mislili da će ovakav mir nastati – nepravedan. Nadali smo se jednom pravednijem sustavu i pravednijem miru. Nažalost, tad je bilo jasno izreći misao: „Želimo mir“, danas je teško izreći misao kako uspostaviti pravedan mir jer nemaju ljudi hrabrosti svaku stvar nazvati pravim imenom. Najgore je kad se počne govoriti samo o onome da je drugi kriv, a kod mene je sve u pravu. Bez istine nema pomirenja. Bez toga da nazovemo svaku stvar pravim imenom, teško je govoriti o vraćanju povjerenja.

Posebno sam žalostan što čak i međunarodna zajednica smatra da su tobože jedni zločini odgovor na neke druge zločine. Zločini se zločinom ne mogu pravdati. I danas je to veliki problem i političkog sustava i sudstva gdje zapravo ljudi ne vrjednuju čovjeka u njegovim pravima i dostojanstvu, iako se toliko kunu u ljudska prava i ljudsko dostojanstvo. Međutim, to nije ni izdaleka zaživjelo u svim dimenzijama društva.

Može li upravo u takvu miljeu Crkva učiniti više ili – ima li Crkva adekvatna sugovornika na putu pomirenja među drugim vjerskim zajednicama?  

Crkva mora uporna biti, tražiti put dijaloga – nema alternative. Ona se mora predstaviti onim što jest, a to su načela evanđelja, načela dostojanstva čovjeka, načela prava ljudstva, građanska prava. Ta načela moraju biti smjerokaz i tražiti put sugovorništva. Mi se ne smijemo dati zarobiti mitologijom ni ideologijom niti kojekakvim nacionalističkim mjerilima koja ruše moralna mjerila, jer nema dobra narodu ukoliko se ruše moralna načela. U tom duhu moramo tražiti način razgovora. Međutim, to nije problem lokalnog karaktera, to je problem na svjetskoj, globalnoj razini. Mjerila su poremećena, ne ide se tim načelima, nego se društvo vodi profitom i prestižem i to je ono što možda ruši mogućnost stvaranja zdrava dijaloga i zdrava komuniciranja za izgradnju zdrava društva.

Što biste rekli da su danas najveći izazovi ove mjesne Crkve?

Najveći izazov mjesne Crkve je upravo njezina unutarnja duhovna snaga. I zato smo uzeli geslo za našu prvu nadbiskupijsku Sinodu: Sve obnoviti u Kristu. Najvažniji izazov jest da se Crkva iznutra obnovi i da bude hrabri svjedok svoga poslanja na ovim prostorima. Uspjeh ne ovisi o nama: Bog će dati uspjeh, ali mi se moramo obnoviti iznutra da bismo bili vjerodostojni - bilo da je riječ o svećenstvu, redovništvu, ili laicima... Najveći je problem obnoviti obitelj da ona bude istinski Crkva u malome i gnijezdo u kojemu se njeguje život i odgaja budućnost. Tu Crkva ima najveći izazov. A onda drugo: mi se ne smijemo povlačiti u svoj mali kut jer to je bolest komunističkoga vremena kad su nas bili strpali u sakristiju. Mi moramo svoja kršćanska načela i te kako ugraditi u javni život, u društveni život i tražiti da se uvažavaju ta načela u društveno-političkom životu.

Po Vašim je rukama Bog u svoju službu pozvao nemali broj mladića…

Da, kroz ovo razdoblje od 25 godina zaredio sam 226 svećenika: 129 franjevaca i 97 dijecezanskih. Od njih svih: 116 franjevaca djeluje u nadbiskupiji i u službi je, a 91 dijecezanski; tri su već pokojna.

Što biste za kraj ukratko rekli: tko je Vinko Puljić?

Jedan krhki čovjek koji ima veliki zadatak, jedno poslanje. Ono što sam rekao kad sam nastupio kao biskup jest: nadam se da neću posustati u ljubavi prema Kristu, u ljubavi prema Crkvi i svome zvanju. I to i danas želim u svojoj krhkosti i ograničenosti istinski ostvarivati.

Želimo Vam da to ostvarujete uspješno još dugo godina na dobrobit ove nadbiskupije.

Razgovarao: Josip Vajdner
Katolički tjednik