Josip kard. Bozanić, zagrebački nadbiskup i metropolit

Kard. Bozanić je rođen 1949. u Rijeci. Budući da su mu roditelji živjeli u Vrbniku na otoku Krku, tu je odrastao i pohađao osnovnu školu. Studij filozofije i teologije započeo je u Rijeci, a nastavio u Zagrebu gdje je diplomirao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu 1975., i iste godine zaređen za svećenika Krčke biskupije. U Rimu je nastavio studij teologije na Papinskom sveučilištu Gregoriana, a na Papinskom lateranskom sveučilištu studij crkvenoga prava. Ondje je postigao akademski stupanj licencijata iz kanonskoga prava. Od 1988. do 1997. bio je predavač dogmatske teologije i kanonskoga prava na Teologiji u Rijeci. Bl. papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 1989. biskupom koadjutorom krčkim. Od konstituiranja Hrvatske biskupske konferencije (1993.) bio je u svim mandatima član Stalnoga vijeća HBK-a. Zagrebačkim nadbiskupom je imenovan 1997., a kardinalom 2003. Iako poslovično među katoličkim novinarima vlada uvjerenje da je iznimno teško doći „na red“ za intervju sa zagrebačkim nadbiskupom, kardinal Bozanić je odmah pristao s nama podijeliti misli, između ostaloga, o položaju Crkve u hrvatskome društvu danas, pristupanju Hrvatske Europskoj uniji, pozivu pape Franje na solidarnost te o položaju bh. Hrvata danas...

Uzoriti, slavimo još jedan Božić. Što Dijete iz Betlehema poručuje katolicima u Republici Hrvatskoj, a posebice u Vašoj nadbiskupiji?

Poruka malog Božića iz Betlehema je uvijek ista i uvijek nova. Uvijek ista jer nam Bog svakodnevno dokazuje koliko nas ljubi, a uvijek nova jer se Bog ne umara tražeći načina kako doprijeti do čovjekova srca i zacijeliti ga. Raširene ruke Božjeg Djetešca nisu samo poziv da ga primimo u ruke, da ga zagrlimo i zaštitimo od hladnoće ljudskih srdaca, nego ponajprije poziv da i mi poput Njega raširimo ruke, otvorimo svoje biće za prihvaćanje drugoga, ponajprije onoga slabijega, zaboravljenoga, bolesnoga ili bez nade.

Kao pastir želim sebi, ali i svim kršćanima u našoj Domovini da nas upravo taj poziv malog Djetešca zahvati ovog Božića. Neka nas ohrabri i potakne da, ispunjeni radošću božićne noći, otvorimo srca za svoje bližnje kako bismo i sami sebi postali bliži.

Umjesto čestitanja Božića danas mnogi, politički korektno, čestitaju blagdane. Je li riječ o „vjerskoj neutralnosti“ ili nečemu drugom?

„Politička korektnost“ drugo je ime za sve agresivniji relativizam i nihilizam kojim se u društvu nastoji dokinuti svaku razliku, a u ime „ravnopravnosti“ i „nediskriminacije“. Pritom se sve to zamata u celofan humanosti, a zapravo se dehumanizira ljude. I to je vrlo opasno. Iz više razloga, a koji imaju isti cilj – uništenje čovjeka kao svete Božje slike. Prvi je taj što se zapravo radi o nekoj vrsti ateizma kojemu je za cilj čovjeka svesti na puki broj u statistici. Jer ako čovjek nije dijete Božje, ako njegov život i on sam nisu jedinstvene i svete stvarnosti, tada tog istog čovjeka možemo ubiti u njegovu začetku ili kad više nije sposoban proizvoditi i doprinositi tržištu. Tržište se danas svom silinom moći novca želi nametnuti kao bog, kao jedini gospodar života i smrti, kao jedini sudac koji daje ili oduzima smisao pojedincu. I zato to agresivno nametanje ideologije: „Svi smo i sve je isto.“ Drugi razlog, još opasniji za nas kršćane, leži u činjenici da „napredni“, takozvani „kršćanski“, Zapad nanovo postaje poganski. Pritom nije riječ samo o poganstvu koje se manifestira kroz New age pokrete i kultove, nego se radi o kulturi smrti, nemilosrdnom prijeziru prema životu i njegovu Začetniku. U konačnici se prezire čovjeka samog. I treći razlog koji valja spomenuti odnosi se na one snage u društvu koje za cilj imaju stvoriti novog čovjeka i novo društvo po mjeri vlastitih interesa. Tim silnicama ne nedostaje sredstava niti instrumenata. U cilju ostvarenja svojih interesa, spremni su na svaku vrstu manipulacije i laži. Ponekad se čini da u tomu uspijevaju, iako ne onako brzo kako bi htjeli. Međutim, ljudi se ipak bude. Nada, iako tiha, plamti u tisućama ljudi koji su spremni istinu o čovjeku kao djetetu Božjem posvjedočiti, ne samo vlastitim životom, nego i smrću. Tu se najbolje potvrđuje čudesna Božja providnost koja je kadra jednom jedinom iskrom rastjerati tmine noći i zla, potvrđujući uvijek iznova da je Bog jedini gospodar povijesti.

Kako ocjenjujete položaj Crkve u hrvatskom društvu i način na koji se Crkva tretira u javnosti s posebnim naglaskom na svjetovne medije?

Crkva je tijekom povijesti uvijek bila znak osporavanja i sve više će biti. To nas ne smije čuditi. Zapravo bilo bi čudno da nije tako jer bi to značilo da Crkva ne živi svoju temeljnu odrednicu – proročko poslanje. I ne žalosti me toliko, iako laži bole, kada mediji Crkvu lažno optužuju sa željom da nas se diskreditira, žalosti me i boli kada nas s pravom kritiziraju, kada kao pojedinci ne živimo na razini Isusova poziva da budemo sveti, slični Njemu. Ne smijemo se dati isprovocirati, niti pristati na uzmak i malodušje. Naprotiv, svaki napad, opravdan ili neopravdan, mora nam biti poziv da pojačamo napore i očvrsnemo u pouzdanju prema Učitelju. Onoga kojega su isto tako optuživali, diskreditirali, klevetali, osuđivali i na kraju osudili. Pritom jedino nam oružje smiju biti istina i ljubav. Doista ljubav. Moramo ozbiljno moliti za svoje neprijatelje. To je veoma važno. Moramo moliti za njih. Jer oni su također djeca Božja, naša braća i sestre. S obzirom da su poput izgubljena sina iz Isusove prispodobe daleko od doma, oni su Ocu draži. Isus nije tek usput toliko puta ponavljao da je došao radi grješnika da se spase. Pastir će tako ostaviti devedeset i devet ovaca i poći u potragu za izgubljenom stotom. Ne smijemo upasti u napast da se ponašamo poput starijeg sina iz Isusove prispodobe, da se uzoholimo. Isus je sasvim ozbiljno rekao: „Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća? Zar to isto ne čine i carinici? I ako pozdravljate samo braću, što osobito činite? Zar to isto ne čine i pogani? Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!“ (Mt 5,46-48). Budemo li tako živjeli i tu istinu životom svjedočili, ne moramo se bojati za položaj Crkve u društvu. Upravo suprotno! Bit ćemo doista kvasac pozitivnih promjena koje naše društvo treba kao suha zemlja kapi kiše. A da ćemo uvijek biti znak osporavan, to treba očekivati jer je to za kršćane i normalno i poželjno.

Što je novog donijelo pristupanje Europskoj uniji i osjeća li se veći utjecaj Zapadne Europe na hrvatsko društvo?

Hrvatska je ulaskom u Europsku uniju dobila novu mogućnost, i samo od nas, odnosno našeg političkog vodstva ovisi hoćemo li biti posinci, a Europa zla maćeha, ili ćemo ravnopravno sjediti za stolom i zajednički s drugim članicama graditi europsku obitelj koja je kao zamisao novost, ako se uzmu u obzir povijesne okolnosti te mržnjom, ratovima i razaranjima ispunjena prošlost. Što je tu novo? Ponajprije, odredili smo se prema svojem identitetu koji je europski. Potvrdili smo i da želimo biti demokratsko društvo u kojem će se zakoni donositi kako bi se ostvario moguć stupanj pravde, pravednosti i ljudskog dostojanstva. Tu je i sloboda kretanja koja je također veoma važna za transfere znanja i tehnologija, a time jačanja konkurentnosti vlastita gospodarstva o čijem razvoju ovisi standard građana. Naravno, puno je toga i negativnoga došlo do izražaja, ali tomu smo opet u stanovitoj mjeri sami krivi, odnosno neodgovorne i nedovoljno kompetentne politike političara koji su u politiku zalutali te u politici vide sve, samo ne jedan od najizvrsnijih načina služenja dobru građana svoje države, čuvajući i promičući baštinu i kulturni identitet svojega naroda. Moramo biti odgovorni. To je prva riječ koju u EU-u trebamo naučiti. Za naše dobro bilo bi ju dobro što prije usvojiti, a riješiti se korupcije, nepotizma u vlasti, kriminala i drugih žalosnih stvarnosti koje Hrvatsku pritišću, a građane guraju u bijedu i egzistencijalnu nesigurnost.

Kakav je općenito odnos hrvatske države prema Crkvi?

Na ovo pitanje ću odgovoriti vrlo kratko. Odnos države prema Crkvi odvija se u okviru zakona. Ponekad s više dijaloga i razumijevanja, a ponekad, nažalost, s manje razumijevanja ili uopće bez želje za dijalogom. Ali bez obzira na sve, država, odnosno njezini predstavnici razumiju ulogu koju Crkva ima u društvu i shvaćaju da Crkva kao zajednica vjernika može puno pomoći da naše društvo bude što bolje.

Hrvatska je zemlja s 84% katolika, međutim s mnogo manje postotka katoličkog razmišljanja i djelovanja u društvu, a to je pokazao nedavni referendum. Zašto je to tako?

Biti vjernik nije nimalo lako. Kršćanstvo nije za slabiće. Ono traži jake ljude čvrste volje i pouzdanja u Božju Riječ. Podrazumijeva trajnu želju i napor upoznavanja Boga. Biti vjernik znači biti spreman na trajan životni proces u kojem će biti uspona i padova, ali uvijek s divnom i radosnom istinom da Bog nikad ne napušta čovjeka. Prema tome, iluzorno bi bilo očekivati da su svi koji se izjašnjavaju katolicima na istom stupnju duhovnog razvoja i vjerničkog svjedočenja. Neki se, nažalost, nikad neće odmaknuti dalje od onih početnih vjerničkih impulsa primljenih unutar svoje obitelji ili od okoline. Naglašavam nažalost jer propuštaju biti istinski sretni. Zašto je tomu tako? Krivnju imamo i mi u Crkvi, a velik utjecaj imaju i već nabrojene negativne silnice u društvu koje vjeru u Boga i Boga samog žele protjerati iz društva i zamijeniti ga nekim svojim božanstvom. Sve je to samo poticaj da kao Crkva, kao zajednica vjernika učinimo više, da se trgnemo iz snova svakojakih konformizama i malodušja u kojima živimo, te svojim životom pokažemo da je Bog tu, uvijek prisutan i da onaj tko se u Njega pouzdaje, nalazi istinski smisao života.

Može li se reći kako je Crkva u Hrvatskoj zapravo „jedina oporbena politička snaga“? S obzirom kada se usporede programi stranaka, mnogi će zaključiti kako sve stranke isto pričaju i rade neovisno o tomu jesu li u oporbi ili na vlasti.

Crkva nije nikakva politička, niti oporbena snaga. Ona je Kristova i samo Njemu odgovorna. Kao nadbiskup ne želim i neću dopustiti da se Crkvu stavlja u isti koš s uskostranačkim i političkim programima i interesima. Crkva je tu za čovjeka, za svakog čovjeka. Ona ima jasan program zapisan u Isusovu evanđelju i taj se program mora slijediti, bilo to zgodno, ili nezgodno. Crkva se ne smije dati zarobiti nekakvim ovozemaljskim ideologijama. Jedino slobodna Crkva, čvrsto zagledana u istinu evanđelja, ima svoju budućnost. Tko to ne razumije, ne razumije Crkvu. Tko to ne može prihvatiti, ne može očekivati da će Crkva šutjeti i da neće jasno naviještati istinu o čovjeku i Bogu. Ono što kao Crkva, zajednica vjernika, možemo i moramo, jest biti prisutni u svim stvarnostima društva, zalagati se za trajne vrjednote i nepodijeljeno svjedočiti razloge nade koja je u nama.

Nastavak čitajte u tiskanom izdanju