Jasmin Odobašić, odvjetnik i stručnjak za traženje nestalih osoba

Gospodin Odobašić je rođen u Prnjavoru 1952. Prije rata radio je na više pravnih poslova u svojem rodnom gradu u kojemu je 1992. zatočen te je u radnim logorima, uz obavljanje teških fizičkih poslova i premlaćivanje, proveo dvije godine. Razmijenjen je na Vlašiću 27. srpnja 1994. te je nedugo potom imenovan predsjednikom Komisije za razmjenu ratnih zarobljenika BiH. Dvije godine poslije imenovan je članom Državne komisije za traženje nestalih. Ekspertni tim, kojemu je bio na čelu od 1996. do 2005., pronašao je i ekshumirao više od 4 000 nestalih osoba. Ekshumacije je radio i izravno za Haaški sud, a dva puta je na tom sudu i svjedočio protiv optuženih za ratne zločine (Brđanin i Krajišnik). Ostat će zabilježeno da je Jasmin jedini stručnjak koji je ekshumirao žrtve i hrvatske i srpske i bošnjačke nacionalnosti u BiH.
Na početku razgovora ističe da je bitno naglasiti kako sve što govori, kazuje kao čovjek koji je 19 godina radio u procesu traženja nestalih; kao analitičar koji je objavio knjigu o negativnostima u procesu traženja i pripremio za objavu knjigu o 1 093 grobnice koje su otkopane u Bosanskoj Krajini i da ništa od izgovorenoga u ovom intervjuu nije stav instituta u kojemu sada radi, nego isključivo odraz njegova istraživačkoga rada.

Gosp. Odobašiću, s obzirom na iskustvo koje imate u radu ekshumiranja tijela, koliko ljudima znači proces traženja, a poglavito pronalaženja njihovih najbližih?

Često govorim da je za članove obitelji nestalih osoba teža istina o tomu da već 21 godinu ne znaju ništa o svojima, nego sama činjenica smrti. To sam bezbroj puta doživio. Obitelji tek svoj smiraj nalaze kada im pronađemo njihova nestalog; kad ga pokopaju; kad se mogu na njegovu grobu pomoliti Bogu; kad ga imamo na evidencijama kao pronađenog. Sve ostalo za njih je košmar, koma. Zamislite majku koja od '92. sanja saznati istinu o svojem nestalom djetetu, o svojem suprugu, o svojem bratu, sestri... U početku svi su zadržavali pravo vjerovati da su njihovi nestali – živi. S protekom vremena oni sami sebe uvjere da nisu, a onda kažu: „Da mi je barem jednu kost pronaći.“ Apsurdna je situacija da članu obitelji vraćamo njegovu nestalu osobu, a onda vidimo osmijeh na licu. Donosimo mu najtežu vijest, a on se raduje jer prestaje neizvjesnost koja ga obavija 20-ak godina.

Koliko je ovaj proces traženja nestalih važan za budućnost BiH?

Zapravo on je najvažniji, premda to političari ne daju reći. Pazite, u početku su popisi govorili o 30 000 nestalih osoba. Sada, ovisno o političkim okolnostima i potrebama: kad se Bosna malo zamuti, onda se taj broj prošeta do 40 000, kad se Bosna izbistri, onda se malo spusti... No, zamislite ako je 30 000 nestalih – taj broj je najpribližniji – neka samo po četiri člana obitelji traže nekog nestalog, to je 120 000 nezadovoljnih. Naravno, bosanske obitelji su brojnije nego četiri. To je masa koja je svojedobno mogla mijenjati političke sustave da je bila organizirana. Međutim, isključimo li politike: netransparentnost je najpogubnija za našu državu i našu budućnost. Vidite, nepojmljivo je da ova država od Daytona do danas nije napravila najobičniji popis ubijenih ljudi u BiH. Ako se sada potražuje još oko 10 000 nestalih opet je to ogromna brojka nezadovoljnih ljudi.

Nešto je uradio sarajevski Istraživačko-dokumentacijski centar na čelu s Mirsadom Tokačom.

Da, dolazim do toga. Često su me pitali o njegovu radu, ali ja uvijek odgovaram:„Što je bolje: imati nešto ili ne imati ništa?“ Tokača je uradio posao koji je morala uraditi država, i zato mu valja odati priznanje. Tvrdim odgovorno da je barem 80% žrtava popisao. Što je ovoj državi lakše: ponovno popisati sve ili dopisati tih 20%. Da banaliziram: dobar domaćin ujutro ustane i vidi da mu fale tri koke. On će svako jutro kad ustane brojati jesu li to dvije, tri, pet ili deset. Ova država – da nikog ne uvrijedim – ne popiše, prema mojim procjenama, 120 000 ubijenih. E, kako ćemo se izmiriti ako toga nema? Da je netko, recimo 2000., stavio 8 173 imena ubijenih Srebreničana na papir, svi oni negatori ovog zločina prvo bi analizirali popis i pregledali sva imena. Oni bi te popise iščistili, a onda bi izgubili mogućnost manipulacije i negiranja zločina. Jer ako ja kao Bošnjak nisam stavio popis ubijenih Bošnjaka, onda svaki Srbin ili Hrvat ima pravo sumnjati da se nešto krije. Isto tako je i kada je riječ o stradanjima drugih naroda. Naravno, političkim elitama je ostalo u interesu da se može manipulirati tim brojkama. Oni pred svake izbore i za svaku priliku potegnu taj broj koji je apsolutno neprihvatljiv jer idu i do 250 000 ubijenih u prošlom ratu. E, to je bit: samo transparentnost nas može izmiriti.

Otkuda Vi kao pravnik u ovom poslu?

Ja sam u ovaj proces ušao nakon dvije godine provedene u radnom logoru u mojem Prnjavoru. U logoru sam sanjao samo dvije stvari: prvo da preživim, i drugo da kroz moju struku dokazujem što se u Bosni dogodilo bez obzira kakva ta istina bila. Imao sam sreću da mi Bog usliši tu molitvu te sam ostao živ i 19 godina radio taj posao. Nažalost, zbog rezultata koje sam ostvarivao, zbog čistih namjera i zbog toga što sam tražio nestale svih naroda, zli ljudi su me uklonili iz izravnoga procesa traženja, u ured. Međutim, nisu me uklonili iz srca obitelji nestalih osoba. Stoga ja individualno pišem, proučavam, analiziram i odgovorno tvrdim da sam danas čovjek koji ima bolje evidencije za Bosansku Krajinu nego državni institut. Najteža situacija u koju sam pri ovom cijelom procesu dolazio jest da su mi, kao Bošnjaku, i strani i pojedini domaći vlastodršci inzistirali da ne smijem otkopati nijedno hrvatsko ili srpsko tijelo, nego isključivo bošnjačko.

Doživjeli ste, dakle, da se i u smrti pravi razlika prema nacionalnom ključu?

Rat je najgora stvar koja se čovjeku može dogoditi. Ti pametnjakovići su tu i danas. Taj proces malo prikriveno i danas traje. Meni su govorili: „Ne smiješ otkopati niti jednu hrvatsku ili srpsku grobnicu“, ali onda Bog umiješa svoje prste u svemu tomu pa ja u prvoj grobnici koju otkopam nađem devet tijela: sedam Bošnjaka i dva Hrvata. Također, pronađemo grobnicu u kojoj je bilo 126 kostura i među njima prvo pronađemo dva dokumenta na ime Gavranović i Matanović – dakle dva Hrvata. Tko može znati kad ide na ekshumaciju je li kost hrvatska, bošnjačka ili srpska. Dogodi se glupost na kojoj su oni ustrajavali: „Ako nađeš grobnicu pa misliš da bi tu mogla biti tijela nekih drugih nacionalnosti, javi – za Hrvate mostarskoj komisiji, a za Srbe banjolučkoj.“ Naravno, ja sam uvijek kad nisam bio siguran, zvao i jedne i druge da nazoče, fotografiraju kako bismo zajedno došli do istine. Tako ćemo spriječiti da bilo tko u koga sumnja. Zato sam danas sretan jer sam jedan od rijetkih koji mogu kazati da su iskopali na stotine tijela naroda kojemu nacionalno ne pripadaju.

Što je Vas motiviralo da se otrgnete tim nacionalnim okovima?

To je na fonu mojega odgoja i mojega načina razmišljanja o svemu ovomu što se dogodilo, jer sam rođen i živio u gradu u kojemu je bilo 19 naroda i narodnosti. Moram vam ispričati jednu znakovitu anegdotu. Uoči Božića 1992. jedan fratar iz Visokog dođe do Omera Pobrića, mog višedesetljetnog prijatelja, poznatog glazbenika, i kaže: „Gospodine, rat mi rastjerao crkveni zbor – neki izginuli, neki pobjegli vani – nema mi tko svirati misu. Biste li vi kao musliman htjeli i smjeli to?“ Omer, koji je bio jedan veliki patriot i čovjek, kaže: „I bih, i htio, i smio. Imate li note?“ Naravno, Katolička crkva ima dugu i bogatu tradiciju – za razliku od Islamske zajednice – duhovne glazbe pa su mu donijeli „brdo nota“. Ovaj se zapanjio kad je vidio. Skupio glazbenike, oni navježbali i odsvirali misu polnoćku. Nakon toga ga sretne jedan „novokomponovani“ musliman i kaže: „Sram te bilo, znaš li što si učinio? Ti si svirao katolicima, svirao si misu... da si svirao pjesme, pa i nekako...“ A Omer izgovori neke riječi koje ja držim da sam po njima rođen i da po njima i danas živim. Kaže mu: „Jesi li ti vjernik?“ Veli: „Jesam!“ Onda će Omer: „Znaš što, da je Bog htio, Bosna bi bila muslimanska odavde pa do Teherana – nikog drugog osim muslimana. Ali nije, nego je htio da se ovdje čuje i 'Selam' i 'Pomoz Bog' i 'Hvaljen Isus'. Svatko tko je protiv toga, taj je zapravo protiv Boga, a svatko tko je protiv Boga, budala je, a ne vjernik.“

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju