Intervju biskupa Komarice za Večernji list

Biskup sa staračkim domom, kako često zna reći mons. Franjo Komarica, koji je i predsjednik Biskupske konferencije BiH, opisujući stanje na području Banjolučke biskupije, unatoč teškim okolnostima življenja, ranama i posljedicama, nastavlja ustrajno govoriti i raditi kako u interesu svoje zajednice, tako i svakog čovjeka. I u radosnom božićnom vremenu i vremenima krize i iskušenja vidi novu prigodu za svakog čovjeka, a u crkvi za novu evangelizaciju.

Papa Benedikt XVI. poručio je da ima “sve veći osjećaj frustracije” uslijed recesije poručujući kako pravedniji i mirniji svijet zahtijeva “adekvatne mehanizme za redistribuciju dobara” čime je zapravo kritizirao sve veći jaz između bogatih i siromašnih. Vidite li naznake da bi se, kako svjetske sile, ali tako i u ovoj našoj stvarnosti stvari mogle krenuti u tome pravcu?

Katolička Crkva, koliko mi je poznato, nema nekih konkretnih – tehničkih rješenja za problem nerazvijenosti. Nema „adekvatnih mehanizama za redistribuciju dobara“. Ali ona ima određena iskustva kad se radi o pitanjima koja pogađaju čovjeka, odnosno čovječanstvo. Ta iskustva je potiču da svoje religijsko poslanje, i ne htijući, proširi na različita područja, na kojima ljudi – muškarci i žene – adekvatno svome ljudskom dostojanstvu - tragaju za srećom koja je na ovom svijetu moguća. U tom kontekstu Crkva je temeljito razvila svoj socijalni nauk u kojem se može naći zbroj glavnih principa, kriterija za ispravno prosuđivanje današnje teške i komplicirane situacije u svjetskim razmjerima, te naputaka za konkretno djelovanje. Znajući dobro da su pitanja pred kojima se nalazi sve više globalizirani svijet – moralne prirode, Crkva nudi točan „obrazac“ rezultata jednog ozbiljnog promišljanja o kompleksnoj stvarnosti čovjekove egzistencije kako u konkretnom društvu tako i na međunarodnom planu. To čini u svjetlu vjere i svoje duge tradicije. Kad poglavar Katoličke Crkve, u ovom slučaju papa Benedikt XVI., daje neke konkretne procjene i naputke za opće dobro ljudskog roda, onda svi oni koji odlučuju o budućnosti ljudskog roda, ne mogu ne pokazati svoje pravo lice. Papa Benedikt XVI. je - između mnogobrojnih svojih jasnih naputaka - održao snažan govor pred Ujedinjenim narodima u New Yorku, 18. travnja 2008. o mogućnosti humanije budućnosti za sve stanovnike zemaljske kugle. Kao svojevrstan moralni autoritet svijeta, papa će sigurno i ubuduće davati javne „dijagnoze“ aktualnog stanja u odnosima između bogatih i siromašnih, te odgovarajuće poticaje da se nezavidna, točnije dramatična situacija promjeni na bolje. Podsjećam na poznate analize krize dramatično podijeljenog svijeta: 94 % globalnog prihoda uživa 40 % svjetskog pučanstva dok preostalih 60 % svjetskog pučanstva ima pravo na samo 6 % i mora s time nekako živjeti. Strašna i očita nepravda koja izaziva sve humaniste svijeta da pokažu na djelu svoju vjerodostojnost. Dakle, nije ni do pape, ni do vodstva Katoličke Crkve, nego poglavito do onih moćnika svijeta koji nisu spremni prihvatiti istinu da su svi ljudi kapljice rijeke koja ima jedan te isti izvor, te moraju imati pravo na međusobnu ravnopravnost. Ako se prezire Božju objavljenu istinu o jednakom ljudskom dostojanstvu svakog čovjeka, onda se lako dođe u opasnost učiniti sebe samoga „bogom“ za druge. Što više vjerodostojnih vjernika u Boga, Stvoritelja svih ljudi, to je veća mogućnost da se humanizira i naša stvarnost i cijeli svijet. Bogu hvala da čovječanstvo, pa i mi ovdje, imamo ovako jasan moralni svjetski svjetionik kao što je papinstvo i papa.

Biskupi u BiH nedavno su pozvali na potrebu zaokreta u pravcu novog promišljanja: o novom evangeliziranju’. Biskupe, što očekujete od nove evangelizacije, učvršćenje vjere, traženje nove nade?

Svjesni svoje odgovornosti prvenstveno za članove naše domovinske Crkve, a onda i za sve stanovnike naše zemlje, mi smo biskupi u najnovijoj svojoj Pastirskoj poslanici dali našoj domaćoj javnosti do znanja, između ostalog, i koje potrebe i zadaće vidimo pred sobom. U tom kontekstu smo naveli i novu evangelizaciju kao bitnu zadaću koju „želimo s pouzdanjem u Boga, odvažno i vjerodostojno ispunjavati. Ta nova evangelizacija se ne sastoji u nekom „novom Evanđelju” koje bi dolazilo od nas samih, od naše kulture, od naše analize potreba našeg suvremenika ili sugrađanina. Nova evangelizacija ne potječe iz želje da se ugodi čovjeku današnjice, nego iz odgovornosti prema činjenicama koje su nepobitne. A one nam svjedoče da s darom kojeg nam je Bog u Kristu udijelio, mi ljudi imamo pristup istini o Bogu i čovjeku, a time i vječnom životu. Dakle, radi se o sigurnosti da u Kristu imamo, kako veli apostol Pavao, „neistraživo bogatstvo“ (Ef 3, 8 ), koje ne može istražiti niti iscrpiti nikoja kultura, ni jedno vrijeme i kojem zato možemo povesti i dovesti i današnje ljude da se njime obogate. Jer u Kristu mogu ljudi svih vremena, pa tako i našega, naći odgovore na stara i nova pitanja koja tište čovjekovo postojanje, i koja prate ljudski rod još od njegova početka, kada je grijehom bio smrtonosno pogođen. Nova evangelizacija pretpostavlja solidnu vjeru, intenzivnu pastoralnu ljubav i odlučnu vjernost povjerenom zadatku. Nova evangelizacija nužno uključuje i zajedništvo i jedinstvo svih koji Krista drže za jedinog Spasitelja svijeta. Dakle, radi se o izuzetnom, vrlo potrebitom poslu i obavljanju zadatka kojeg nam u ovom vremenu postavlja sam Duh Sveti za dobro Crkve i društva. A Duh Sveti je sigurno uporište utemeljene radosne i djelotvorne vjere i nade, a to znači i čovjeka dostojne sigurne budućnosti.

Općenito je prisutna kriza, mnogi sada u prvi plan ističu ekonomsku, ali i očita je kriza duha, zasićenja, osjećaja beznađa. Kako ohrabriti ljude da u tome vremenu pronađu nove motive i odlučno sudjeluju u promjenama takvoga stanja?

Današnje čovječanstvo, pa tako i ovo naše društvo, proživljava teška vremena u kojima se lomi i nestaje dojučerašnji svijet sa svim svojim specifičnostima, a rađa se novi, još nedovoljno iskristaliziran, sa svojim mogućnostima, ponudama i ograničenjima. Često se čini da sile destrukcije i zla u mnogim očitovanjima društvenog života imaju glavnu riječ. Prečesto moraju čestitost, pravednost, poštivanje ljudskog dostojanstva, ustupiti svoje mjesto i osjećati se poraženim. To, a i mnogo toga još, utječe na današnje ljude, osobito mlade, pa i na mlade kršćane, da dođu u kušnju posumnjati da dobro, pošteno, istinito, pravedno mogu pobijediti. Kršćani znaju da je Krist utjelovljenje potpune istine i pravde i dobrote i čovjekoljublja, i da je oličenje čovjeka kakvog ga je zamislio sam njegov Stvoritelj. Zlo je uvijek nastojalo unakaziti pa i uništiti tu Božju sliku u čovjeku, uništiti istinu i dobrotu i ljubav i nadu i optimizam. Što je temeljitije naše poznavanje Kristove osobe i nauka, i što je odlučnije povjerenje u Kristovu pomoć u borbi protiv Zloga i njegova zavođenja, to će uroditi našom većom kadrošću da budemo konstruktivci, i ne dopustimo da postanemo destruktivci; da budemo ljudi djelotvorne vjere, utemeljene nade i nezaustavljive ljubavi kad su u pitanju aktualna situacija današnjih ljudi i njihova budućnost. Može se svakome od nas dogoditi da nam klone volja, da nam se zamuti pogled prema jasnoj budućnosti. Ali, iskustvo nas uči da treba težiti ići dalje, a ne hrđati ostajući u glibu dezorijentacije i beznađa. Kaže narod: „Plug koji ne ore i sam zahrđa.“ Nitko ne može dati ono što nema. Ali, ako netko ima, dužan je dati onome tko nema. Mi kršćani kažemo da pripadamo Kristu, a on je na djelu pokazao da je definitivni Pobjednik. On želi pobjeđivati i u nama. Nije do njega, nego do nas! O nama ovisi hoćemo li njemu dopustiti da u nama i po nama usrećujuće djeluje ili ćemo u svoje srce pustiti crva obeshrabrenosti i popustljivosti Zlome.

U BiH građane i vjernike, ali rekao bih i dio Crkve zahvaća mentalitet potrošačkoga društva koji se očituje i ususret samoga Božića. U komunizmu su institucije sustava Crkvu smatrala neprijateljem, a u današnjem nedefiniranome kapitalizmu čini se da postoji sličan odmak jer Crkva glasnije od svih upozorava na posljedice nehumanog društva. Kako na to gledate?

Čežnja za boljim životom nije sama po sebi ništa loše, nego je pogrešan onaj način života koji tvrdi da je bolji, ako je usredotočen na imati, a ne na biti. Želi se više imati, ne da bi se više i postalo, nego da bi se život trošilo i potrošilo u samodopadnosti i sebičnosti. Zato je nužno truditi se oko izgradnje načina života u kojem će nastojanje oko istine, ljepote i dobrote, i povezivanje s drugima, u cilju solidarnosti i zajedničkog napretka – biti oni elementi koji određuju opredjeljenje za potrošnju, za štednju ili za investiranje. Crkva je glasnica Boga nade i zato mora uvijek poticati ljude, osobito svoje članove, da otvore svoja srca Bogu, Kristu. Jedino u Kristu je istinsko svjetlo za osvjetljivanje životnog puta svakog čovjeka, jedino u njemu može čovjek naći ispunjavanje svoga života. Nijedno drugo, osobito ne neko materijalno dobro, koliko god ono bilo potrebno i dragocjeno, ne može nikada ispuniti onu prazninu u čovjekovoj duši u kojoj nedostaje Božja nazočnost.

Samo ako idemo ususret Kristu, najvećem blagu koji nam se nudi, moći ćemo njegovo bogatstvo i ljubav posjedovati i dijeliti s drugim oko nas. S njim zajedno ćemo moći surađivati na izgradnji njegova kraljevstva istine, života, milosti, pravednosti ljubav i mira. A on to od nas i očekuje.

Božić 2011. brojni katolici širom svijeta, a jednako tako i u Bosni i Hercegovini dočekuju s osobitom radošću, ali i zabrinuti zbog opće depresije. Dodatno je stanje ovdje komplicirano zbog nemogućnosti dogovora triju naroda i njegovih politika, ratnoj nepravdi koja se godinama ne mijenja. Ima li razloga za optimizam?

Istinski Kristovi vjernici tijesno surađuju s Bogom u svome svakodnevnom životu. Zato i osjećaju i u životnim poteškoćama da im Bog daje snage da ne klonu, da ne postanu žrtva potpunog trijumfa nepravde, sebičnosti, hira ili zlobe drugih, osobito onih koji imaju mogućnost u našem društvu odlučivati o sadašnjosti i budućnosti mnogih. Božji Duh će nas tješiti i krijepiti da ne klonemo, ali će nas i poticati da odlučnije i sami doprinosimo promjenama na bolje, ne samo za nas osobno, nego i za društvo u kojem se nalazimo. S pravom se očekuje upravo od vjernika da na djelu pokažu više zajedničke civilne kuraže, više odlučnosti u zauzimanju za istinu, za pravednost, za solidarnost, za poštenje, za vjerodostojnost i konstruktivnost u našoj životnoj sredini. Mislim da ne bi bila ovakva društveno-politička situacija u nas, da smo mi svi koji se priznajemo vjernicima u Boga čovjekoljupca, vjerodostojniji. Valja nam se pitati što ćemo odgovoriti – ne samo budućim generacijama, zašto nismo bili odlučniji, konstruktivniji, složniji, humaniji – nego što ćemo kao Kristovi sljedbenici i suradnici odgovoriti Njemu, kad mu dođemo licem u lice. Neće nam koristiti mnogo što se zovemo njegovim imenom, ako se ne trudimo i biti njegovi vjerodostojni svjedoci u našem životnom okruženju. Istinski kršćanin je nužno i optimist.

Pozivi na povratak, glasno ohrabrenje, osobno svjedočenje su, oče biskupe, godinama Vaš zaštitni znak. Jeste li se umorili, frustrirani što Vas brojni čuju, ali ništa ne poduzimaju. Je li ovaj dio BiH zauvijek izgubljen za Hrvate katolike?

Nisam se ni umorio, niti sam isfrustriran, ali jesam žalostan zbog tako dugog prisiljavanja na patnje tolikog broja pogaženih i obespravljenih ljudi, mojih sunarodnjaka, sugrađana i suvremenika. Njihova žalost je i moja žalost, nepravda koja njih tare tolike godine i mene cijelo ovo vrijeme pogađa. I ja zbog njih ne mogu biti indiferentan i odustati od upornog traženja da se uvaži gorka istina o njihovom prežalosnom stanju, da se konačno ispravi teška nepravda koja ih je, bez njihove osobne krivice, pogodila. Žao mi je i zbog očite činjenice da je moja, i nešto mlađa generacija intelektualaca, i u mome hrvatskom narodu i u drugim narodima iz našega susjedstva opasno i dramatično pogazila svoj ljudski obraz i „pljunula u lice“ svojim i roditeljima i odgojiteljima i profesorima. Cijelo vrijeme rata i poraća su većina njih pokazala fatalno intelektualno sljepilo, kratkovidnost, nehumanost i kukavičluk, te ništa manje pogubni oportunizam. Dopustili su da laž, nepravda i nečovještvo trijumfiraju nad istinom, pravdom i humanošću. Ne bi bila ovako dramatična situacija s ovdašnjim Hrvatima katolicima da su se barem malo za njih zauzeli svi oni koji su imali političku, pravnu, materijalnu ili medijsku mogućnost. Ovako se, izgleda, ponavlja ista sudbina naših predaka od prije 300 godina, kada je na području današnje Bosanske krajine od 300.000 katolika, 150 župa i 40 samostana, ostalo samo oko 2000 katolika u dvije župe i bez ijednog samostana. Sadašnja tragedija je tim sramotnija jer je hrvatski narod, za razliku od tadašnjeg vremena, danas tobože u ovoj zemlji konstitutivan, a današnje katolike bi trebali štititi postojeći državni Zakon o pravnom položaju Crkava i vjerskih zajednica te međunarodni Ugovor između BiH i Svete Stolice. K tomu, danas je susjedna zemlja slobodna i samostalna država Republika Hrvatska, koja sve ove godine u svom Ustavu ima obvezu aktivno se brinuti za sudbinu i Hrvata izvan Hrvatske, pa tako i na ovom području. Neka nam svima Bog više prosvijetli pamet i potakne volju da učinimo barem u buduće ono što on od nas očekuje. A ja duboko vjerujem da on želi ovdje naš ostanak i život dostojan njegove djece, tj. s pravima i obvezama.

Nedavno je vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić kritizirao hrvatske političare da se brinu samo oko svojih interesnih skupina te imaju vrlo malo osjećaja za Hrvate na drugim područjima. Osjećate li se Vi tako i vidite li spremnosti da hrvatska politika, i općenito hrvatsko društvo pokaže solidarnost i provode, rekao bih, integralnu hrvatsku strategiju?

Mnogo sam puta u razgovorima slušao kako se jedni ljudi čude a drugi pak ljute zbog, kako kažu, ovakve dugotrajne kratkovidnosti i nejedinstvenosti među našim domaćim hrvatskim političarima a što se osobito fatalno odražava i na cjelokupnu poziciju hrvatskog naroda na području BiH. Sve ove poratne godine smo dobronamjerno upozoravali sve dosadašnje garniture hrvatskih političkih predstavnika u BIH da je hrvatski narod u jednoj polovini države nedopustivo skoro potpuno iskorijenjen – ima ga tu danas još jedva 5 % od prijeratnog broja; a da bi sličnu sudbinu – ako se ovako nastavi – mogao doživjeti taj narod u dogledno vrijeme i u drugoj polovini države. Osobno sam nastojao uvijek iznova poticati predstavnike hrvatskog naroda i u BiH i u susjednoj Hrvatskoj da konačno uspostave pravu „dijagnozu” našeg stanja i da onda naprave učinkovitu „terapiju” - strategiju, te ju odlučno i zajednički provode u djelo. Radi se ne samo o našem dugu prema vlastitom narodu, najstarijem na ovim prostorima, nego se radi i o našem dugu prema izgradnji mirnije i sretnije budućnosti ove zemlje koja je višestoljetna domovina i nas Hrvata. Neću se umoriti i dalje poticati sve aktualne političare, ali i druge utjecajne ljude iz medija, gospodarstva, trgovine, prosvjete ili zdravstva, da konačno zajedno jedni s drugima, kao i sa svim konstruktivnim ljudima iz redova susjednih nam naroda, te međunarodne zajednice, odlučnije porade oko stvaranja sigurnije i humanije budućnosti za ovdašnju hrvatsku, odnosno katoličku populaciju, jer ona to od njih s pravom očekuje.

Hrvati u Republici Srpskoj su definitivno najveće žrtve protekloga rata, godinama im se nije dopuštao povratak, posao, obrazovanje. Kakav je danas odnos vlasti u Banjoj Luci prema maloj, ali ipak vitalnoj zajednici koja itekako pokazuje znake života?

Vaša tvrdnja na početku ovog pitanja je, nažalost, gorka i tužna istina. Možda biste se i Vi mogli iskreno, samokritički, upitati koliko je i vaš cijenjeni list dopustio da ona bude takva. Da ste češće prozivali one koji su ovdašnje Hrvate sve ove poratne godine marginalizirali, ne dopuštajući im da ponovno dođu u posjed svojih osnovnih ljudskih prava – među kojima je i pravo življenja u svom rodnom kraju - a da ste češće poticali obespravljene, zavedene i zbunjene prognane Hrvate da budu uporniji u traženju svojih prava i na povratak i mogući opstanak u svom zavičaju – sigurno bi bila današnja njihova situacija barem malo bolja. Ne znam od kud Vam dojam da je sadašnja mala zajednica Hrvata u entitetu RS vitalna? Voljeli bismo i mi da je tako. Ali, zacijelo i vi znate da je ovdje – više manje – jedan „starački dom“ od skoro desetak tisuća staraca i starica hrvatske nacionalnosti za koje se brine tek nekoliko stotina njihove mlađe rodbine ili prijatelja, a i oni pak sami muku muče s održavanjem svoje egzistencije. Vodstvo Katoličke crkve u ovom entitetu sve ove godine se – kroz odgojno-obrazovne, socijalne i gospodarske projekte - nadljudskim naporima trudi oko barem djelomičnog ublažavanja stanja ovdašnjih Hrvata (ali i drugih ljudi u sličnim nevoljama). Međutim, to nije nikako dovoljno i nikako ne može zamijeniti posao koji ne obavljaju – kako treba – predstavnici vlasti. U zadnje vrijeme ima nekih manjih vidova pomoći ovdašnje vlasti u izgradnji infrastrukture u nekim selima gdje žive ili se žele vratiti ovdašnji Hrvati, a ima i sve više razumijevanja za spomenute projekte moje biskupije. Svi se mi nadamo da će konačno i na naša vrata malo jače zasjati sunce pravde, te se i mi mognemo bolje ogrijati. Nažalost, vrijeme nam je, izgleda, najveći neprijatelj jer ono neumoljivo protječe; prognani i izbjegli ljudi umiru ili definitivno odlaze u daleke zemlje. A s time je očito netko itekako računao i za svoje sebične, kratkovidne interese dobro sračunao. Tugo moja! Tko čini zlo neka se ne nada dobru, ni za sebe ni za svoje potomstvo. To tvrdi iskustvo generacija.

Broj Hrvata katolika iz godine u godinu se smanjuje, čemu pogoduje ekonomska kriza, ali i nepravda. Kako to zaustaviti kada po nekim istraživanjima čak 80 posto mladih želi napustiti BiH?

Bog Stvoritelj je na primjeru naše domovine doista pokazao svoju darežljivost i poklonio nam divnu zemlju. Čini se da je zloduh dobro uspio preko nas, stanovnika ove lijepe i bogate zemlje, učiniti život ovdašnjim ljudima skoro nemogućim, te oni ne uspijevaju zajedničkim snagama osigurati sebi sretan, miran i zadovoljan život. Ne možemo se ne pitati što je onda s vjerom ovdašnjih ljudi u Boga – njihova Stvoritelja i Suputnika i Spasitelja? Otkud toliko neprijateljstva, nepovjerenja, tolike nesloge, tolike klonulosti i beznađa? Dakako da mi stariji prednjačimo pred mladima – i u dobru, ali i u zlu, u slozi, marljivost, savjesnosti i u nadi ili pak u onome što je svemu ovome suprotno.

Kako sam rekao već na početku našeg razgovora, kao čovjek Crkve ne umišljam si da imam neke gotove recepte i programe za zaustavljanje tog negativnog trenda kojeg navodite. Ali smatram svojom dužnošću, zajedno s drugim članovima naše Biskupske konferencije, te sa svim našim suradnicima svećenicima - u duhu socijalnog nauka Crkve – zagovarati i promicati poštivanje ljudskih prava, osobnih i kolektivnih, doprinositi pravednom miru, odlučno se protiviti svakoj diskriminaciji, zagovarati ravnopravnost među pripadnicima raznih naroda i vjerskih zajednica u našoj zemlji, te poticati i osposobljavati naše vjernike laike, da strpljivo i hrabro unose duh i snagu Kristova evanđelja u sve oblike javnog, tj. svjetovnog života. Inzistirati ćemo da se odlučnije i u cijelosti primjenjuje Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju Crkve i vjerskih zajednica te međunarodni ugovor između BiH i Svete Stolice.

U BiH je na sceni najveća politička kriza poslije Daytona. U Sarajevu kažu da je to zbog traženja Hrvata i Srba da isključivo biraju svoje predstavnike, dok pak političari iz ova dva naroda upozoravaju da politika bošnjačke hegemonije može voditi scenariju iz bivše Jugoslavije. Što je, prema Vašem mišljenju, rješenje za ovu krizu?

Kao građanin ove države smatram svojom dužnošću s pravom tražiti od svih nadležnih političkih čimbenika – međunarodnih – koji već skoro dva desetljeća imaju glavnu riječ u ovoj našoj drami, kao i naših domaćih političara, da nas, stanovnike ove zemlje tretiraju kao ljude, koji želimo imati pravo na osnovna ljudska i građanska prava i slobode. Želimo živjeti u normalnoj državi koja će biti normalna članica zajednice država na našem kontinentu. Kao jedan od odgovornih predstavnika Katoličke Crkve u ovoj zemlji, zajedno s drugim biskupima mnogo puta sam sve ove poratne godine dobronamjerno upozoravao i predstavnike međunarodne zajednice i domaće političke dužnosnike da još uvijek važeći Daytonski mirovni sporazum iz 1995. sadrži čudna proturječja i pogubne nesigurnosti, te da je slijedom toga došlo i moralo doći do sadašnje konfuzne političke situacije. Dodatna je hipokrizija međunarodne zajednice predbacivati poglavito domaćim političarima krivicu za nemogućnost njihova međusobnog dogovora, kad za takvo nešto nema ni odgovarajućih uvjeta, a niti učinkovitih sankcija.

Do sada je u našoj državi glavnu riječ imalo „pravo jačeg“ a ne pravo pravičnosti ili jednakopravnosti. Mnogi moji sugovornici iz međunarodne zajednice su mišljenja da jedan od – službeno proglašeno – tri konstitutivna naroda – hrvatski narod – nije u ravnopravnom položaju s druga dva naroda. Ako je tako, onda se i tom narodu mora i u praksi omogućiti ravnopravnost, što nužno zahtijeva žurno mijenjanje nekih postojećih zakona i prakse. Ali, za to, čini se, nema ni političke volje ni jedinstva ni odlučnosti kod onih koji imaju odlučujuću riječ. Valja se više moliti Bogu da on prosvijetli pamet i potakne srca odgovornih da dalje ne mrcvare naše jadne sugrađane. I dakako, valja se i dalje nadati da će malo po malo ipak biti bolje, tj. da će se politička slagalica u dogledno vrijeme posložiti na zadovoljstvo sva tri naroda i nacionalnih manjina.

Ali kako biti optimist kada je ovoliko vremena trebalo za uspostavu vlasti. Koliko će tek trebati za eventualni dogovor oko pravednijeg preustroja zemlje?

To samo Bog dragi zna. Ljudski gledano, onda kad za takav jedan izuzetno važan posao bude ostvareno nužno jedinstvo i potrebna politička volja kod predstavnika najutjecajnijih država koje su već odavno uključene u našu domaću dramu, a po tragediju. Naš narod, a slično i naši susjedi u ovoj državi, nisu tek od jučer žrtve različitih – više ili manje sebičnih i isključivih interesa više velikih sila koje se već stoljećima sukobljavaju na našem području. Uspijevali su mnogi naši preci sve te terete nekako podnositi, ali se svog zavičaja, svoje vjere i svoga identiteta nisu lako odricali. Dakle, sigurno će biti i ubuduće u BiH života – ne bez poteškoća – a gdje ga ima bez poteškoća ?! Ali, treba biti otvoren životu, treba voljeti, poštivati i braniti život i to od njegova prirodna početka do prirodnog svršetka, jer Bog je Stvoritelj i jedini Gospodar takvog života, a ne mi ljudi. A on sigurno želi imati i ubuduće ne samo stanarsko pravo u svim dijelovima ove njemu drage zemlje, nego želi istinski usrećivati sve njezine stanovnike. Za ostvarenje te svoje želje Bog poziva i nas na suradnju u svoju „firmu” Njegova „firma”, njegovo „poduzeće”, sigurno neće nikada otići u stečaj, njegova plaća će sigurno svakome biti isplaćena – i to bez kašnjenja i s odgovarajućom dodatnom nagradom. Gdje ste Božji vjernici, evo Boga našega u malenom djetetu Isusu. Došao je svakom od nas ne da ga se bojimo, nego da ga volimo. Pođimo i mi k njemu da nas istinsku usreći – ne samo jedan dan ili samo iduću godinu, nego cijelu vječnost.
 

Razgovarao: Zoran Krešić
Večernji list