Iguman Danilo Pavlović i vlč. Filip Maršić

Iguman manastira Žitomislić kod Mostara Danilo Pavlović rođen je 5. travnja 1976. u Vršcu (Srbija). Nakon osnovne završio je Srednju bogoslovnu školu u Cetinju (Crna Gora) 1997., a diplomirao na Teološkom fakultetu u Foči (Univerzitet u Istočnom Sarajevu) 2002. Upisom na fakultet 1997. započinje živjeti i raditi u Bosni i Hercegovini, a 1998. počinje predavati vjeronauk u osnovnim školama u Foči. Monaške zavjete položio je 1999. u manastiru Tvrdoš (Eparhija zahumsko-hercegovačka i primorska), a đakonski i svećenički čin prima 2000. postavši starešina Saborne crkve u Trebinju. U Mostar dolazi 2002. i postaje iguman razrušenog u ratu manastira Žitomislić kojega vremenom i obnavlja. Iguman Danilo i kroz svoje svećeničko djelovanje sudjeluje na brojnim međureligijskim susretima u zemlji i regiji te surađuje na više projekata međureligijske suradnje.

Naš katolički sugovornik vlč. Filip Maršić rođen je 2. veljače 1973. u Vidovicama. Osnovnu školu pohađao je u Vidovicama, srednju u Zadru i Pazinu, a teologiju u Sarajevu gdje je i zaređen za svećenika 1998. Sada je župnik u župi sv. Juraja u Derventi gdje, prema njegovu kazivanju, ima određenih problema. 

Siječanj je ponovno obilježen molitvom za jedinstvo kršćana. Koji je značaj Molitvene osmine u današnjem svijetu i prilikama, te koliko ona doprinosi ekumenskom dijalogu?

Iguman Danilo: Molitvene osmine su jedna od aktivnosti koje Crkva dugi niz godina redovito provodi kako bi potaknula zajednicu vjernika na jedinstvo. Kada rješavamo bilo kakav problem u životu, onda je molitva prvi i najvažniji korak. Tako i kad je problem podijeljenosti Crkve u pitanju. Ovom molitvom tražimo pomoć od Boga kako da nadiđemo sve naše različitosti. Molitvena osmina je jedan tjedan u tijeku godine kada molimo, razmišljamo i propovijedamo na ovu temu, posjećujemo jedni druge, bavimo se jedni drugima i to je uistinu važna i blagoslovljena stvar. Ali ako samo ostanemo na jednom tjednu, a čitavu godinu ne živimo i u život ne provodimo ono što smo tijekom osmine molili, onda smo samo puki formalisti.

Vlč. Maršić: Sigurno da Molitvena osmina ima veliki značaj kad je u pitanju ekumenski dijalog, pogotovo što mi kršćani vjerujemo u moć molitve. Duboko sam uvjeren da molitve više od milijarde kršćana nisu uzaludne i da će dobri Bog sigurno naći način kako da Crkva ponovno bude jedno.

Koji su, prema Vašem mišljenju, problemi puta zbližavanja kršćana, a koji plodovi dosadašnjih napora Crkvi?

Iguman Danilo: Na sveopćem vaseljenskom planu postoji mnogo aktivnosti: susreti crkvenih poglavara, radovi komisija, izdanih priopćenja koja su od velikog značaja jer su jasne smjernice svećenstvu i vjernicima kako se trebamo odnositi jedni prema drugima. Posljednji susret pape Franje i ekumenskog patrijarha Bartolomeja u Carigradu ostavio je snažan i emotivan utisak na sve nas. Međutim, problemi nastanu kada se oglušavamo na ovakve smjernice i ostajemo zadovoljni svojim konformizmom i izoliranošću.

Vlč. Maršić: Najveći problem zbližavanja, po mom mišljenju, jest egoizam jer se nitko od ovih kršćanskih zajednica ne želi prikloniti drugoj. Drugi problem ovom, sigurno ravan, jest vjera. Isus nam je rekao kad bismo imali vjere koliko je zrno gorušičino, da bismo brda premještali. Mi moramo svojim životom, radom i djelima biti blizu Isusu, a onda će nas ta blizina Isusu ujediniti jer što smo udaljeniji od Isusa, to smo udaljeniji i jedni od drugih.

Vi živite u sredini s izrazito katoličkom/pravoslavnom većinom. Kako doživljavate odnos katoličkog/pravoslavnog svećenstva prema temi ekumenskoga zbližavanja?

Iguman Danilo: Crkveni poglavari (jerarhija) i svećenstvo je najodgovornije kada je riječ o provođenju jedinstva Crkve. U Hercegovini je potpuno relaksirana atmosfera naših međusobnih odnosa. Nema svetkovine koju zajedno ne proslavljamo. Uobičajeno je da o Božiću, Uskrsu, patronima parohija odlazimo jedni kod drugih, da s oltara pozdravljamo okupljenu zajednicu što vjernici s oduševljenjem prihvaćaju. Imamo razvijene ljudske i prijateljske odnose ispunjene povjerenjem i bliskošću. Rekao bih da su većina katoličkog klera kao i pravoslavnog svećenstva ljudi s dobro razvijenom ekumenskom sviješću. Međutim, postoji i jedan broj svećenika koji ipak ostaju tvrdokorni, ne razumiju potrebu zbližavanja zadovoljni svojom izoliranošću.

Vlč. Maršić: Nažalost, barem kad je riječ o ovoj sredini u kojoj živim, pravoslavno svećenstvo nimalo nije zainteresirano za pitanje ekumenizma. Bilo je nekoliko pokušaja preko njemačke organizacije Pax Christi koja je djelovala ovdje u Derventi, ali nije bilo nikakva ploda. Čak je jedan od svećenika na jednoj tribini koju je organizirala gore navedena organizacija rekao da je ekumenizam šuplja priča, te zašto stalno potežemo to pitanje: „Pustite nas na miru. Konačno smo dobili svoju državu i naša Crkva je dobila slobodu i to nam je dosta. Kakav sada ekumenizam?“, rekao je. Nažalost, kad je riječ o Pravoslavnoj Crkvi i njezinim svećenicima u BiH, dobijem dojam da tamo gdje su oni većina, nisu uopće zainteresirani za ekumenski dijalog, dok se tamo gdje su manjina, zalažu za to. Dobijem dojam da su njihovi svećenici iz vrha dobili direktive kako se ponašati tamo gdje su dominantni, a kako gdje to nisu.

Kako se na Vas, kao pravoslavnoga/katoličkog svećenika, gleda u većinski „katoličkoj/pravoslavnoj javnosti“?

Iguman Danilo: Od 2002. živim u Mostaru i ne mogu se sjetiti ni jedne ružne riječi, a kamoli neprilična djela doživljenog od svojih sugrađana i to kad kažem, mislim i na katolike i muslimane. Kao što ne mogu pobrojati dobročinstva, poštovanje i dobronamjernost koju doživljavam.

Vlč. Maršić: Više je nego očito da je netko zamislio Derventu bez katoličke crkve i bez katolika, te da je bilo tko drugi ovdje na mom mjestu, da bi bilo isto. Iako su ovo stoljećima bili većinski katolički krajevi, nažalost kad je riječ o općinskoj vlasti, a i Pravoslavnoj Crkvi, oni se ponašaju kao da mi ovdje ne postojimo. Iz proračuna Općine Pravoslavna Crkva dobiva ogromna sredstva, te ima sve privilegije, dok se prema nama ponaša kao da ne postojimo. Samo sam iskren i otvoren, te sam ozbiljno shvatio svoje poslanje ovdje i smatram da mi je dužnost i obveza boriti se za prava nas Hrvata-katolika, a ne šutjeti, te je i to sigurno jedan od razloga što imam mnoštvo problema s vlastima. Da sam ostao nijem i slijep na nepravdu, vjerojatno bih uživao veći „ugled“ među pravoslavnom javnošću. Kakav će moj ugled biti, do toga mi uopće nije stalo, niti se trudim ugoditi onima koji bi željeli da razmišljam njihovom glavom, a ne svojom. Na prvom mjestu želim da mi savjest bude čista i da ispunim poslanje koje mi je Crkva ovdje povjerila zalažući se maksimalno za prava, kako Katoličke Crkve, tako i hrvatskog naroda. S ponosom mogu reći da svoje volim, ali i tuđe poštujem i uvažavam u onolikoj mjeri koliko su oni spremni poštovati i uvažavati mene i sve ono što je moje.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju