Gospa je doživjela svoj Sudnji dan

Biskup Ratko, rođen je 2. veljače 1944. u Tuku, župa Rovišće kod Bjelovara. Osnovnoškolsku naobrazbu stekao je u hercegovačkim mjestima Rotimlja i Crnići. Sjemenišnu gimnaziju pohađao je u Zagrebu, gdje je svršio i filozofski studij. Na Papinskom sveučilištu Urbanijana postigao je licencijat iz teologije (1969.) s tezom: Uloga kardinala Stepinca u odnosima između Crkve i države. Nakon đakonskoga ređenja u Vječnome gradu, red prezbiterata podijelio mu je biskup Petar Čule u Prisoju 29. lipnja 1969. Na poslijediplomskom studiju bio je na Urbanijani gdje je doktorirao 1971. s tezom: Smisao evangelizacije u perspektivi anonimnoga kršćanstva. Vrativši se u domovinu od 1971. do 1974. bio je župnik u Trebinju, da bi potom predavao različite traktate na Humanističkoj gimnaziji u Dubrovniku, Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji, KBF-u u Zagrebu, Papinskom sveučilištu Gregorijani u Rimu i Teološkom institutu u Mostaru. Rektorom Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu imenovan 1979., a biskupom koadjutorom mostarsko-duvanjski i apostolskim upraviteljem trebinjsko-mrkanski 29. svibnja 1992. Iste je godine 14. rujna po rukama blagopokojnog Franje kard. Kuharića zaređen za biskupa. Svoga predšasnika biskupa Pavla Žanića naslijedio je 24. srpnja 1993. Između ostalih važnih službi spomenimo da je bio konzultor Kongregacije za kler (1990.-1995.), konzultor Kongregacije za evangelizaciju naroda (1993.-2003.) i član Papinskoga vijeća Cor unum (1995.-2000.). Hrvatsku javnost obogatio je znanstvenim kao i nizom uspješnih knjiga teološko-katehetskoga karaktera.

Oče Biskupe, od četiri marijanske dogme – da je Marija: Bogorodica, djevica, bezgrješno začeta te dušom i tijelom u nebesku slavu uznesena – u hrvatskom se narodu najsvečanije, odnosno najmasovnije, proslavlja ova najmlađa: Uznesenje BDM, koju je proglasio papa Pio XII., 1. studenoga 1950. Što na osnovi toga možemo kazati o ovoj svetkovini?

Istaknimo najprije da se sve četiri navedene vjerske istine odnose isključivo na Gospu. Nijedna druga žena nema nijedne od tih istina u svome zemaljskom životu. Matica je svih tih dogmi Marijino bogomaterinstvo, Theotokos, doslovno bogorodstvo, dogmatizirano 431. godine u Efezu. Ona je po Božjoj milosti i po jedinstvenoj povlastici unaprijed određena da bude tjelesna Majka Sinu Božjemu u vremenu, uza sve poštovanje i suradnju njezine slobode i pameti. Bilo je – anzelmovski rečeno – moguće, Boga dostojno i stoga učinjeno – potuit, decuit ergo fecit – da Bog takvu zemaljsku Bogomajku ukrasi i drugim jedinstvenim povlasticama: da bude predotkupljena sublimiore modo – na uzvišeniji način (LG 53), tj. da bude Bezgrješna od prvoga trenutka svoga začeća, da bude u životu istodobno, i nakon poroda, Djevica – Majka, i da se na nju prvu savršeno primijeni Isusovo djelo otkupljenja i spasenja time što je, završivši ovozemni tijek, dušom i tijelom Uznesena u nebesku slavu. Sve u vidu zasluga njezina Sina. Ona je jedina doživjela svoj Sudnji dan! Ova je posljednja dogma o Uznesenju definirana 1900 godina nakon samoga događaja: njezina preminuća ili usnuća i potom uznesenja u slavu. Sadržaj svake dogme uvijek je, barem implicitno, svetopisamski i svetopredajni. U ovom je slučaju Sveta Predaja od prvoga stoljeća jasna i ustrajna. I stoljećima se to Uznesenje i liturgijski širilo i slavilo dok nije poprimilo konačan obrazac neupitne dogme. Pogodna je okolnost da je svetkovina Velike Gospe usred ljeta - 15. kolovoza, u vrijeme putovanja, hodočašćenja, izlaska u svijet. A Bezgrješna - 7. prosinca, i Bogorodica - 1. siječnja, usred ljute zime.

U Vrhbosanskoj metropoliji čak 27 župa (13 – Vrhbosanska; 6 – Banjolučka; 5 – Mostarsko-duvanjska; 3 – Trebinjsko-mrkanska) za svoju zaštitnicu  ima Uznesenu na nebo ili Veliku Gospu. Gdje, prema Vašem mišljenju, treba tražiti temelj ovoj činjenici?

Gospa u crkvenom kalendaru od svih Svetih ima najviše spomendana, blagdana i svetkovina: prije Koncila bilo ih je više od 30, a nakon liturgijske obnove oko 15. Da ne spominjemo kako je ona bitna i u nekim drugim svetkovinama: Božiću, Svetoj Obitelji, Svima Svetima. Crkva joj je posvetila čak dva mjeseca u godini, svibanj i listopad, kada se osobito moli njezina krunica i iskazuju joj se i drugi čini pobožnosti. U hercegovačkim biskupijama 8 je župa od njih 80 posvećeno Velikoj Gospi, a ima ih još 12 posvećenih drugim njezinim odlikama: Bezgrješnom začeću, Rođenju, Majci Crkve, Srcu Marijinu, Mariji Pomoćnici, Pohođenju Elizabeti, Gospi od zdravlja itd. Ova je naša partikularna Crkva premoćno marijanska, a bilo bi dobro da je i nešto više apostolska, tj. da ima više župa posvećenih pojedinim Apostolima. (Mi u Mostaru imamo župe posvećene apostolima Petru i Pavlu, Mateju, Ivanu i Tomi, te drugoj dvojici evanđelista i, naravno, Gospi).

Slaveći ovu svetkovinu, sadržajno dolazimo do katoličke istine da je Bog čovjeku namijenio rajsko uživanje ne samo dušom nego i tijelom, a čemu je BDM ljudski „krunski svjedok“. Kako suvremenom materijaliziranom čovjeku to posvijestiti?

Samo sustavnim naviještanjem i osobnim svjedočenjem zdrava čašćenje Djevice Marije, u skladu s crkvenim naukom. I isticati da je Bog uzvisio ženu – majku kao nijedno drugo stvorenje. Isus jest čovjek, ali Bogočovjek. Božanski nadilazi svoju Majku. Taj je Isus rekao da svi mi možemo biti ne samo njegova braća i sestre, nego kao Marija, njegova majka: Tko Božju riječ sluša i opslužuje, taj je i njegova majka, i brat, i sestra! (Mk 3,35; Lk 8,21). Zar ima veće časti i uzvišenja?! Isusovo je to obećanje i Marijino krunsko svjedočanstvo.

Čitajući biblijske, Bogom nadahnute, tekstove vidimo da su obilježeni i ljudskim čimbenikom koji, između ostaloga, govori o tada dominantnom patrijarhalnom sustavu. No, unatoč tomu, Marija nije ostala u sjeni Josipovoj. Čak za Isusa u njegovu Nazaretu kažu da je „drvodjelja, sin Marijin“ (usp. Mk 6,3). Koje naglaske, u kontekstu ovoga, možemo izvući o pravima žena u današnjem društvu, a i u Crkvi?

Iako je uočljivo samo sedam-osam Marijinih nastupa u Evanđeljima (u Nazaretu za Isusova utjelovljenja, u Betlehemu za Isusova rođenja, u Jeruzalemu za njegova prikazanja, u Ain Karimu prigodom Marijina pohoda Elizabeti, u Hramu za Isusa 12-godišnjaka, u Kani za jedne svadbe, na Kalvariji za Isusove muke i smrti, u dvorani Posljednje večeri za silaska Duha Svetoga), njezina je uloga kao djevice, majke, žene jasno istaknuta. Ne nadmeće se s Josipom u ljudskim pravima jer naša temeljna prava izviru iz morala, a moral iz Božjih zapovijedi. Vrši zapovijedi, to je sav čovjek i u muškom i ženskom liku i obliku! Sve drugo vodi besmislenim izvrtanjima i opačinama. Kao što Biblija kaže za ludo-ohologa Antioha IV. Epifana da je naumio kopno učiniti plovnim a more prohodnim – toliko mu se uznijelo srce (2 Mak 5,21), tako se i suvremenom oholniku uznijelo srce da sve poduzme da muškarac postane žena, a da se žena ženom ženi! Kad se to ozakonjuje, to nisu ljudska prava nego prave perverzije! Otac i majka imaju svoje uloge prema Božjemu planu, a ne po samovolji ljudskoj. Po volji Božjoj Josip ima svoju ulogu, a Marija svoju i u obitelji i u Božjem projektu spasenja. Misle više na svoje dužnosti nego na svoja – prava!

Danas sa Zapada pušu agresivni vjetrovi tzv. gender ideologije, prema kojoj, između ostaloga, više nije „korektno“ govoriti o majkama i očevima nego o „roditelju 1“ i „roditelju 2“. Što nam o tomu možete reći?

Nevjerojatno je kakve sve misli mogu pasti na pamet modernomu bezbošcu i neznabošcu, ali naopake i nesuvisle. Kada čovjek ide izravno protiv zdrava razuma, protiv usustavljene i čelično ustaljene i uzakonjene naravi, protiv kompaktna i kompletna muškarca i žene kakvi su proizišli iz svemoćne ruke Božje, on se ne šali i ne karikira, nego želi ono činjenično solidno stvoreno i prirođeno stanje također i parlamentarno izvrnuti i kodificirati tako da abnormalno bude normalno, nemoralno - moralno, šizofreno - mudro, neizlječivo - zdravo. I ne smijemo dignuti glasa kao da svi moramo biti pacijenti te bezumne juridičke patologije! Njima kao da nije samo do umanjenja nego i do uništenja ljudskoga roda. Zamislite ako bi postalo opće pravilo to da se žena udaje za ženu a muškarac se ženi muškarcem, bez usvajanja djece, koja, unatoč svim tim „pravima“, dolaze na svijet sjedinjenjem muža i žene, kako je Bog ostavio, čovječanstvo bi brzo izumrlo. Francuski kralj Luj XV., hedonist, svečano je izjavio: „Nakon mene – potop!“ Tako valjda misle i vladaju se i moderni hedonisti.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju