Fra Željko Brkić, župnik u Osovi

Uoči blagdana Uzvišenja Sv. Križa, 14. rujna, a obilježava se i Dan Franjevačke provincije Bosne Srebrene, prikladna sugovornika za ovu temu novinari Katoličkog tjednika pronašli su u župniku u Osovi fra Željku Brkiću.

Razgovarala: Josipa Miler

Fra Željko je rođen 1. siječnja 1975. u Kaknju, a kršten u župi Kraljeva Sutjeska. Franjevački novicijat pohađao je u Belmonteu kod Torina i u Monopoliju kod Barija u Italiji gdje je 1995. i položio prve zavjete. Svečane zavjete položio je 1999., a za svećenika je zaređen 29. lipnja 2001. u Sarajevu. Kao župni vikar bio je na službi u Livnu i Varešu, te kao župni i samostanski vikar i ekonom u Franjevačkom samostanu u Kraljevoj Sutjesci. Službu župnika obnašao je u župi Vijaka te ponovno u Kraljevoj Sutjesci gdje je bio i gvardijan.

Od srpnja 2022. župnik je u župi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Osovi kod Žepča.

Poštovani fra Željko, franjevci su tijekom svoje 700 godina duge prisutnosti u Bosni doživjeli brojne uspone i padove. Vidljiv je njihov utjecaj i danas na području znanosti, kulture i uopće identiteta Bosne. Što je to što tako povezuje/sjedinjuje franjevce i ovu zemlju?

Franjevačka je prisutnost u Bosni, kao što ste rekli, duga i tijekom te višestoljetne povijesti franjevci su bili pritisnuti velikim nedaćama, osobito za vrijeme četiri stoljetne vladavine turskog imperija. Unatoč svim poteškoćama i slabostima, bosanski su franjevci odigrali veliku ulogu u povijesti Bosne i Hercegovine. Njihovom zaslugom u ovom dijelu Europe sačuvano je katoličanstvo, a u našem narodu sačuvani jezik, kultura i nacionalna svijest hrvatskoga naroda. Ono što povezuje franjevce i ovu zemlju jest njihov odnos prema ovoj zemlji i prema svim narodima koji u njoj žive, bez obzira na vjeru i nacionalnost.

Bosanski franjevci su uvijek sebe nazivali bosanskim tijekom svoje povijesti i Bosna im je uvijek bila na prvom mjestu. Tako je i danas. Fra Filip Lastrić u 18. st. pod vlašću Turaka piše u svojoj knjizi Pregled starina (Epitome vetustatum) o Bosni i njezinim ljepotama i naziva je kraljevstvom. Tako o Bosni govore i mnogi drugi franjevci pod četiri stoljetnom turskom vlašću (1463. – 1878.). I to samo oni – i nitko drugi! Ne govore o Bosanskom pašaluku ili slično! Oni su čuvali ideju Bosne – nazivajući je kraljevstvom, i nadali se slobodi! Rekao bih da je jedan od glavnih razloga zbog koga su franjevci tako dugo opstali, pa i u najtežim vremenima na ovim prostorima taj što su oni urasli u puk, a jednostavno – što puk prihvati, to traje vjekovima. Živjeli su s narodom, iz naroda i za taj narod.

Franjevci su tijekom svoje višestoljetne povijesti usavršili umijeće življenja i preživljavanja, posebice u turbulentnim vremenima poput razdoblja osmanlijske vlasti. Na koji način su to uspjeli i koja je njihova tajna?

Franjevci su gotovo dva stoljeća bili jedini dušobrižnici katoličkog pučanstva u tim turbulentnim vremenima. Nastojali su pružiti utjehu i pomoći katoličkom puku koji je ostao pod tuđinskom vlašću u položaju pokorene raje. Tako je nastala ona poznata izreka: „Kud god Turčin s ćordom, tud i fratar s torbom.“ Ostanak i opstanak franjevaca u Bosni nakon turskog osvajanja treba razumjeti iz činjenice da su franjevci Bosne Srebrene više puta kroz povijest znali pokazati mudrost i odvažnost priznajući tuđu političku vlast, te kroz dijalog izboriti za sebe i svoj vjerni puk pravo na život i prakticiranje svoje katoličke vjere. Taj stav o dijalogu s drugima i drugačijima posebno je došao do izražaja u posljednjem ratu, ali i hrabrost da ostanu sa svojim vjernicima i pruže im utjehu i pomoć kad je bilo najpotrebnije. Zbog čega su franjevci tijekom svoje višestoljetne povijesti usavršili umijeće življenja i preživljavanja, najbolje je to jednom zgodom opisao pokojni pomoćni zagrebački biskup Đuro Kokša sljedećim riječima: „Bosanski je franjevac vjekovima oslonjen na sebe kao nitko drugi, u korijenu, u narodu kao malo tko, naviknut na krut postupak i teške udarce, spreman na svaku nametnutu borbu, voljan da prihvati svaku situaciju, da joj se prilagodi i da se njome okoristi te je tako nadživi.“ Treba nadživjeti sve nevolje, to je poruka naše duge povijesti.

Je li se vremenom promijenila misija Provincije i poslanje redovnika?

Franjevačko poslanje u današnjem, našem vremenu pred nas stavlja izazov povratka „suživotu“ s onim najmanjima, marginalnima u društvu, i to na vrlo konkretan način. Da bismo dijelili život sa siromasima kojima smo poslani, i sami bismo trebali biti siromasi, u duhu i stvarno. Potom se posvetiti posjećivanju obitelji dijeleći s njima njihove različite, nerijetko teške životne situacije, i to bez probiranja – odlaziti jednako bogatima kao i siromašnima. Osobit izazov franjevaštvu nalazi se u traženju siromaha po ulicama i njihovim boravištima s ciljem da im se, koliko je moguće, ponajprije osigura „normalan“ život i integrira ih se u društvo te povrati izgubljeni smisao života. Cilj bi trebao biti vratiti se pastoralu, kako kaže papa Franjo „oči u oči“ (usp. EG 127), ne samo čekajući dolazak tih očiju u naše samostane, nego ih ići tražiti na ulicama izvan samostana. To znači „nositi“ radosti i nade, žalosti i tuge naših suvremenika. Poslanje franjevca treba biti uvijek nova hrabrost za činjenje novih koraka, pomicanje ustaljenih granica u odnosu prema svijetu i bližnjemu. Prihvaćanjem novih izazova našeg vremena i novih metoda djelovanja neće biti ništa izgubljeno od onoga tradicijskog, nego, naprotiv, pročišćeno da bi se moglo i danas drugima posredovati na jasan način. To će reći da je radije na nama da naučimo jezik svijeta kako bismo poruku učinili razumljivom, nego da očekujemo od svijeta da se prilagodi nama i našem govoru. U suprotnom i dalje ostajemo nerazumljivi pa i smiješni svojim suvremenicima.

Franjevačka provincija Bosna Srebrena za svoga naslovnika ima Uzvišenje Sv. Križa. Njezina povijest, mogli bismo reći, i jest prožeta znakom križa. Koji su trenutačni izazovi s kojima se Provincija i franjevci suočavaju?

Oni su brojni, ali rekao bih da to nisu izazovi s kojima se suočava samo naša Provincija, nego općenito Katolička Crkva na području cijele BiH. Na prvom mjestu to je sve veća demografska katastrofa koja nas je prvo zadesila u ovom posljednjem ratu, jer smo ostali bez velika dijela vjernika. To je izazvalo i poteškoće s kojima se članovi Provincije suočavaju u svome radu, prije svega po župama od kojih je znatan broj njih devastiran u vrijeme rata. Teška politička i gospodarska situacija proizvela je i poslijeratni odlazak mnoštva naših vjernika iz svojih zavičaja u zemlje gdje mogu dostojanstveno živjeti i prehranjivati svoje obitelji. Sve više mladih ljudi odlazi s čitavim obiteljima u zapadne zemlje, dok njihovi ostarjeli roditelji ostaju sami. To je jedna nova realnost koja će proizvesti nemale probleme u budućnosti na svim područjima života, pa tako i u djelovanju same naše Provincije. Brojne su župe koje imaju recimo manje od 100 vjernika, a i one koje po tom pitanju stoje puno bolje iz godine u godinu bilježe trend opadanja vjernika. Dobro bi bilo da dokle god se to bude moglo, u tim župama s manjim brojem vjernika bude prisutan svećenik jer znamo koliko prisutnost samog svećenika znači tim ljudima, da se ne obeshrabre i izgube nadu.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju Katoličkog tjednika