Fra Marko Ešegović, meštar novaka Franjevačke provincije Bosne Srebrene i gl. urednik Svjetla riječi

 

Franjevac je redovnik Katoličke Crkve koji slijedi svetog Franju Asiškog (1182. - 1226.). Nasljedovati sv. Franju znači „obdržavati sveto evanđelje Gospodina našeg Isusa Krista živeći u poslušnosti, bez vlasništva i u čistoći“. Tim riječima i započinje Pravilo Reda manje braće. Sveti je Franjo dugo tražio smisao svojega života. Nakon burne mladosti i neostvarena viteštva, o čemu su sanjali mnogi mladići njegova vremena, u Spoletu, na putu da se priključi papinskoj vojsci u kojoj se nadao postići čast viteza, čuo je glas Božji: „Franjo, kome želiš služiti, sluzi ili gospodaru?“ Poslije ovog viđenja Franjo kreće drugim putem, postaje Božji vitez. Početne godine njegova „novog načina života“ duboko su obilježila tri događaja: susret s gubavcem, riječi Isusove s križa u crkvici sv. Damjana: „Idi i popravi moju kuću koja se ruši“, i slušanje pod misom u Porcijunkuli Lukina evanđeoskog teksta o slanju apostola (9,1-6). U sva tri ova događaja Franjo je našao jasne smjernice za svoj budući život. Na poseban je način izvještaj o slanju apostola bio uzor za život sv. Franje i njegovih sljedbenika.

 

Treba imati na umu da je vrijeme u kojem je živio sveti Franjo bilo vrijeme velikih turbulencija u društvu i Crkvi. Između dvije klase ljudi, plemića i pučana, postojala su trajna gloženja pa i ratovi. I Crkvu su tada mučila četiri problema koji su se odnosili na njezinu moć, život, nauk i shvaćanje. Kao reakcija na takvo stanje u društvu i Crkvi javljali se pokreti koji su riječju i životom propovijedali povratak evanđeoskom životu. Međutim, neki su od tih pokreta zastranili u crkvenom nauku i svojem načinu evanđeoskog života pa su otpali od Crkve. Željeli su graditi novo rušeći sve postojeće. Franjo, nasuprot njima, ne želi nikoga napadati, ne želi rušiti, on želi izgrađivati i živjeti evanđeoskim životom počinjući od sebe i svoje zajednice koja treba postati sol zemlje i svjetlo svijeta. I na taj je način Franjo preoblikovao tadašnje društvo i Crkvu. Na prvom mjestu bili su mu ispravno shvaćanje evanđelja i Kristove Crkve. Tko je čitao Franjine spise, lako će uvidjeti kako često citira Sveto pismo, posebno evanđelja, jer je po njemu živio i  po riječi Božjoj oblikovao svoj život. Sveto pismo nije doživljavao kao tek neko puko štivo. On je uistinu vjerovao da mu Krist po njemu govori. Zato je znao, kad bi se našao u nedoumici, otvoriti na slijepo Sveto pismo (i po tri puta) da bi vidio što mu to Gospodin poručuje. S druge strane, toliko je silno želio biti u jedinstvu s Crkvom da je tražio i dobio od pape Honorija III. ostijskog biskupa Hugolina da bude „upravitelj, pokrovitelj i popravljač ovoga bratstva“.    

 

 

 

Ideal života za svetog Franju Asiškog bio je Isus Krist. Baš zbog radikalna nasljedovanja Isusova načina života, franjevac i crkveni naučitelj sv. Bonaventura nazvao je sv. Franju „alter Christus“ - drugi Krist. Franjo se toliko uobličio Kristu da je na gori La Verni dobio Isusove rane. Dogodilo se to uoči svetkovine Uzvišenja Sv. Križa 14. rujna 1224. Franjevačka zajednica u Bosni i nosi službeni naziv „Franjevačka provincija Svetoga Križa“, iako je, zbog povijesnih datosti, poznatija po nazivu Bosna Srebrena (po nekadašnjem sjedištu u Srebrenici). Križ je obilježio franjevačku prisutnost u Bosni od samih početaka. Stoga mislim da „biti franjevac u Bosni“ znači danomice uzimati svoj križ i slijediti Krista po uzoru na sv. Franju. Krista susrećemo u bližnjima, posebice siromašnim, odbačenim, obespravljenim i izrabljivanim ljudima. Za njih se zauzimati i njima služiti, znači slijediti Krista. To su franjevci u Bosni činili kroz više od sedamsto godina. Njihov je rad prožimao čitav život naroda. U crkvama su propovijedali evanđelje, u školama upućivali ljude u knjigu i ljubav prema Bogu i bližnjemu, u bolesti pružali lijek, na sudištima nedužne branili, siromašne hranili i pružali svaku drugu uslugu. Pisali su priručnike, bavili se književnošću, izdavali znanstvene i poučne knjige, časopise i novine. Ljudi su prepoznali i cijenili njihovu zauzetost za druge. Zato su obljubljeni među pukom.

 

 

 

Sv. Franjo svoj red nazvao je „Red manje braće“. Ovaj naziv dolazi iz evanđelja. Isus je rekao: „Vi nemojte tako! Naprotiv, najveći među vama neka bude kao najmlađi; i predstojnik kao poslužitelj“ (Lk 22,26). Takav je crkveni red htio sv. Franjo. Htio je braću koja će biti na usluzi drugima. Mislim da su ovo franjevci u Bosni pravo razumjeli i u život provodili.

 

A što se tiče drugih crkvenih redova i njihova „neuspjeha“ u Bosni, ne mogu Vam nešto posebno reći. Vjerojatno nije bilo došlo njihovo vrijeme. Pogledajte danas, u Bosni su mnoge redovničke zajednice koliko-toliko prisutne. Neke će se vjerojatno širiti više, neke manje, neke će se možda povući iz Bosne, ali će doći i nove. Sve je to u Božjem naumu. Njihov će uspjeh ovisiti isključivo o tome koliko će svijetliti svojim primjerom evanđeoskog života.

 

 

 

Mnoge redovničke zajednice u Katoličkoj Crkvi imaju svoju specifičnu ulogu. Franjevcima je sv. Franjo ostavio mogućnost i dužnost da se prilagođavaju „secundum loca et tempora“ – prema mjestima i vremenima! Franjevački je red osnovan 1209., a već 1291. prvi su franjevci u Bosni. Kada je sv. Franjo upućivao braću na različite strane svijeta, rekao im je: „Idite, predragi, dvojica po dvojica u različite krajeve svijeta, navješćujte ljudima mir i pokoru za oproštenje grijeha! U nevoljama budite strpljivi i sigurni da će Gospodin ispuniti svoju odluku i obećanje. Onima koji vas što zapitaju, odgovorite ponizno, blagoslivljajte one koji vas progone, zahvaljujte onima koji vam nanose nepravdu i uvrjede jer nam je za sve ovo pripravljeno vječno kraljevstvo“ (l Čel 29). S tom nakanom su, po odredbi pape Nikole IV., prvi franjevci došli u Bosnu. Dva po dva! Bili su to fra Marin i fra Ciprijan. U početku su imali zadatak privoditi pripadnike Crkve bosanske u krilo Katoličke Crkve. Kasnije su, posebice za vrijeme osmanskog vladanja Bosnom, za katolički svijet bili i otac i majka. Kako rekoh, franjevci su svijet opismenjavali, liječili, branili na sudovima, hranili… Tako je i danas. Samo što danas, hvala Bogu, sve više imamo civila koji se školuju i uspješno preuzimaju onu ulogu koju su nekoć u Bosni imali franjevci.   

 

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju