Fra Mario Crvenka, franjevac i znanstvenik

Poštovani fra Mario, budući da ponekad možemo čuti i oprečne stavove „klasičnoj“ priči o globalnom zatopljenju, koliko je doista ona istinita i kolike posljedice ono nosi po čovjeka i planetu Zemlju?

Sigurno da postoje oprečni stavovi o globalnom zatopljenju, no jedno je sigurno -  ako se led na sjevernom dijelu Zemlje i dalje nastavi topiti tom brzinom, usred godišnjeg doba koje smo nazivali zimom imat ćemo dosta problema: a) povišenje razine mora, b) izumiranje nekih vrsta (bijeli medvjed, budući da mu ponestane hrane itd.). Kada je riječ o globalnom zatopljenju bilo bi potrebno da se zemlje, ne samo industrijske, zauzimaju za smanjenje ispušnih plinova, i to na čitavoj Zemlji. Izgaranje fosilnih goriva i druge ljudske aktivnosti izazivači su aktualnog globalnog zatopljenja s postotkom uzročnosti koji se penje i do 90%. Očito je, dakle, da čovječanstvo pogađaju posljedice, ali mu se one moraju i pripisati jer ih dijelom uzrokuje.

Jedna od tema u Hrvatskoj nedavno je bila i izgradnja vjetroelektrana na Jadranu, što bi, prema prvim procjenama, otvorilo više tisuća novih radnih mjesta te davalo veće količine energije. Koliko obnovljivi izvori energije doista mogu biti od koristi čovjeku ili je pak sve to ipak nedovoljno?

Vjetroelektrane su od velike koristi, no mogu li zadovoljiti svu potrebnu energiju, ne mogu odgovoriti. Tu bi trebalo konzultirati one koji se bave elektroprivredom. Primjerice, vidio sam na sjeveru Njemačke, oko otoka Sylta, da se veoma dobro koristi snaga vjetra.

Često možemo čuti da je naš planet postao „prenapučen“ te neki i u tome traže razlog za zagađenje okoliša. Je li doista o tome riječ ili pak o ljudskoj „navici“ da iskorištava prirodu, ne brinući se za posljedice?

Ne samo što je naš planet „prenapučen“ nego manjka ponajviše odgoj koji počinje već u djetinjstvu, i to sve počinje „s bačenim jednim papirićem od žvakaće u djetinjstvu.“ Ljudski rod je nekada bio sposoban promatrati prirodu kao izraz volje, inteligencije i plana, koji nisu potjecali od nas. Ljudsko pravo da vlada usko je povezano s usponom tehnike koji je otvorio mogućnosti da se priroda mijenja i otuđuje od svoje stvarne svrhe. Tehnika omogućuje ljudima da prirodu pokore i usmjere prema svojim vlastitim interesima. Ako je čovjek nekad bio sposoban promišljati o prirodi, danas mu je stalo samo do toga da dobije moć kojom će moći utjecati na stvari i pokoravati ih u skladu s racionalnim zakonima. Najveća zabluda današnjeg čovjeka jest da prirodu više ne treba niti pitati niti poštovati, jer ju on može svladati i njime upravljati. A da se okoliš – priroda mora zaštiti i čuvati kao vlastitost svakog od nas (budući da smo njezin neodvojivi dio), nije samo zadaća škola i odgojnih ustanova nego to treba započeti već od malih nogu.

Koliko „kriza“ čovjekovog ponašanja i shvaćanja ima veze s duhovnošću i možete li ju pojasniti?

Kad se govori o krizi čovjekovog ponašanja i shvaćanja mislim da bi se pozornost mogla skrenuti na četiri osnovna ekološka načela: a) Načelo očuvanja zemlje: Kao što Bog čuva i brine se (prema prirodnim zakonima) za čovječanstvo tako bi i ljudi trebali čuvati i brinuti se za svijet; b) Sabat-načelo: Valja omogućiti prirodi da se oporavi od izrabljivanja i „silovanja“ koje prouzrokuje čovjek; c) Načelo plodnosti: Plodnost stvaranja treba uživati, razumjeti prilagoditi, a ne prvotno razarati; d) Načelo obilja i ograničenja: ulozi čovjeka u prirodi priroda sama je nametnula neka ograničenja koja bi on morao pod svaku cijenu poštovati.

Pokojni papa, sada blaženik, Ivan Pavao II. proglasio je sv. Franju zaštitnikom ekologa. Iz Vaše perspektive gledano, čine li dovoljno „nasljednici“ sv. Franje kada je riječ o pitanju izgradnje ekološke svijesti?

Da je Papa Ivan Pavao II. proglasio sv. Franju zaštitnikom ekologa vrlo je pohvalno i, koliko je meni poznato, postoji franjevački priručnik Pravda, mir i skrb za sve stvoreno koji se može naći pod imenom U službi mira. On se bavi prirodom i njezinim održanjem. Naravno da bi mi franjevci, poput sv. Franje, trebali u svemu što je stvoreno gledati braću i sestre: brat Sunce, brat Mjesec i sestre zvijezde, brat vjetar i oblak, sestra voda, brat oganj i majka Zemlja. Također važi i to da je cijela Crkva kompetentna da se angažira oko rješavanja ekoloških problema, a od velike koristi bi bilo da se sinovi i kćeri sv. Franje mnogo više angažiraju nego što se to do sada činilo. Moram priznati da nismo svi i uvijek bili poput sv. Franje koji je u prirodi, živoj i neživoj, gledao svoj vlastiti rod, braću i sestre, koje voli, već su mnogi u prirodi više gledali napasti, tuđina i neprijatelja, kojih se mora bojati, pa i prezirati ih.

Odakle čovjeku i ljudskoj rasi tolika „destrukcija“ prema prirodi i okolišu?

Ovdje mogu samo napomenuti da je kroz brojna stoljeća bila izražena čovjekova nemoć pred silinom prirodnih pojava te da on uopće nije ugrožavao okoliš. Čak bi se moglo reći da je okoliš ugrožavao opstanak čovjeka. Problem destrukcije nije nastao iz obijesti nego iz čovjekove potrebe da se životno snađe u prirodi. Biljke i životinje se razvijaju na ovom planetu u određenim dijelovima Zemlje, u sasvim određenim klimatskim i prostornim uvjetima života, a čovjek može živjeti posvuda na Zemlji, ali ne nalazi posvuda prikladan okoliš za sebe. Tek, prilagodbom, manipulacijom, pa čak bih se usudio reći i selekcijom, svijet može biti učinjen prikladnim za čovjekovo boravište. Možda u tome i jest destrukcija – praviti se gospodarom. Njegovim izbacivanjem iz edenskog vrta dolazi do onečišćenja nutarnjeg okoliša – savjesti, a to se odražava ne samo u odnosu prema Bogu nego i prema čovjeku i stvorenju. Poslije zagađivanja unutrašnjeg okoliša, moralnog okoliša, čovjek počinje trovati i vanjski okoliš, vanjski svijet. Poslije toga nadolaze porazne manipulacije prilikom kojih čovjek pokušava izmijeniti samu prirodu u kojoj se čovjek počinje ponašati kao neki apsolutni, neograničeni gospodar i iskoristitelj. Ukratko rečeno: ponaša se poput beskrupuloznog izrabljivača prirode. Služi se nerazborito svojom moći u prirodi. Ne uzima u obzir zakonitosti koje su u prirodi ne uvijek stabilne. Koristi nedopuštena sredstva na kratak rok kako bi zadovoljio trenutačnu korist za sebe, a previđa posljedice. U glavnoj i nezasitnoj težnji za dobitkom kadar je staviti sve na jednu kocku ne uzimajući u obzir posljedice u budućnosti. Ovdje bih rado naveo riječi B. Häringa iz njegove knjige Kristov zakon. Slobodni u Kristu u kojoj piše: „Neosporna je činjenica da je nerazboriti homo faber, lišen mudrosti i predviđanja, što bi ih kao homo sapiens morao posjedovati, vodič u pustinji i razaratelj biološke stabilnosti.“

Izlaz iz sadašnjeg stanja ugroženosti okoliša nije ni u bijegu od odgovornosti, ni u tabuiziranju prirode već u preokretu mišljenja suvremenog čovjeka. Možda nam ovdje pomognu riječi sv. Pisma: „… svaki koji ljubi od Boga je rođen…, jer Bog je ljubav“ (1 Iv 4,8). Dakle, mi smo stvoreni iz ljubavi i naše poslanje je upravljati ovim svijetom u skladu sa svojom naravi, jer ako je Bog ljubav i djeluje iz ljubavi, onda iz toga slijedi da i čovjek mora i treba, jer zadnji je čas, djelovati iz ljubavi.

Stoga je vrlo važno da se svatko od nas malo pozabavi prirodom i njezinim senzibilitetom, kako ju ne bismo povrijedili, a ona, povrijeđena i ogoljena, osvetoljubiva je. Iz suživota s prirodom mogu i čovjek i priroda imati koristi, ponajprije čovjek: bit će zdrav na duši i tijelu.

Na kraju, iz Vaše perspektive gledano, što nam budućnost nosi ukoliko se nastavimo ovako odnositi prema prirodi koja nas okružuje i što je zapravo potrebno kako bi ljudi promijenili svoj stav?

Za budućnost nešto proricati, ne bih se usudio. Međutim, ako i dalje ovim intenzitetom nastavi zagađenje okoline i okoliša te bioloških niša, ne piše nam se dobro. A kada je o našoj vjeri riječ, mogu samo jedno naglasiti: Vjera koja nepredočivo postajanje, ne samo Zemlje nego i svemira, uključuje u Božju veličinu, prihvaća blisku srodnost svega živoga, biološko obilježje ljudskog djelovanja te biokemijske temelje duha i svijesti kao nepredvidiv uvid u dubine činjenice da smo stvoreni. Takva vjera trebala bi nam dati poticaj da se na svim područjima, ne samo teoretski nego i praktični, zauzimamo za skrb svega što je stvoreno.

Ovdje bih rado naveo onu staru izreku: „Tempora mutantur et nos mutamur in illis“, jer službeni dokumenti II. Vatikanskog sabora integriraju ekologiju u teologiju, a ekološko ponašanje preporučuju, pa čak i nalažu kao obvezujuću praksu. Neka, kao zaključna misao ovdje bude navedena enciklika Octogesima adveniens iz 1971. u kojoj sv. Otac Pavao VI. u 8. točci govori slijedeće: „Dok se čovjekovo obzorje tako mijenja pod djelovanjem slika što se za njega izabiru, nazire se jedna druga preobrazba, koja je i pogubna i neočekivana posljedica čovjekova djelovanja. Čovjek biva odjednom svjestan te posljedice: nesmotrenim iskorištavanjem prirode lako bi je mogao razoriti te i sam postati žrtvom njezina srozavanja. Čovjekov materijalni okoliš postaje izvorom stalnih prijetnji kao što su: zagađenja i otpaci, nove bolesti, sveobuhvatna razorna moć; ali ne samo to: čovjeku, dapače, izmiče vlast nad vlastitim ljudskim krajolikom, on sebi za sutra stvara okolinu koja će mu možda biti nepodnošljiva: ovo je socijalni problem golemih razmjera koji se tiče svekolike ljudske obitelji. Kršćanin mora obratiti svoju pozornost ovim novim vidicima, on zajedno s drugim ljudima mora preuzeti odgovornost što je sad već zajednička sudbina svih nas.“

Na završetku ovog razgovora naveo bih maleni tekst iz moje knjižice Pjesma brata sunca: „Ljudska spoznaja se u zadnjim desetljećima zaista povećala. Tehnika ima neograničenost, medicina sve mogućnosti, sile svijeta čini se pokorene su i prepoznate. Ukradoše nam zadnji udisaj čistoće, ubiše nam veselje, otvorenost i povjerenja. Samo jedan stoji iznad svega i tiho govori, a u ovo vrijeme sve tiše: 'Ja sam pobijedio svijet.' S njim rukom u ruku zahvaljujmo mu. Služimo mu svi u poniznosti velikoj.“

Razgovarala: Bojana Đukić
Katolički tjednik