Fra Ljudevit Maračić, nekadašnji ispovjednik u Bazilici sv. Petra

Fra Ljudevite, možete li nam reći po čemu je posebna služba penitenziera, ispovjednika u Bazilici sv. Petra u Vatikanu?

Ova služba nije isključivo vezana uz Vatikan. U Rimu postoje četiri papinske bazilike i svaka od njih ima službu penitenziera. Dakako, bazilika u Vatikanu ih ima najviše, petnaestak, dok ih je u manjim bazilikama nešto manje. Ta je služba uvedena u Rimu u XIII./XIV. stoljeću kada su se počele slaviti jubilarne godine, što je u Vječni grad dovodilo brojne hodočasnike. Pape toga vremena uočili su potrebu da se za njih organizira pastoralna skrb na poseban način, pa su u rimskim bazilikama ispovijedali redovnici iz raznih redova. Kasnije, krajem XVI. stoljeća, papa Pio V. odredio je koji će red biti u kojoj bazilici. U Vatikansku baziliku bili su određeni isusovci. Vrijedi reći da je ovdje ispovijedao i naš Bartol Kašić koji je i umro kao vatikanski penitenziere. Lateranska bazilika povjerena je franjevcima, Sveta Marija Velika dominikancima, a u Svetom Pavlu izvan zidina ispovijedaju benediktinci.

A kako su franjevci konventualci, posebno iz Hrvatske provincije sv. Jeronima, dobili ovu službu u Bazilici sv. Petra?

Dolazak našega reda ovdje povezan je s dokidanjem Družbe Isusove, 1773. Tadašnji papa Klement XIV. je umjesto isusovaca uveo franjevce konventualce, možda i zato što je i sam pripadao ovom redu. Tada je odredio i koji jezici moraju biti prisutni, njih osam-devet, a među njima i ilirski, što je u to vrijeme bio naziv za naš jezik. I od tada, osobito tijekom XIX. stoljeća, na službi ispovjednika bili su značajni franjevci iz naše provincije. Međutim, hrvatska prisutnost u službi ispovjednika u Bazilici sv. Petra u Vatikanu prekinuta je od Prvoga svjetskog rata do sedamdesetih godina. Nakon rata je, naime, bilo malo naših fratara, pa ih nismo mogli redovito slati na ovu službu, a nakon Drugoga svjetskog rata to nisu dopuštale ondašnje vlasti u našoj zemlji.

Postoji li posebna priprema za službu ispovjednika u Bazilici sv. Petra? Ipak je to mjesto posebno, na grobu apostolskog prvaka, sv. Petra.

Svakako. Bio sam malo iznenađen kad sam stigao u Rim. Prije dekreta morao sam proći strogi specijalistički ispit pred komisijom koju su činili članovi Papinske penitencijarije: jedan nadbiskup, jedan pravnik, a za područje morala član je bio naš moralist, isusovac dr. Ivan Fuček. Moram priznati, bio je to neugodan ispit. Nije bilo moguće za njega se pripremiti. Materijal je bio naša dotadašnja praksa: moralna teologija, crkveno pravo, liturgijski život. Sjećam se da me p. Fuček pitao teške stvari iz bioetike i biogenetike, suvremena pitanja koja do tada nisam tako pozorno pratio. No, tu ima mnogo problema, pa je potrebno znati pomoći.

Fra Ljudevite, jeste li imali osjećaj da se vjernici u ispovijedima upravo u Vatikanskoj bazilici kvalitetnije ispovijedaju?

Da, ovdje dolaze mnogi koji se zaista žele ispovjediti, ne čine to samo iz dužnosti. I danas se smatra da su penitenzieri u Vatikanu, ali i drugim rimskim bazilikama, stručnjaci za područje savjesti. Mnogi nam se ovdje otvaraju. Nisu to samo ispovijedi, već i razgovori. Naša je dužnost bila biti na raspolaganju ljudima. Dolaze čak i ateisti, ne s nakanom da se ispovjede, već žele razgovarati, pitati za savjete koji se tiču savjesti. Nije lako. Bilo je teških slučajeva kada čak ne možete odmah ni odgovoriti, jer ima teških pitanja savjesti koja tište današnje ljude. Takvima smo savjetovali da ponovno dođu, a mi smo u međuvremenu potražiti stručne odgovore za njih.

Tijekom četiri godine službe ispovjednika u Bazilici sv. Petra, jeste li ikada vidjeli Svetog Oca kao ispovjednika?

O tome se u Italiji dosta pisalo, više nego kod nas. Naime, papa Ivan Pavao II. želio je biti blizak vjernicima, pa je zato želio i ispovijedati, a kao Papa u svojoj službi i nije imao često prigode za to. Zato je u našu ispovjedaonicu dolazio na Veliki petak. Obično su bile gužve pred njegovom ispovjedaonicom, što sam mogao vidjeti iz svoje ispovjedaonice. Zbog drugih obveza ispovijedao je dva sata. Da bi se smanjile gužve, svećenici su tražili u Rimu predstavnike različitih kategorija vjernika, kako bi bili svi zastupljeni za ispovijed kod Pape. Uvjet je samo bio da znaju talijanski jezik. Bio je to vrlo dojmljiv prizor u Bazilici, da papa dolazi, kao običan svećenik, biti na raspolaganju ljudima.

Spomenuli ste da ste ovaj prizor gledali iz svoje ispovjedaonice. Znači li to da u Bazilici postoji određeno mjesto gdje se može ispovjediti i na hrvatskom jeziku?

U Bazilici sv. Petra, u kapeli s desne strane, predviđen je prostor za ispovijed. Ondje ulaze samo oni koji se žele ispovjediti, a ne i turisti. Ukupno je 15 ispovjedaonica, u moje vrijeme bilo ih je 14, a kasnije je dodana i ona za ispovijed na kineskom jeziku. Umjetnički se odlično uklapaju u Baziliku, jer su u baroknom stilu. Sigurni smo da su iz XVII. stoljeća, a neki kažu da je sam Michelangelo dao nacrt za njih. Naša ispovjedaonica je s desne strane baldahina, odmah prva. Na njoj stoji natpis da se ispovijeda na hrvatskom, slovenskom, talijanskom, a u posljednje vrijeme i na njemačkom jeziku, jer sadašnji ispovjednik mora ispovijedati i na tom jeziku. Tendencija je da ispovjednici ispovijedaju na tri-četiri jezika.

Koliko su česte ispovijedi na hrvatskom jeziku?

Vodio sam evidenciju o tome upravo u godini Velikoga jubileja. Otprilike 5 % ispovijedi bilo je na hrvatskom, 1 % na slovenskom, a ostale na talijanskom jeziku. Hrvati, koji dolaze u Rim kao hodočasnici, većinom se ispovijedaju prije puta, jer im je raspored tako programiran da nema puno vremena za ispovijed, pogotovo ako je riječ o većoj skupini. No, u Rimu ima više od tisuću Hrvata koji ovdje stalno žive, a među njima je više stotina onih koji su vezani za službe u Crkvi: svećenici, bogoslovi, redovnici, redovnice, laici koji studiraju teologiju. I oni dolaze na ispovijed, i ovdje i u Hrvatsku crkvu sv. Jeronima.

Fra Ljudevite, je li za vrijeme Vaše službe u Vatikanu bilo mogućnosti i za susret sa Svetim Ocem?

Svakako bi to bilo barem jednom godišnje. Tada je Papa dolazio u naš Kolegij smješten u Vatikanu, uz samu Baziliku. I sadašnji Papa to čini. Bude to ručak, a onda i individualni susret s ispovjednicima. Ivan Pavao II. zvao nas je ponekad i na misu u sedam sati ujutro. Tako je nas 15-ak sudjelovalo u misi s njim, te smo se kasnije zadržali u razgovoru. Iz kratkog susreta koji sam tom prigodom imao s Papom mogu reći da se vidjelo da je Ivan Pavao II. vrlo dobro poznavao našu hrvatsku situaciju.

Budući da ste bili ispovjednik u Bazilici sv. Petra u vremenu Velikoga jubileja, 2000 godina kršćanstva, je li to utjecalo na kvalitetu, pa možda i na broj ispovijedi?

Zamoljeni smo bili to pratiti. Postojao je jedan aparatić koji je registrirao broj ispovijedi. Izvan Jubileja, godišnje sam imao oko sedam tisuća ispovijedi, a za vrijeme Jubilarne godine oko 15 tisuća godišnje. Radi kvalitete ispovijedi imali smo ograničeno vrijeme ispovijedanja, maksimalno tri sata u ispovjedaonici. Dnevno smo ispovijedali ukupno pet sati. Inače nas ima petnaestak, a u za vrijeme Jubileja bilo nas je dvostruko više. Gledali smo veliki broj ljudi u redovima za ispovijed. Bilo je zaista divnih ispovijedi, čak i obraćenja, i to je ono što nas uzdiže. No, nažalost, našlo se i formalističkog pristupanja sakramentima.

U svojem Vatikanskom dnevniku zapisali ste: „Osjećam se ponosno i sretno nakon onoga što se danas dogodilo u Bazilici. Papa je učinio junačku gestu javno zamolivši Boga za oprost grijeha i sablazni svih kršćana u povijesti i danas.“ Radilo se o zamolbi za oprost pape Ivana Pavla II. Fra Ljudevite, koje je značenje toga čina?

Vidjeti jednoga Papu, poglavara Katoličke crkve koji, nemoćan i tada već bolestan, kleči pred raspelom i javno priznaje kajanje te moli oprost svih onih koje su na bilo koji način Crkva, i crkveni ljudi, povrijedili – to je u najmanju ruku dojmljiv prizor. Osim toga, on je zamolio sve prefekte kongregacija da pripreme, svaki od njih, kajanje za sve propuste, pogreške, zla i grijehe koje je pojedina kongregacija učinila. Tako je, primjerice, tadašnji prefekt Kongregacije za nauk vjere, priznao kajanje za sva ona zla koja je učinila, poput u vrijeme inkvizicije. Moramo biti iskreni pa to priznati, bilo je tada i suđenja i smaknuća. Zato je kardinal Joseph Ratzinger izrekao žaljenje i čvrstu odluku da se takvo što više ne dogodi. Tako su učinile i druge kongregacije, poput one za evangelizaciju koja se kajala što se nije dovoljno zalagala za siromašne u krajevima tzv. trećeg svijeta. Bio sam blizu tome događaju i vidio sam obrise lica, i papinog i kardinalovog. Neki su smatrali da se tim činom Crkva previše ponizila, ali osobno smatram da je to bilo dobro, to više što takva gesta nije bila vođena reciprocitetom te se nije tražila od drugih (protestanata, pravoslavnih…), da se kaju za zla koja su učinili Crkvi. Bila je to velika gesta koja služi na čast Velikom jubileju.

I na kraju moramo primijetiti, fra Ljudevite, da u Vašem Dnevniku stoje zabilježeni i susreti s vjernicima drugih vjerskih zajednica koji dolaze na razgovor. Kako dolazi do takvih susreta?

Bilo mi je posebno drago vidjeti ljude, uglavnom žene, s područja bivše države, osobito iz Vojvodine, koji su tražili razgovor, a neki čak i ispovijed. Stav Katoličke crkve je da se pravoslavnim vjernicima ne uskrati odrješenje ako se ne mogu ispovjediti u svojoj crkvi, a u Rimu prije nije bilo pravoslavnih crkava. I kada bi došli k nama, pristupili su ispovjedaonici na kojoj je pisalo hrvatski, iako je to bilo ono bolno vrijeme nakon rata. Bilo je predivnih ispovijedi. Sjećam se jedne gospođe iz Beograda koja je došla na razgovor i izrazila žaljenje za tu ratnu situaciju, pa kad bi se sve to moglo zapisati, bilo bi to zaista i lijepo i ganutljivo. No, uz pravoslavne iz Srbije, bilo je pravoslavnih i iz Rumunjske. I oni osjećaju pomanjkanje sakramenta pomirenja. Mi smo imali upute ne odbiti takve zamolbe, ali ih potaknuti da ostanu vjerni svojim crkvama.

Razgovarala: Tanja Popec
Katolički tjednik