Fra Goran Rukavina, kapucin i župnik u Topuskom

Fra Goran je rođen u Bjelovaru 1976., srednju školu je završio u Varaždinu, a novicijat proveo u Rijeci gdje je 1997. položio prve redovničke zavjete te iste godine upisao KBF u Zagrebu. Akademske 2001./2002. prešao je na kapucinski teološki fakultet sv. Franje Asiškog u Milanu. Zaređen je za svećenika 2003. u Lodiju kod Milana i poslan kao mladomisnik na godinu pastoralne prakse u samostan u Varaždin. Od 2008. je župnik u Topuskom. Svo vrijeme od završetka fakulteta radi u školi kao kateheta. S njim smo, između ostalog, razgovarali o korizmi, odricanju u današnjem vremenu, križnom putu...

Poštovani fra Gorane, zakoračili smo u razdoblje priprave za najveći kršćanski blagdan Uskrs. Možete li nam reći iz svojega vjerničkog i svećeničkog iskustva što je to korizma?

To je karakteristično vrijeme u liturgijskoj godini kada si želimo osvijestiti bitne stvari. U korizmi se na poseban način nalazimo u „školi Isusovoj“ i u tom vremenu na poseban način trebali bismo razmišljati o našem osobnom putu s Kristom i vlastitoj duhovnoj obnovi. Trebali bismo „stati na loptu“, više nego inače uvući se u sebe te u sabranosti porazmisliti o svojem životnom putu. Prva korizmena nedjelja daje nam za uzor samog Gospodina povučenog kroz četrdeset dana u pustinji, u sabranosti i razgovoru s Ocem, prije nego počne propovijedanje Kraljevstva i upravo po Njegovu primjeru - a Isus voli sabranost, meditaciju, molitvu - pozvani smo u korizmi tražiti i za sebe tu klimu ozbiljnosti i odgovornosti kako bismo se mogli obratiti i povjerovati evanđelju (Mk 1,15).

Može se čuti kako ljudi o korizmenom vremenu govore kao o razdoblju „odlaska u pustinju“. Što konkretno to znači za suvremenog čovjeka?

Tzv. „suvremeni čovjek“ opterećen je raznim stvarima, a napose ranjen iznutra. Nema toga koji Boga ne traži ili ne razmišlja o sebi i onome unutar sebe. No, u svakodnevici vječitog trčanja za stvarima – često nepotrebnim – trčanjem za vlastitim uspjesima, udovoljavanju drugima radi vlastita probitka, čovjek često na ono bitno zaboravi. A to je spoznati Boga kako bi sam spoznao kako je bitno Krista slijediti. A da bismo Krista slijedili, potrebno nam je obraćenje. Pustinja je, dakle, simbol sabranosti gdje će „suvremeni čovjek“ po onome „kad se tišina u srcu stvori, novi se prostor otvori“ po djelovanju Duha Svetoga spoznavši Boga, spoznati samoga sebe i doživjeti obraćenje. Zato, dobro je povremeno „otići u pustinju“.

Mnogima prvo što padne na pamet kada se spomene korizma jest odricanje. Treba li Bog našu osobnu žrtvu, ili je odricanje više vježbanje samokontrole nad samima sobom, ili pak nešto treće?

Vrijeme korizme jest vrijeme u kojem nas Crkva poziva na post (odricanje), ali i djela ljubavi. Smisao odricanja nije da bih patio, gladovao i trpio, već da se kroz sve to bogatim pomažući drugima. Osobno se ne odričem nečega zato da bih Bogu ugodio jer Bogu to ne treba, već se nečega odričem kako bih najprije suzbio vlastite poroke, ali i da bih pomogao siromašnijem i slabijem od sebe. Jasno, odricanje je i vježbanje samokontrole jer čovjek tako jača duh, a što je više samokontrole, manje je grijeha.

Iz ovog pitanja se nameće sljedeće: jeste li pobornik teorije kako odricanjem krotimo svoju slabu ljudsku narav? Koji su zapravo oblici pokore danas prihvatljivi da ljudi ne bi bili „upadljivi“?

Spomenuo sam kako vježbanjem samokontrole jačamo svoj duh te jesam pobornik da tako krotimo svoju grješnu narav. Ali ne vidim smisao u formalnim odricanjima. Koji je smisao u korizmi se odreći npr. slatkog ili pušenja, a ne odreći se nekog većeg grijeha ili pogreške? Ovih dana moći ćemo od raznih osoba čuti kako su se u korizmi odrekle ovoga ili onoga. Ako se poznata glumica u korizmi odrekne pušenja i još se time hvali, a ne odrekne se nečeg drugog što je diskreditira kao moralnu osobu, jasno kako želi biti samo upadljiva bez pravog smisla odricanja. S druge pak strane mnogi tijekom korizme pokušaju biti vrijedni u poslu, samozatajni, strpljivi prema svojim ukućanima, šutljivi i vrijedni. Velik broj kršćana odluči da će u korizmi svaki dan desetak minuta čitati Sveto pismo. Brojne su obitelji koje u korizmi odluče da će navečer uvesti obiteljsku molitvu, ili da će svaku večer zajednički u obitelji moliti krunicu. Jedni odluče na početku i na kraju korizme dobro se ispovjediti, i tako u te dane biti osobito čistima. Mislim da su ti oblici pokore prihvatljivi i neupadljivi.

Početak razvoja korizmenog vremena je u vazmenom postu - priprema za blagdan povezana je s postom. Kako se zapravo postom možemo pripremiti za blagdan?

Sam post prisutan je skoro u svim religijama i uglavnom s istim motivima: pokora, obraćenje, prosvjetljenje, čišćenje duše itd. Postom mi priznajemo da smo Božji, da od Boga živimo. Bogu izražavamo svoju poniznost, Bogu se predajemo i tako se postom pripremamo za slavlje određenog blagdana. I sam Isus je postio o čemu nam konkretno govore evanđelisti Matej i Luka. Prema Matejevu evanđelju, „Isus je postio četrdeset dana i četrdeset noći, i tih dana“(Mt 4,2), kako navodi Luka evanđelist, „nije ništa jeo…“ (Lk 4,2). Po uzoru na svojega učitelja, i apostoli, Isusovi učenici, poste i mole da bi isprosili Božju milost prije nekih važnih događaja kao što je povjeravanje različitih službi, ali i kada su trebali pobijediti neko veliko zlo koje su smatrali sotonskim djelom. Imali su na umu Isusove riječi: „Ovaj se rod ničim drugim ne može izgnati osim molitvom i postom“ (Mk 9,29). I sv. Irenej u svojem pismu papi Viktorinu 190. spominje post kao nešto što u Galiji postoji već dugo.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju