Fra Filip Karadža, župnik i upravitelj svetišta sv. Ive u Podmilačju

Na svetkovinu Rođenja Sv. Ivana Krstitelja desetci tisuća ljudi pohrle ovome svetcu u jedno od najstarijih hodočasničkih i zavjetničkih mjesta u BiH - Podmilačje. Stoga smo, uoči Sv. Ive, o ovom prošteništu, njegovu značaju i odanosti vjernika razgovarali s njegovim čuvarem i župnikom fra Filipom Karadžom.

Razgovarala: Josipa Miler

Fra Filip je rođen 10. listopada 1968. u Bulićima, župa Uznesenja Blažene Djevice Marije – Jajce. Osnovnu školu pohađao je u rodnom kraju, a srednju u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom gdje je i maturirao 1987. Iste godine stupio je u novicijat i upisao se na Franjevačku teologiju u Sarajevu, ali je zbog ratnih zbivanja diplomirao na zagrebačkom KBF-u. Za svećenika je zaređen na Petrovdan 1994. u ratnom Sarajevu. Nakon toga poslan je na studij političkih znanosti i sociologije i pedagoški smjer geografije i pedagogije na Sveučilištu Gerhard Mercator u Duisburgu gdje je djelovao i pastoralno.

Predavao je geografiju i vjeronauk u visočkoj Gimnaziji, bio je prvi predsjednik Udruge za prevenciju ovisnosti Narko-ne, vodio je Udrugu za promicanje međureligijskog dijaloga Most u Tuzli, a istodobno i pastoralne aktivnosti kao župni vikar ili župnik u Šikari, Svilaju, Beogradu, Boki Kotorskoj te od 2016. u Podmilačju gdje, uz redoviti pastoral, vodi brigu o radovima na novoj crkvi i župnoj kući.

Poštovani, jedno od najstarijih svetišta u Bosni i Hercegovini, mjesto molitvi i uslišanja je ono Sv. Ive u Podmilačju. Po čemu je ovo proštenište posebno i zašto privlači toliko hodočasnika godišnje?

Svetište Sv. Ive u Podmilačju je doista najstarije poznato svetište u našoj državi. Franjevci Provincije Bosne Srebrene u kontinuitetu ovdje djeluju još od vremena srednjovjekovne bosanske države do danas. Ne postoji neki službeni, formalni akt o osnivanju mjerodavne crkvene vlasti. Narod ga je na neki način potvrdio svojim kontinuiranim hodočašćem.

Prvi pisani trag o Podmilačju nalazimo 1461. u jednoj ispravi posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. Sami geografski položaj doline uz rijeku Vrbas, drevna kasnogotička kamena crkva s početka 15. stoljeća, zatim izvori vode kojima se pripisuju čudotvorna djelovanja, ozdravljenja po zagovoru Sv. Ive, molitvama svećenika fratara i osobnom vjerom potrebitih, na tijelu i duši, duhovna iscjeljenja, oslobađanja od napastovanja Zloga. Sve navedeno daje mu na neki način epitet našeg „bosanskog Jordana“ gdje Ivanov glas i povik na obraćenje na poseban način odjekuje u ovoj svetoj dolini.

Desetci tisuća hodočasnika dolaze u Podmilačje 24. lipnja. Kakva je situacija tijekom godine? Dolaze li vjernici Sv. Ivi i izvan svetkovina?

Na svetkovinu rođenja Sv. Ivana Kristitelja, 23./24. lipnja, u Podmilačje se slijevaju rijeke hodočasnika sa svih strana. Prije zadnjega rata bilježe se podatci o dolasku i do 100 000, a zadnjih godina do 70 000 hodočasnika. Ali svetište je duhovno aktivno tijekom cijele godine jer Podmilačje je i drevna župa. Skupine hodočasnika dolaze sa svojim svećenicima organizirano, ali i pojedinačno. Mnogi prolaznici, putnici i namjernici mogu se vidjeti danju i noću kako svrate pomoliti se, tiho i sabrano, pored kipa Sv. Ive, na molitvenom mjestu na samom ulazu, pored župne kuće i ostaviti svoj dar, ponesu vodu s izvora Sv. Ive i slično.

Uz svetkovinu ovoga svetca vežu se brojni narodni običaji. Što nam možete reći o njima?

Točno. Mnogi običaji povezani su s našom slavenskom predkršćanskom prirodnom religijom, srednjovjekovnim bosanskim kršćanstvom ukorijenjenim u narodnom jeziku i običajima. Možemo navesti samo neke: Ivanjski krijesovi, paljenje Ivanjske vatre, ljetni solsticij, mladi petak, prvi petak, kasnije mlade nedjelje, prve nedjelje nakon mijene Mjeseca i sl. Crkva je u svojoj povijesti, želeći evangelizaciju učiniti što učinkovitijom, primjenjivala i metodu inkulturacije. Uzimala je sve zdrave elemente iz domaće kulture i davala im kršćanski sadržaj. Tako su i franjevački misionari, fratri, u Bosni, po svom dolasku krajem 13. stoljeća, zatekli dosta kompleksno stanje. Tu je katoličko kršćanstvo, iako prisutno od najranijih vremena, dobilo svoju „domaću formu“, uobličenu u vlastitoj organizacijskoj strukturi, rabilo domaći jezik i pismo zvano bosančica. Odlazak biskupa iz Bosne sredinom 13. st. u Đakovo imao je dalekosežne posljedice za Katoličku Crkvu i vjernike uopće. Osim pozitivnih prednosti koje je donijela uporaba narodnog jezika u bogoslužju, domaće stanovništvo je bilo izloženo opasnosti krivovjerja i sinkretizma zbog nedostatka katoličkog svećenstva. Teško je sa sigurnošću utvrditi stupanj odstupanja tzv. „Crkve bosanske“, njezin opseg i broj, od katoličkog nauka. Nesumnjivo je da je dolaskom franjevaca došlo do novih duhovnih plodova i impulsa koji su pročistili vjerničku praksu u duhu evanđelja i zdrava crkvenog nauka nastojeći svim navedenim pojavama koje se izravno ne kose s time, dati kršćanski sadržaj.

Tako su se u Podmilačju, najvjerojatnije starom molitvenom mjestu, u pučkoj pobožnosti zadržali mladi, prvi petci u mjesecu kao i potom nastupajuća „mlada“ nedjelja, prva nakon mijene Mjeseca. Na neki je način posvećenje vremena i svega stvorenoga. Vjernici su to povezali s činjenjem pokore, obraćenja i razmatranja Muke Kristove, tražeći u zagovoru Sv. Ive uslišanje vlastitih molitava. Ovi vidovi pučke pobožnosti živi su u Podmilačju danas.

Iako je svetište katoličko, u njega dolaze i muslimani i pravoslavci. Imate li podatke koliko godišnje nekatolika posjeti Podmilačje, zašto i kakva su njihova iskustva?

Specifikum ovoga svetišta je upravo u tome da ga posjećuju ljudi različitih religija i uvjerenja. Točan broj je teško utvrditi, ali nije mali. Mi franjevci, svećenici, ljude ovdje identitetski ne legitimiramo, niti ih odmah pitamo o njihovoj pripadnosti. To prepuštamo njima da nam u komunikaciji s nama kažu o sebi, svojim potrebama i očekivanjima. To nam čini radost da različiti ljudi dolaze u Podmilačje i da zajedno duhovno komuniciramo. Sv. Ivan Krstitelj za pravoslavne vjernike ima isto značenje kao i za katolike, dok ga muslimani smatraju također prorokom. To može biti prilika i poveznica za ekumensko i međureligijsko djelovanje. Nerijetko ljudi dolaze s raznim opterećenjima, bilo fizičkim, psihičkim, duhovnim i drugim mukama i traže da molimo za njih. Mi to činimo u skladu s našim mogućnostima. Interesantno je ovdje spomenuti da u Podmilačje rado dolazi i romska populacija i traži da se molimo i za njih ili oni sami iskazuju Sv. Ivi poštovanje na svoj način.

Nastavak intervjua pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba