Dr. Nino Raspudić, profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu i pisac

BiH je ponovno u žiži kao dosta nestabilno područje, iako nikada to nije prestala ni biti od potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma. Kako uopće BiH vide izvan njezinih granica i postoje li neka spasonosna rješenja za ovako konfuznu situaciju?

Rješenje ne može doći izvana, već samo iznutra. Ako već nije prekasno za stvaranje održive BiH, dakle zemlje koja će moći funkcionirati samostalno, bez vanjskog pritiska kao danas, jedini put prema rješenju jest dogovor političkih elita triju naroda koji čine BiH o njezinom preustroju. Takav dogovor zahtijeva puno dobre volje, iskrenosti, pregovaračkog strpljenja, vizije, spremnosti na kompromis, svega onoga čega danas nedostaje. Alternativa takvom dogovoru je raspad BiH istog trenutka kada prestane interes međunarodne zajednice za njezinim umjetnim održavanjem.

Čini se da se u RH u zadnje vrijeme dosta govori o BiH. Ima li, prema Vašem mišljenju, službeni Zagreb ozbiljne namjere zauzeti se unutar europskih institucija kako bi se u BiH osigurali stabilnost i napredak?

Očekujem da će politika Republike Hrvatske prema BiH konačno postati konstruktivno aktivna u smislu potpore Bosni i Hercegovini kao tronacionalnoj državi ravnopravnih naroda i njezinim uključivanju u euroatlanske integracije, uz konkretniju političku potporu Hrvatima u BiH. Naznake se vide već u djelovanju predsjednika Josipovića, a izgledno je da će premijer Milanović učiniti dodatni iskorak u tom smjeru.

Sve su glasniji politički analitičari i intelektualci da bez rješenja hrvatskog pitanja, a tiče se njegove ravnopravnosti s druga dva konstitutivna naroda, nema sretnije budućnosti za BiH. Kakve dodatne posljedice može izazvati njegovo nerješavanje, odnosno, kako Vi vidite rješenje?

Hrvati su se potencijalno našli u neravnopravnom položaju već sklapanjem Daytonskog sporazuma kojim su stvorena dva entiteta za tri naroda. Zanemarivo mali broj prognanih Hrvata se vratio u Republiku Srpsku, u početku zbog čitavog niza opstrukcija, a kasnije je, s vremenom, došlo i do gubitka interesa za povratak. Federacija BiH se nakon izmjena Daytona koje su nametnute silom i bez parlamentarne procedure (od tzv. Berijevih amandmana pa nadalje) politički pretvorila u bošnjački entitet. Bošnjaci danas određuju tko će u Predsjedništvu i Vladi predstavljati Hrvate, što je politička praksa koja zabija zadnji čavao u lijes Bosne i Hercegovine. Ta suluda šovinistička politika pod krinkom tobožnje građanske opcije gurnula je Hrvate u naručje Miloradu Dodiku. S druge strane, definitivno je uvjerila Srbe u RS-u da svoj entitet moraju braniti svim silama kako im se ne bi dogodila politička sudbina Hrvata u BiH. Uz to, nacionalistička bošnjačka politika SDP-a pod građanskom maskom dugoročno je kompromitirala bilo kakvu mogućnost transnacionalne politike u BiH. Katastrofalno je što je Lagumdžija u početku imao potporu SAD-a za takvu politiku. Posljedice tog političkog pustošenja će se još dugo osjećati. Stanje u BiH je danas mnogo gore nego prije dvije godine, jaz između tri naroda je još veći. Nakon ovog iskustva jedino rješenje hrvatskog pitanja u BiH vidim kroz stvaranje teritorijalne jedinice s hrvatskom većinom.

Mislite li da politički predstavnici bošnjačkog i srpskog naroda imaju volje podržati rješenja koja bi osigurala političku jednakopravnost Hrvata, a evidentno je da je bez njihova pristanka teško očekivati da se to dogodi?

Prava se ne dobivaju na poklon, za njih se treba izboriti. Politika međunarodne zajednice, kao najmoćnijeg faktora u BiH se mijenja, europska se definitivno promijenila, a očito je da i Amerikanci dižu ruke od „lagumdžijanskog modela“. Hrvati iz BiH će konačno dobiti i konkretniju političku potporu iz Hrvatske u borbi za ravnopravan status, tako da su u konačnici prilike da se to pitanje riješi sve veće.

Smatrate, dakle, da bi za Hrvate bilo dobro da se uspostavi federalna jedinica u kojoj bi bili većina. Što bi se onda dogodilo s Hrvatima u Tuzlanskoj, Zeničkoj, Posavskoj i Srednjobosanskoj regiji?

Hrvatsku federalnu jedinicu ne vidim kao neki ekskluzivni hrvatski geto, niti Hrvate koji bi se našli izvan nje promatram kao neke bošnjačke taoce. Danas su svi preostali Hrvati u BiH politički desubjektivirani. Stvaranje hrvatske federalne jedinice važno je, prije svega, radi institucija na koje bi se onda mogli osloniti svi Hrvati iz BiH – od autentičnih političkih predstavnika do zdravih obrazovnih, znanstvenih, kulturnih, zdravstvenih i drugih. Ako bi se uspjelo, primjerice, reorganizirati Federaciju BiH u dvije velike, teritorijalno diskontinuirane jedinice, unutar njih bi se za narod koji se na određenom teritoriju nađe u „manjinskoj“ poziciji moglo čak i uvesti načelo pozitivne diskriminacije, npr. dvostruko veće zastupljenosti u tijelima vlasti u odnosu na zastupljenost u stanovništvu i drugi mehanizmi zaštite.

Očekujete li da bi novi saziv Vijeća ministara i široka koalicija mogli donijeti neki značajniji napredak na europskom putu i kakav je Vaš stav o novom premijeru gosp. Bevandi?

U postojećem sklopu BiH ni Vlada sastavljena od deset nobelovaca ne bi mogla donijeti nikakav značajniji pomak dok se ne riješi politički status BiH. Smatram da ovakva BiH nema nikakvu mogućnost zadovoljiti ni minimalne kriterije za pristup EU.

Što mislite ima li Međunarodna zajednica uopće bilo kakvu ulogu u BiH, osim one prividne. Zar je moguće da niti jednom nije konkretno reagirala na činjenicu da je BiH više od godinu dana bila bez Vlade i proračuna?

Ona je dobrim dijelom i dovela do ove situacije, što ne opravdava domaće političare. Tko je, primjerice, stvorio hrvatsko pitanje u BiH ako ne međunarodna zajednica? Tko je nametnuo izmjene Daytona, tj. izbornog zakona koji su doveli do toga da Hrvati ne mogu izabrati svoje političke predstavnike? Tko je poništio odluku Središnjeg izbornog zakonodavstva i proglasio da je 5 trećina od 17? Nekad mi se čini da je interes međunarodne zajednice održavanje nestabilnosti na ovom području.

Kada pogledate profil hrvatskih političara u BiH, što mislite koliko su oni istinski spremni iznijeti ovakvu političku situaciju u BiH? Čini li Vam se da im ova nestabilnost odgovara? Je li Vjekoslav Bevanda dobro rješenje za BiH?

Vjekoslava Bevandu poznajem samo kroz medije kao relativno korektnog ministra financija. Sad je na čelu šarolike, vrlo krhke vlade i manevarski prostor mu je krajnje ograničen. Zato mu ne treba tovariti na leđa prevelika očekivanja jer u postojećem stanju u BiH državna vlada ne može učiniti puno. Što se tiče hrvatskih političara u BiH, do sada su se uglavnom pokazali nedorasli situaciji i činjenica da su se Hrvati našli u poziciji u kojoj danas jesu dijelom je i posljedica njihove nesposobnosti i nemoralnosti.

Često se provlači teza da je društvo zapalo u moralnu krizu, a onda iz nje proizlaze i sve ostale negativnosti. Nismo li svi dio društva kao pojedinci te činimo li dovoljno da ne budemo društvo koje živi poremećenim sustavom vrijednosti?

Činjenica je da su naši ljudi previše pasivni, da su fatalisti, da očekuju da će im netko drugi riješiti probleme. Takav stav je možda i razumljiv uzevši u obzir dugo razdoblje totalitarizma, nedostatak autentičnog civilnog društva, slobodnih i kvalitetnih medija, političke kulture općenito. Nema društvenog pomaka ukoliko svi zajedno ne postanemo aktivniji i više zainteresirani za svijet oko nas. Kriza morala je širi, globalni fenomen čije ćemo posljedice tek vidjeti.

Mladi iz BiH kao jedno od svojih životnih rješenja vide odlazak u Hrvatsku. Vjerujem da Vi kao sveučilišni profesor često razgovarate upravo s izvrsnim mladim ljudima iz BiH. Što Vam kažu? Što ih najviše boli i zašto sa sve većim nepovjerenjem promatraju zemlju u kojoj su rođeni?

Čovjek je najsretniji ukoliko može osigurati egzistenciju tamo gdje je ponikao. Hrvati iz BiH su stoljećima bili neka vrsta demografskog bazena za Hrvatsku, a danas taj „bazen“ presušuje. Ukoliko nekim čudom ne dođe do poboljšanja stanja u BiH bojim se da će se taj proces iseljavanja dodatno intenzivirati. A i zašto bi netko ostao živjeti u zemlji u kojoj je osuđen na siromaštvo, i još k tome nema političkih prava?

Što mislite koliko su upravo hrvatske institucije, poput HKD Napredak, važne za očuvanje hrvatskog identiteta u BiH?

Važne su, ali ne smiju postati surogat za nepostojeće institucije. Hrvati u BiH su, barem formalno, suveren narod, dakle nacija, i ne smiju se svoditi samo na nekakvu folklornu ili etnološku činjenicu. Stoga su od presudnog značenja za očuvanje identiteta Hrvata u BiH institucije poput sveučilišta, javnog medijskog servisa na hrvatskom jeziku, Hrvatskog narodnog kazališta i sl. Nevladine udruge, pogotovo one stoljetne tradicije kao što je Napredak, ukoliko tu tradiciju ne budu iznevjeravale mogu uz postojeće „službene“ institucije biti od velike važnosti i nadam se da će to tako i biti.

Koliko često dolazite u BiH i što Vas ipak oduševljava u ovoj zemlji?

U rodnom Mostaru provodim, u prosjeku, tri mjeseca godišnje. Cijela, mnogobrojna obitelj mi je tamo. Bosna i Hercegovina su zemlje velike prirodne raznolikosti i ljepote, velikog ljudskog potencija, naročito mladih generacija i šteta je što se gubi toliko potencijala i energije u ovoj institucionalnoj i političkoj luđačkoj košulji u kojoj se svi nalazimo.

I na kraju, uskoro ćete i sami biti ravnopravan građanin EU. Što za Vas to osobno znači?

Kad vidim kakvo je stanje u EU, od Grčke do Irske, prilično sam suzdržan pred činjenicom da ću za manje od godinu i pol biti unutar tog okvira.

Razgovarala: Maja Nikolić
Katolički tjednik