Dr. Miroslav Akmadža, doktor povijesnih znanosti

Dr. Akmadža je rođen 1967. u Ljubuškom, a u Mostaru je završio Pedagošku akademiju i 1987. dobio zvanje nastavnika povijesti i zemljopisa. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1992. stekao je zvanje profesora povijesti, a 2001. obranio magistarski rad na temu Odnosi države i Katoličke Crkve u Hrvatskoj od 1945. do 1953. Dvije godine kasnije u istoj instituciji obranio je doktorsku disertaciju na temu Oduzimanje imovine Katoličkoj Crkvi od 1945. do 1966. i crkveno-državni odnosi. Zaposlen je na Hrvatskom institutu za povijest, član je Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije i Hrvatskog nacionalnog odbora za povijesne znanosti. S njim smo razgovarali o izjavi Višnje Pavelić, Krunoslavu Draganoviću, životu u emigraciji, odnosu Crkve i NDH-a...

Dr. Krunoslav Draganović osoba je koja je ostavila dubok trag, kako u vjerskom i znanstvenom životu Crkve, tako i u političkom životu hrvatskoga naroda. Njegov život bio je iznimno zanimljiv i prate ga mnoge kontroverze pa i prilična tajnovitost. Drukčiji kut gledanja nudi izjava Višnje Pavelić, kćerke Ante Pavelića, koju je dala u Sedlarovu dokumentarcu što je prenio tjednik Globus, kako za atentat na njezina oca nisu krivi Tito i komunistički režim, već „hrvatski klerikalci, pop Draganović i fratri“. Kako komentirate taj svojevrstan novi trenutak u svezi s dr. Draganovićem?

Izjava Višnje Pavelić u kojoj za atentat na njezina oca Antu Pavelića optužuje Draganovića, fratre i hrvatske klerikalce u potpunosti je apsurdna i ne može se potkrijepiti nikakvim argumentima. Izjava je zapravo posljedica netrpeljivosti i nepovjerenja Pavelića prema Draganoviću. Iz povijesnih izvora sasvim je jasno da Draganović nije cijenio ni podržavao Pavelića. No, bez obzira na to, ipak mu je bio spreman pomoći da iz Italije prebjegne u Južnu Ameriku. Međutim, Pavelić nije imao povjerenja u Draganovića, pa je odlučio prebjeći uz pomoć drugih osoba, bez Draganovićeva znanja. Ipak, optužbe na račun klerikalaca i fratara zapravo demistificiraju navodnu bliskost Pavelića s vodstvom Katoličke Crkve i Crkvom općenito, što se Crkvi sve vrijeme komunističke vladavine, ali i danas, predbacivalo sa strane komunističkih vlasti i Srpske Pravoslavne Crkve. Iako se ne može reći da Pavelić i njegov režim nisu imali jasnu potporu pojedinih biskupa i dijela svećenstva, kritički stav nadbiskupa Stepinca i dijela biskupa prema Paveliću i ustaškom režimu, kao i Pavelićevo nezadovoljstvo njihovim stavovima i protivljenje imenovanju Petra Čule za mostarskog biskupa, ipak prevladavaju kao pokazatelji loših odnosa ustaškog režima i Katoličke Crkve.

Sedlar je Višnju Pavelić upoznao kad je ona imala 86 godina, i tijekom godina je s njom razgovarao u njezinu stanu u Madridu u kojem je desetljećima živjela u osami budući da se nikad nije udavala. Koliko povjesničari mogu s ozbiljnošću uzeti izjavu jedne starije osobe koja bitno mijenja sliku o Draganoviću?

Ona može mijenjati sliku o Draganoviću samo kod onih čitatelja koji zapravo o Draganoviću znaju malo ili ništa. Ozbiljni povjesničari uvijek s velikom rezervom uzimaju u obzir izjave proizišle iz tzv. naknadnog sjećanja. Takve izjave uvijek treba usporediti s arhivskim izvorima i postojećim istraživanjima. U ovom slučaju sasvim je jasno da izjava Višnje Pavelić nema potvrdu ni u jednom dosad poznatom povijesnom izvoru, niti se argumentira nekim eventualno novim izvorom. No, i neke ranije izjave i zapisi Višnje Pavelić ukazuju samo na to da je postojala velika nesnošljivost obitelji Pavelić prema Draganoviću.

Postoje li ikakvi dokumenti koji mogu potvrditi priču pokojne kćerke Ante Pavelića? Zapravo, je li ova priča nova za povjesničare ili se o tomu već imalo prigode drugdje ranije čuti?

Kao što sam već kazao, nijedan dokument ne može potvrditi navedene optužbe. Za mene osobno ovo je sasvim nova priča koja, međutim, spada u niz priča kojih sam se naslušao o Draganoviću, a koje nemaju nikakve veze sa stvarnošću. Ova će priča samo nahraniti one koji gladuju za teorijama zavjere i mitovima o Draganoviću kao „špijunu u mantiji“, kako su ga nazvali komunistički publicisti.

Svjedoci smo da je za vrijeme bivše SFRJ dr. Draganović prozivan kao „zločinačko ustaško-nacistički pop“, a sada se pojavila izjava kako je dr. Draganović organizirao atentat na Antu Pavelića... Čini se da ga nijedna, uvjetno rečeno, strana nije voljela?

Razumljivo je da ga nijedna strana nije voljela jer on nije služio nijednoj od njih. Obje su vlasti imale prema njemu odnos sličan kao prema Stepincu. Za komuniste neprijatelj broj jedan, kojeg treba uništiti, za ustaški režim nepodobna osoba, ali koju nije pametno dirati. Draganović je bio protiv komunističkog režima i Jugoslavije, volio je hrvatsku državu, ali ne i ustaški režim.

Možemo li znati kakav je odnos bio između dr. Draganovića i Ante Pavelića? Je li on ikada upoznao poglavnikovu kćer Višnju?

Nije mi poznato je li Draganović ikad upoznao Višnju Pavelić, a kao što sam već kazao, odnos Draganovića i Pavelića bio je obilježen velikim animozitetom i nepovjerenjem. S obzirom da su njih dvojica vrlo rijetko komunicirali, vjerojatno je da je Pavelić o Draganoviću gradio stav na temelju informacija svojih bliskih suradnika, posebice onih koje je Draganović pokušao spriječiti da netransparentno razdijele blago koje su ponijeli prilikom bijega iz Jugoslavije.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju...

Razgovarao: Željko Ivković
Katolički tjednik