Dr. Mile Subotić, paroh Stare crkve Vaskrsenja Hristovog u Chicagu

Dr. Subotić je rođen 1977. u Beogradu, gdje je i završio Bogosloviju Svetoga Save te upisao Pravoslavni bogoslovski fakultet. Nakon dvije godine studij je nastavio na fakultetu Svetoga Save u Ilinoisu u SAD-u. Sredinom 2002. rukopoložen je za đakona i sveštenika i postaje paroh pri hramu Svetih Apostola Petra i Pavla u Saut Bendu u državi Indiana. Od 2003. do 2006. bio je na postdiplomskom studiju na Katoličkom sveučilištu Noter Dam du Lac u Indiani. Nakon povratka u Beograd paroh je pri hramu Sv. apostola Vartolomeja i Varnave u Rakovici, u crkvi u kojoj je kršten i odrastao. Sudjelovao je u nekoliko znanstvenih skupova i objavio radove iz oblasti liturgike i povijesti Crkve. Na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu 2016. obranio je doktorsku disertaciju na temu Istorijsko-eklisioloski aspekti organizacije Pravoslavne Crkve u SAD-u u prvoj polovini 20. veka. Krajem 2016. ponovno odlazi u Ameriku za paroha pri Staroj crkvi Vaskrsenja Hristova u Chicagu. Sa suprugom Irenom, koja je također diplomirani teolog i vjeroučiteljica, ima dvoje djece...

Poštovani dr. Subotiću, druga polovica siječnja tradicionalno je obilježena Molitvenom osminom za jedinstvo kršćana. Što o tom molitvenom događaju možete kazati iz Vaše osobne perspektive u gradu i državi gdje su pravoslavni manjina?

Opće je poznato da se molitvom i kroz molitvu posvećuju prostor i vrijeme. Bogoslužbena godina zbog toga obiluje blagdanima i postovima koji imaju svoje teme. Molitva za jedinstvo kršćana je svakako jedna od veoma važnih. Iako su pravoslavci u Sjedinjenim Američkim Državama manjina, to našu slobodu vjeroispovijedanja i kršćanskog života ne ugrožava. Američki zakon, točnije jedan od ustavnih amandmana, jasno definira slobodu vjere i odvojenost države od crkava i vjerskih zajednica. Smatram kako je taj zakon veoma dobar, da može i europskim državama biti za primjer, između ostaloga, zbog toga što crkvama omogućuje da zajednički djeluju za opće dobro.

Nalazimo se u vremenu Molitvene osmine za jedinstvo kršćana. Kako Vi gledate na ovaj događaj? Koliko je SPC otvorena prema ekumenizmu?

Pitanje ekumenskog dijaloga i međureligijskih odnosa je bila jedna od tema na Sve-pravoslavnom saboru, koji je proljetos održan na Kritu. Delegacija Srpske Crkve imala je primjedbu na to što se ovom saborskom dokumentu pridaje veliki značaj. To nije učinjeno ne zato sto je naša pomjesna Crkva protiv dijaloga, već zato što Srpska Crkva smatra kako je potrebno da se prethodno razmotre pravoslavni eklisiološki problemi.

Koji je, prema Vašem mišljenju, značaj tog molitvenog nastojanja u današnjem svijetu i prilikama koje vladaju među državama i narodima?

Sveti Apostol Jakov nas podsjeća kako je molitva pravednika veoma moćna. Opće je mjesto da su prilike u svetu veoma složene. Neravnomjerna raspodjela dobara, neprijateljstva među narodima, vjerska netrpeljivost, klimatske promjene, ekonomska i izbjeglička kriza, samo su neka od mnogih iskušenja s kojima se svi srećemo. Međutim, izgleda da zaboravljamo kako je jedino Crkva sila koja treba da preobražava svijet. To je sila od Boga Oca, Sina koji je glava Crkve, i Duha Svetoga koji je održava u postojanju. Kada tako vjerujemo, uz molitvu sve postaje moguće.

Koliko Molitvena osmina može utjecati na ekumenski dijalog?

Sveto pismo i Predanje Crkve nas uče da molitva smekšava tvrdoću srca. Molitva posvećuje naš um i svo naše biće. Uz molitvu i pravi kršćanski život, moguć je susret sa živim Bogom već u ovom svijetu. O tome nas uče kršćanski mistici pravoslavnog Istoka Grigorije Niski, Simeon Novi Bogoslov i Grigorije Palama. Isto saznajemo iz djela Bernarda Klervoskog, Hildegarde, Ante Padovanskog i Bonaventure. Spisak imena kršćanskih mistika je podulji, i njihova djela su nam poznata i dostupna. Ostaje nam samo da slijedimo njihov primjer.

Prema vašem mišljenju, je li nacionalni element prepreka susretu i suradnji katolika i pravoslavaca u Srbiji, BiH i Hrvatskoj?

Mislim da je za suradnju nacionalizam trenutno veća prepreka od razlike u vjeroispovijedanju, bogosluženju, jeziku i običajima. Nacionalizam, nažalost, podriva i jedinstvo pravoslavnih naroda. Sve-pravoslavni sabor u Carigradu iz 1872. je etnofiletizam okarakterizirao kao herezu. Poznato je da je i među rimokatolicima u Americi bilo velikih podjela po etničkoj osnovi, sve do snažnijeg prodora odluka Drugog vatikanskog koncila.