Dr. Mate Granić

Rođen je 1947. u Baškoj Vodi. Završio je Medicinski fakultet u Zagrebu na kojemu je izabran za dekana 1990. U srpnju 1991. predsjednik Franjo Tuđman uputio mu je poziv da postane potpredsjednik Vlade nacionalnog jedinstva, što je Granić prihvatio i zauvijek skinuo liječničku kutu. Krajem svibnja 1993. postaje ministar vanjskih poslova te vodi pregovore o zaustavljanju rata u BiH sve do konačnog postizanja sporazuma u Daytonu. Godine 2000. bio je kandidat HDZ-a na izborima za predsjednika republike, a nakon poraza utemeljio je Demokratski centar. Poslije povlačenja iz aktivne politike 2003. osnovao je Magru (2004.), tvrtku za strateške konzultacije, lobiranje i strana ulaganja u RH i regiju. U braku sa suprugom Jadrankom ima dvije kćeri i sina. Povod za razgovor s bivšim hrvatskim ministrom vanjskih poslova je 20. obljetnica Daytonskog mirovnog sporazuma u čijem je nastanku, s hrvatske strane, ključnu ulogu odigrao upravo ovaj političar.

Gospodine Graniću, na početku razgovora jedno hipotetsko pitanje. Da ste mogli vidjeti učinke, odnosno neučinke Daytonskog sporazuma do današnjeg dana, biste li se zalagali za njegovo potpisivanje?

Neosporno je bilo da je rat u BiH, stradanja i patnje trebalo završiti i da je u tom trenutku mirovni sporazum u Daytonu, kojim je stvorena današnja BiH, svakako donio završetak rata i uspostavio mir. To je bilo otvaranje nove šanse za BiH, za sve narode i građane BiH. Oko toga nema nikakve dvojbe. To je ono što je najbolje iz Daytonskog sporazuma. S druge strane, puzajućim promjenama, a tome su često kumovali visoki predstavnici, sigurno je da su Hrvati bili majorizirani i da je njihova konstitutivnost, koja je temelj i Washingtonskog i Daytonskog sporazuma, ugrožena, ali to je druga priča.

Daytonski mirovni sporazum izravni je rezultat uključivanja SAD-a 1994. u rješavanje ratnog sukoba u BiH. Do tada se redovito razgovaralo o uspostavljenju konfederacije BiH sastavljene od triju entiteta (Vance-Owenov i Owen-Stoltenbergov plan, Culiteiro-Carringtonov mirovni plan). Zašto je SAD od tog načela odustao?

Slijed događaja je o tome odlučio. Nakon što je propao Owen-Stoltenbergov plan, SAD je bio do siječnja 1994. samo promatrač. Praktično, Europska zajednica, a najviše lord Owen su do tada imali najviše utjecaja na mirovni proces. Drugim riječima, Velika Britanija.

Sjećam se dobro tog prvog sastanka, mislim da je to bilo 17. siječnja 1994. s Charlesom Redmanom, posebnim izaslanikom SAD-a u hotelu Hilton u Ženevi. Sastanak je organizirao naš veleposlanik u Ženevi Miomir Žužul. Tu je dogovoren koncept zaustavljanja rata između Hrvata i Bošnjaka te uspostava Federacije BiH. Svatko je nakon tog sastanka dobio svoje zadaće. Charles Redman da obavijesti državnog tajnika Warrena Christophera i predsjednika Billa Clintona čiji je bio izaslanik. Također i da razgovara s bošnjačkom stranom. Moja je zadaća bila da obavijestim predsjednika Tuđmana i da dobijem potporu za taj dogovor. Predsjednik je odmah na prvom sastanku dao punu potporu planu. Nakon toga, važno je naglasiti, išao sam u posjet Svetoj Stolici i imao dug razgovor s tajnikom za odnose s državama - ministrom vanjskih poslova Svete Stolice Jeanom-Louisom Tauranom i s državnim tajnikom Angelom Sodanom. I naravno, možda najvažniji sastanak u mom životu, sastanak sa Svetim Ocem sv. Ivanom Pavlom II. Sastanak je trebao trajati 15, a trajao je 45 minuta. Sjećam se da je poslije mene Sveti Otac primio budućeg francuskog predsjednika Jacquesa Chiraca. Uglavnom upućene su eksplicitne poruke, ponajviše od strane Jeana-Louisa Taurana, ali i kardinala Sodana. Naravno i ona najvažnija, poruka Svetog Oca koji me je kao državnika i kao katolika zamolio da učinim sve da dođe do zaustavljanja rata između Hrvata i Bošnjaka. Sveti Otac je u tom razgovoru 1994. upozorio na opasnost radikalnog islama od Afganistana i Pakistana do Alžira. Naravno, najviše se govorilo o važnosti zaustavljanja rata u BiH, ponajprije između Hrvata i Bošnjaka te uspostavi mira. To je bila temeljna Papina poruka. Poruka mons. Turana je bila puno eksplicitnija.

Možete li precizirati što točno podrazumijevate kada kažete puno eksplicitnija?

Najeksplicitnija - da svi koji zastupaju radikalne ideje, koje ne mogu doprinijeti miru, moraju otići. Predsjednik Tuđman je potpuno prihvatio sve poruke jer su one, naravno, prije svega i primarno bile njemu upućene.

Je li to značilo i promjene u vrhu rukovodstva tadašnje Hrvatske republike Herceg-Bosne, zapravo odlazak Mate Bobana?

Točno. Tako je.
I nakon toga je održan sastanak u zračnoj luci u Frankfurtu gdje je bošnjačku stranu zastupao Haris Silajdžić. Ja sam bio i u ulozi ministra vanjskih poslova i potpredsjednika Vlade RH, ali i posebnog izaslanika predsjednika Tuđmana za BiH. Tu smo imali zatvoreni sastanka s predstavnicima SAD-a. Posebno intenzivni sastanci odvijali su se dva dana prije početka pregovora u Washingtonu. Tog sam dana, prijepodne oko 11 sati, imao sastanak s njemačkim ministrom vanjskih poslova Klausom Kinkelom, potom sam letio za Rim gdje sam imao radni ručak s Giuliom Andreottiem u 14.30, a u 17.00 sam se susreo s mons. Tauranom. Navečer u 21.00 ponovno sam bio u Ženevi na sastanku s diplomatskim zborom. Tu večer sam se u Ženevi u 23.00 sata sastao i s državnim tajnikom Christopherom. Upitao me je kakva je moja prognoza za predstojeće razgovore u Washingtonu i izvijestio me da je Silajdžić već tamo. Christopher je rekao da osobno nije optimist sudeći po izjavama i ponašanju Silajdžića. Rekao sam da sam optimist i da je to ponašanje vjerojatno manevar za bolju pregovaračku poziciju. Dan kasnije u Londonu me je zatekao poziv da dođem u Washington. Nisam odmah želio ići u Washington, već sam se vratio u Zagreb. Stigao sam u ponoć, a predsjednik Tuđman me je čekao. Razgovarali smo do iza dva sata poslije ponoći. S predsjednikom sam prošao sve točke u svezi s BiH. Već u 6 sati ujutro letio sam za Washington.

Razgovarali ste o susretima koje ste imali dan prije i svemu onomu što će, ili bi moglo, uslijediti u Americi?

Tako je. Sve sam točke prošao zajedno s predsjednikom. Jedno od zanimljivih pitanja koje sam tu noć postavio predsjedniku Tuđmanu bilo je: „Postoje li bilo kakve obveze iz prethodnih razgovora prema Miloševiću?“ On je rekao: „Apsolutno ništa, apsolutno ništa.“ I to ovdje kažem radi povijesti. Imao sam potpuno otvorene ruke za pregovore, a taj razgovor s predsjednikom Tuđmanom mi je dao potpunu sigurnost. Washingtonski sporazum je temeljni sporazum. Zaustavljen je rat i uspostavljen mir između Hrvata i Bošnjaka. I ono što je posebno bitno. Najviše vremena smo u tim pregovorima u Washingtonu razgovarali o potrebi da oba naroda moraju biti suverena, konstitutivna i ravnopravna. To nije lako išlo jer je bošnjačka strana, da tako kažem, navlačila prema građanskoj državi. Međutim, na kraju, uz pomoć Amerikanaca Washingtonski sporazum jamči Hrvatima suverenost, ravnopravnost i konstitutivnost, i to je temelj svega. I tada smo razgovarali da se taj model treba protegnuti na cijelu BiH. Treba naglasiti, kada smo završili te pregovore, imao sam još i razgovore s državnim tajnikom Warrenom Christopherom i potpredsjednikom SAD-a Alom Goreom. Meni je potom, nakon povratka u Zagreb, trebalo samo 15-ak minuta razgovora s predsjednikom Tuđmanom da mu izložim i da on prihvati taj sporazum. Predsjednik je pozvao premijera Nikicu Valentića, ministra obrane Gojka Šuška i predstojnika svog ureda Juru Radića. Upalio je spikafon. Predsjednik je saslušao što je bit sporazuma. Samo me je upitao: „Mate, bi li to po savjesti potpisao?“ Ja sam rekao: „Da, predsjedniče.“ I to je bilo riješeno. Sastanak nije bio dug, kako rekoh, trajao je ne duže od dvadesetak minuta.

Što se tiče bošnjačke strane, pregovori Amerikanaca, državnog tajnika Christophera i Charlesa Redmana, sa Silajdžićem i Izetbegovićem trajali su četiri-pet sati. Poslije toga smo potpisali preliminarni sporazum i sam Washingtonski sporazum potpisan je 18. ožujka 1994. Naglašavam dvije ključne činjenice. Prvo: Washingtonski sporazum je svakako najvrjedniji i temeljni sporazum za Hrvate u BiH. Drugo: Hrvatska je pomogla BiH i humanitarno i diplomatski i vojno. To je poznato. Nakon pada Srebrenice i najvećeg zločina nakon II. svjetskog rata u Europi, koji je Međunarodni sud u Haagu proglasio genocidom, BiH u stvarnosti nitko nije pomogao. Međunarodna zajednica je proglasila sigurnosnu zonu, a to znači malo više od ništa. I izaslanik glavnog tajnika UN-a za bivšu Jugoslaviju Yasushi Akashi i britanski zapovjednik NATO-a bili su protiv uporabe NATO snaga u BiH. Jedino su Amerikanci bili za. Sjećam se upravo u tim danima posjeta predsjednika Turske Sulejmana Demirela. Bio je to dvodnevni posjet Hrvatskoj i predsjedniku Tuđmanu. On je molio, gotovo vapio, da pomognemo Bošnjacima. Ja sam 18. srpnja 1995. nazvao predsjednika Izetbegovića i upitao ga bi li došao u Hrvatsku na sastanak s predsjednikom Tuđmanom. Izetbegović je rekao da je spreman doći bilo gdje. Prenio sam predsjedniku Tuđmanu da je Alija spreman za sastanak. Potom smo organizirali susret u Splitu, odnosno potpisivanje Splitske deklaracije - 22. srpnja, drugoga najvažnijeg dokumenta. Na temelju tog sporazuma Hrvatska je pomogla opstanku države BiH i Bošnjaka kao naroda u trenutku kada su bili u najtežem položaju. Četiri dana nakon toga u Zračnoj luci u Splitu imali smo zajednički susret na kojem smo bili Tuđman, Šušak i ja, te s bošnjačke strane Izetbegović, Silajdžić i Delić. Dogovorene su vojne operacije HV-a zajedno s HVO-om i Armijom RBiH. I te vojne operacije su započele. Nakon toga je došlo do vojno-redarstvene operacije Oluja koja je spasila Bihać od pada i vjerojatno još jednog masakra. Tu su naravno i vojne operacije na području B. Grahova i Glamoča. Potom su operacijama u BiH naše snage (HV, HVO i Armija RBiH) stigle pred Banju Luku. Amerikanci su zaustavili taj proces jer su htjeli mirovnim ugovorom završiti rat i bojali su se vala od 350 000 izbjeglica. Sjećam se da me je 14. listopada nazvao Warren Christopher. Razgovarali smo 45 minuta i on je tražio da zaustavimo naše snage. Izetbegović mi je poslije rekao da su njima prijetili i bombardiranjem. Nama nisu. Ali rekli su da će 100 000 Srba doći u Podunavlje i da će ih štititi NATO snage. Tada je bilo jasno da SAD želi mirovnim pregovorima završiti sukob u BiH. Sve to, uz NATO bombardiranje vojnih ciljeva bosanskih Srba, bili su preduvjeti koji su primorali Miloševića da dođe na pregovore u Dayton.

Zanimljivo je da u posljednjim godinama mnogi ističu, počevši od bivšeg veleposlanika SAD-a u RH Petera Galbreihta, kako je zaustavljanje hrvatskih snaga pred Banjom Lukom bila najveća američka pogreška?

To sada kažu mnogi. Ja sam i tada, u spomenutom razgovoru, državnom tajniku Christopheru rekao da je to najveća pogreška jer tada se moglo pobijediti Miloševića i njegovu politiku.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju