Dr. Juraj Batelja, postulator kauze za proglašenje svetim bl. Stepinca

Iza glavnoga oltara zagrebačke katedrale gdje se nalazi grobnica zagrebačkih nadbiskupa pohranjeni su i zemni ostaci bl. Stepinca. Cvijeće i svijeće te zahvale za uslišane molitve po njegovu zagovoru neprestano rese taj prostor jer su hodočasnici prepoznali u njemu osobnog i zagovornika cijelog hrvatskog naroda. Kako bismo saznali dokle je stigao proces kanonizacije, razliku između procesa proglašenja blaženim i svetim te određene manje poznate detalje iz života ovog hrvatskog blaženika razgovarali smo s prof. dr. Jurajom Bateljom, postulatorom kauze. Dr. Batelja je rođen 1949. u Rastokima, općina Jastrebarsko. Na KBF-u u Zagreb diplomirao je 1975., a svećenički red mu je podijelio papa Pavao VI. iste godine u Rimu. Disertacijom Svjedočanstvo za vjeru: život i pastoralni program kardinala Alojzija Stepinca 1984., postigao je doktorat teoloških znanosti sa specijalizacijom u moralnoj teologiji. Osim brojnih pastoralnih dužnosti koje je obavljao, kard. Franjo Kuharić imenovao ga je godine 1991. promicateljem postupka za proglašenje blaženim i svetim dr. Stepinca...

Poštovani dr. Batelja, na početku recite nam dokle je došao proces kanonizacije bl. Stepinca?

Zahvaljujući molitvama i dobroti brojnih vjernika i štovatelja bl. Alojzija Stepinca kanonski postupak za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca priveden je završetku. Dana 30. siječnja 2014. medicinska komisija sastavljena od vrhunskih stručnjaka za bolest od koje je ozdravila jedna osoba donijela je pravorijek da je njeno ozdravljenje nastupilo iznenadno, potpuno i trajno i da spomenuto ozdravljenje izmiče spoznajama današnje medicinske znanosti i prakse. Nakon toga je cjelokupna dokumentacija proslijeđena Teološkoj komisiji koja je 3. lipnja 2014. jednoglasno donijela odluku da se spomenuto ozdravljenje dogodilo na zagovor bl. Alojzija Stepinca. Prosudba toga čuda sada je na proučavanju Kardinalske komisije nakon koje će, završni dokument, svečano pismo o čudu, biti proslijeđeno na potpis Svetome Ocu koji će, u dogovoru s najbližim suradnicima i pokretačem kanonskog postupka, nadbiskupom zagrebačkim, donijeti odluku o vremenu i mjestu proglašenja svetim bl. Alojzija Stepinca.

Proteklih godina smo mogli čitati bombastične naslove po svjetovnim medijima kako Vatikan proglašava bl. Stepinca svetim „do kraja godine“, „do idućeg Uskrsa“, „uskoro“ i tome slično... Recite nam ima li naznaka kada će naš blaženik biti proglašen svetim i je li to moguće „predvidjeti“? Je li uopće moguće govoriti o vremenskim rokovima?

Već godinama dopisnici Hrvatske radiotelevizije iz Rima neutemeljenim izvješćima podgrijavaju iščekivanje o proglašenju svetim bl. Alojzija Stepinca. Čini mi se da nakana vijesti koje su u tom vidu bile objavljivane nisu imale svrhu upoznati lik i djelo bl. Alojzija Stepinca nego senzacijama hraniti svoju publiku i učiniti je neosjetljivom za ovako važan povijesni događaj. Nitko razuman ne sumnja da će se dogoditi proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca. Ali taj događaj ne treba prosuđivati kao senzaciju, nego poticaj da se vjernici osvjedoče o svetost Katoličke Crkve koja poput majke rađa djecu osposobljenu za slavu neba. Pitanje datuma kanonizacije zapravo je hrana znatiželjnika. Mislim da je važnije od poznavanja toga datuma upoznati lik i djelo bl. Alojzija Stepinca kao nadahnuće za kršćanski život. Osim toga, čini mi se potrebnim da u javnom životu bude civilizacijski poštivana ljestvica vrjednota u kojoj Bog i čovjek imaju svoje mjesto. Živimo u sekulariziranom svijetu u kojem se čas prikriveno čas otvoreno, ali uvijek planski, želi iskorijeniti vjeru u pravoga Boga, u Krista Isusa začetnika kršćanske civilizacije i Katoličku Crkvu. A Stepinac je zračio i svjedočio stav: „Bolje časno umrijeti, nego sramotno živjeti radi izdaje vjere“. Stoga je Stepinčeva kanonizacija prinos boljem poznavanju Crkve kao majke školstva, dobrotvornosti, kulture, književnosti te poštivanju ljudskoga života od začeća do prirodne smrti. Kanonski postupak za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca je u takvom stanju da on može biti dovršen za nekoliko mjeseci, a mogao bi potrajati i nekoliko godina. Sve ovisi o Svetome Ocu koji u određenom vremenu na čast oltara podigne onog Božjeg odabranika koji ima aktualnu evanđeosku poruku za Crkvu i svijet. Moje je uvjerenje da taj trenutak nije daleko.

Mnogi su od suđenja, preko odbijanja pomilovanja do smrti bl. Alojzija Stepinca bili uvjereni u njegovu svetost. Koliko je ta činjenica kasnije pomogla u procesu proglašenja blaženim te putu do svetosti?

U svojstvu promicatelja postupka za proglašenja svetim bl. Alojzija Stepinca želim reći da je taj kanonski postupak proveden temeljito, istinito i objektivno. Prikupljena dokumentacija sadrži 45 000 stranica. Među njima su i dokumenti koje je oblikovala Jugoslavenska tajna služba (UDBA), koji su omogućili dublji pogled u progon nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca. Treba znati da je postupak kardinala Stepinca započet kao postupak „o vrlinama“, a završen „o mučeništvu“. Ako je „Đavlov odvjetnik“, prelat teolog u Kongregaciji za kauze svetaca ustvrdio da „Stepinčeve vrline sjaju poput sunca i po autocesti može prispjeti do beatifikacije“ onda je bespredmetno govoriti o bilo kakvim propustima ili ustupcima. Svaki dobronamjerni čovjek može imati uvid u tu dokumentaciju i vidjeti neutemeljenost i tendencioznost prigovora Srpske Pravoslavne Crkve i Republike Srbije na proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca. Kad bi oni ozbiljno uzeli u ruke dokumente, činjenice i sve ono što je Stepinac učinio za Srbe, pravoslavne i nevjerujuće trebali bi mu podići spomenik i staviti ga ne samo u crkveni, nego i državni kalendar jer se u 20. stoljeću malo koji uglednik toliko zauzimao za biskupe, svećenike i vjernike Srpske Pravoslavne Crkve i srpskoga naroda kako je to učinio zagrebački nadbiskup bl. Alojzije Stepinac.

Tko god prouči svjedočanstva iz redova Srba uvrštena u postupak proglašenja svetim kardinala Stepinca, među njima i dokumente dr. Marka Vidakovića, te svjedočanstva pakračkog vladike Emilijana, dr. Julija i dr. Dijane Budisavljević, dr. Branka Dragišića, dr. Milutina Radetića, primariusa sveučilišne klinike u Zagrebu, zagrebačkog prote Jovana Nikolića te prote Andreja Dimitrijeviča, koji je 10. veljače 1975. ustvrdio da je Stepinac „u dušama istinskih vernika Vaseljenske Hristove Crkve već sveštenomučenik“, doći će do istinitije spoznaje o Stepincu nego proučavajući ideološke i političke zablude te kleventičku propagandu.

A da se zbiljom mučeništva nije kratilo razdoblje za Stepinčevo proglašenje blaženim svjedoči 27 milosnih uslišanja, koja nose obilježja čuda, od kojih je i ozdravljenje Marijane Brkan rođ. Beno, Dubrovkinje, koja je rođena s dijagnozom cerebralne paralize, s prognozom da neće ni govoriti ni hodati, a ona je nakon ozdravljenja na zagovor kardinala Stepinca završila školu, udala se i majka je dvoje djece i svjedoči o milosti koju je primila.

Nitko s mene ne bi sprao ljagu da sam pokušao mijenjati povijesne činjenice s obzirom na početak bolesti koju je kardinal Stepinac zadobio u zatvoru u Lepoglavi i koja ga je dovela do prijevremene smrti. O trovanju nadbiskupa Stepinca posvjedočio je i dr. Franjo Tuđman, predsjednik RH. Osobno sam razgovarao s čovjekom koji je trovao nadbiskupa Stepinca. O tome postoje brojni svjedoci. A toksične supstance kadmija, kroma, olova i arsena pronađene u njegovim kostima te postupci komunističke partije počevši od suđenja do Blaženikova ukopa neoboriv su dokaz da je komunistička vlast išla za njegovom likvidacijom. Uostalom, Aleksandar Ranković je u dopisu što ga je 17. svibnja 1945. uputio Ivanu Krajačiću, ministru unutarnjih poslova Federalne Hrvatske zatražio uhićenje nadbiskupa Stepinca i naredio da se u istražnom postupku ishode dokazi za njegovu likvidaciju. I što se uspostavilo? Da je „spašavao Srbe, Židove, pa i neke iz naših redova“. Prema tome, ništa nije prikriveno nego, kad svi dokumenti budu objavljeni vidjet će se zloća bezbožnog progonitelja čije je djelovanje jugoslavenska, hrvatska i svjetska javnost već imala prilike upoznati kroz trinomom njihova djelovanja: laž, mržnja, smrt.

Objasnite nam razlikuje li se proces proglašenja blaženim od proglašenja svetim u smislu broja dokumenata, ozdravljenja, i nadnaravnih stvari koje su evidentirana, a koje treba uzeti u razmatranje? Zasigurno za proglašenje nekoga svetim postoje već temelji dok se za blaženike mora počinjati od nule?

U postupku za proglašenje blaženim jednog kandidata za čast oltara presudan je glas svetosti, to znači da je jedan velik broj ljudi dotičnoga ili dotičnu držao da još za života živi i djeluje po načelima Evanđelja u nadprosječnom stupnju. Taj glas svetosti najprije potvrđuju mjesni biskup, Sveta Stolica, povjesničari i teolozi koji proučavaju spise i dokumente vezane uz život pojedinog kandidata za čast oltara te svjedoci koji su pozvani na crkveno sudište. Želim istaknuti da su u postupku za proglašenje blaženim nadbiskupa Stepinca na crkvenom sudu svjedočili ne samo Hrvati, Slovenci, Talijani, Mađari, Nijemci nego i Židovi, Srbi, predstavnici komunističkih vlasti, stražari u Lepoglavi i Krašiću te liječnici koji su liječili nadbiskupa Stepinca. Dakle, ako se nakon svih postupaka u biskupijskom dijelu postupka te u rimskom utvrdi glas svetosti ili mučeništva jednog Sluge Božjega on biva uzdignut na čast oltara kao blaženik. To je ujedno i temelj za postupak proglašenja svetim. Za taj se traži jedno čudo, koje podrazumijeva ljudskom umu i medicinskoj znanosti nedohvatljivi proces ozdravljenja. Nakon što čudo prouči i proglasi medicinski kolegij sastavljen od sedam stručnjaka, proglasi ga i teološka komisija sastavljena također od sedam članova, očekuje se mišljenje Kardinalske komisije i potpis odluke Sv. Oca kao vrhovnog zakonodavca Katoličke Crkve o proglašenju dotičnog blaženika svecem.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju