Dr. don Ante Mateljan, profesor dogmatskog bogoslovlja na KBF-u u Splitu

Don Ante je rođen 1959. u mjestu Košute kod Trilja. Osnovnu školu pohađao je u rodnom gradu, a maturirao u Srednjoj školi za spremanje svećenika u Splitu 1977. Filozofsko-teološki studij završio je na KBF-u u Splitu koji je tada pripadao KBF-u Zagreb te je zaređen za svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije. Magistrirao je teologiju na Gregoriani u Rimu 1988., gdje je postigao i doktorat 1991. od kada predaje kolegije iz dogmatike na KBF-u u Splitu.

Poštovani profesore Mateljan, iskustvo nas uči da se ljudi boje smrti. Međutim, postoji li u povijesti čovječanstva odgovor koji nam daje stvarnu nadu da smrt nije kraj?

Čitava ljudska povijest ukazuje na specifičan odnos ljudskoga roda prema smrti. Obredi pokapanja mrtvih, odnosno poštovanja predaka u svim kulturama, počevši od onih najstarijih, ukazuju na poseban odnos prema smrti. Dapače, veliki dio i same kulture određen je odnosom prema smrti. Mada u svakom čovjeku postoji strah od smrti kao nestanka, ugasnuća, prestanka života, pokazuju se i tragovi nade da sa smrću život ne prestaje. Zanimljivo je da nijekanje života poslije smrti, koje je u praksi redovito povezano s nijekanjem Boga, zapravo dovodi do obezvrjeđivanja i života prije smrti, do urušavanja i pretvaranja „kulture života“ u „kulturu smrti“, kako ju je nazvao sv. Ivan Pavao II., a čega smo svjedoci upravo u najnovije doba. U konačnici odgovor na pitanje o smrti zapravo je odgovor na pitanje o životu, odnosno riječ je, ne samo o religioznom, nego o temeljnom antropološkom pitanju: Tko je čovjek?

Postoji li u civilizacijskom odrastanju čovjeka nešto slično kao što je Isus ponudio, a govori o svršetku ljudskoga života?

Najprije treba reći da postoji određeno iskustvo koje potvrđuje da ljudski život nije vezan samo uz ovdje i sada. Već stoljećima se mnogi trude naći usporednice s Isusovim naukom, počevši od židovske i grčke tradicije i kulture ambijenta, pa do elemenata gnostičkih, mističkih, perzijskih i dalekoistočnjačkih vjerovanja. Ako se ozbiljno analizira Isusova poruka kako nam je predana u Svetom pismu Novoga zavjeta, vidi se da se neki eshatološki naglasci, poput govora o smrti kao odlučnom trenutku života, o Božjem sudu, nagradi za dobro i kazni za učinjeno zlo, mogu pronaći u drugim kulturama i religijama, osobito u židovstvu i kasnije u islamu. Međutim, Isusov eshatološki govor ne smijemo odvajati od njegove osobe i onoga što mi kršćani nazivamo „Kristovim pashalnim otajstvom“, događajem njegove muke, smrti i uskrsnuća, te osim toga valja primijetiti koliko je Isus bio u govoru o smrti i životu jasan i konkretan, a njegov temeljni navještaj prisutnosti kraljevstva Božjega ne može se odvojiti od govora o „posljednjim stvarima“.

Unatoč tomu što kršćanstvo vjeruje u bolji život poslije ovoga svijeta, iskustvo govori da se svakomu teško rastati od ovozemaljskog života. Kako pomiriti jaz između ovozemaljskoga i onozemaljskoga?

Ima jedna tugaljiva pjesma koja veli: „Teško mi je putovati, od tebe se rastajati…“ Svaki rastanak, a posebno onaj što ga doživljavamo u ovozemaljskim okvirima definitivnim, istinska je muka. Isus je uspoređuje, međutim, s mukom rađanja.

Možda vam je znana ona pričica o dvoje blizanaca u majčinoj utrobi koji se tek trebaju roditi pa pred rođenje razgovaraju ovako: Jedan će: „Znaš da se uskoro trebamo roditi!? Ja mislim da je to završetak našega života!“ Drugi mu odgovara: „Ali kažu da ima života poslije rođenja!“ Nato će prvi: „Ma ne budi lud! Kakvoga života!? Gledaj, ovdje nam je dobro, imamo dom, hranu, sigurnost, i svega će toga rođenjem nestati! I još nešto, znaš da se nitko poslije rođenja nije vratio da nam posvjedoči da ima života poslije rođenja! Dakle, poslije rođenja nema života. I gotovo“. Ali drugi se ne da smesti nego dodaje: „Ali kažu da postoji majka! Ona će nam dati život!“ „Ma ne budi naivan, tko je ikada vidio majku!? Sve su to puste priče!“, odgovara prvi. Nakon kratke šutnje drugi dometne: „Ipak, kad se umirimo i ozbiljno osluhnemo, ne čini li ti se da se ipak čuje jedno srce koje za nas kuca… I dok ono kuca, ja imam nadu da s rođenjem život ne završava!“

Kršćanska vjera prihvaća i ispovijeda nadu utemeljenu na nevjerojatnoj činjenici: Jedan se vratio s one strane, ne samo da nam kaže da postoji život poslije smrti, nego da nam otvori put u taj život, a taj je Raspeti i Uskrsli, Isus koji je Krist, Gospodin! Naša vjera u život i krjepost nade temelje se na stvarnosti Kristova uskrsnuća, odnosno na autentičnosti posvjedočenja učenika, apostola i žena, da su stvarno susreli Uskrsloga. Iz te vjere prvi su kršćani slavili dan preminuća vjernika, posebno svjedoka vjere, mučenika kao „diesnatalis“ dan rođenja za nebo!

Jedan od članaka katoličkog Vjerovanja je vjera u život vječni i konačni sud na kraju vremena. Koliko je ova činjenica važna za sadašnji život svakoga kršćanina?

Da, to je članak vjere kojega ispovijedaju svi kršćani. A koliko je važan za naš život, ovisi o tome kojim mjerilima mjerimo, odnosno prema čemu usklađujemo naš život. Koja mu je vrijednost? Koji smisao? U ovozemaljskim vrjednotama poput posjedovanja, uspjeha, užitka, ili u duhovnim vrjednotama zajedništva, prijateljstva, ljubavi prema Bogu i ljudima? Sveto pismo veli da se već ovdje na zemlji vrši izbor, pa tako Knjiga Ponovljenog zakona potiče vjernike da ne biraju smrt nego život. Taj poticaj je važan jer je pred nas svakodnevno stavljen izbor između onoga što donosi život ili vodi u smrt. A izabrati život znači već ovdje na zemlji izabrati Boga. Božji sud, kako to lijepo tumači papa Benedikt XVI., u konačnici je očitovanje rezultata naših izbora i djelovanja, posebno temeljnih izbora koji određuju i usmjeravaju cjelokupnu ljudsku egzistenciju, te utječu, ne samo na vlastiti osobni život, nego i na druge ljude, pa i na cijele narode. Istina je da je spasenje uvijek Božji dar, ali kako veli sv. Augustin: „Onaj koji te je stvorio bez tebe, neće te spasiti bez tebe.“ Kršćanin ne živi u strahu, nego u nadi, veli papa Benedikt XVI. u enciklici Spe salvi, i ta ga nada definitivno određuje. Smatram da je upravo to silno važno za dobar, ispunjen i radostan kršćanski život. Zato mi je drago da na grobu mojih roditelja stoji natpis: „…tvoj slavni dolazak iščekujemo“, to jest, radujemo se susretu s tobom, Gospodine!

Kršćanski nauk o smrti kao i posljednjim ljudskim stvarima i onomu što čovjeka čeka „s onu stranu“ proučava se u disciplini koja se zove eshatologija. Što biste običnim rječnikom rekli da je sadržaj ovoga pojma?

Eshatologija je teološka disciplina koja se bavi „posljednjim stvarima“ ovozemaljskoga života (osobna smrt i završetak povijesti), ali ujedno i „prvim stvarima“ onozemaljskoga života (uskrsnuće, Božji sud, vječni život, sudbina dobrih i zlih), i to na temelju ljudskoga iskustva i promišljanja te božanske objave, na osobit način Novoga zavjeta i Kristova događaja spasenja. Nekoć su pojedini dijelovi eshatologije zasebno obrađivani, a danas se u teološkom studiju nastoje povezati u cjelinu unutar teološke antropologije, tako da se eshatologija integrira s drugim disciplinama kao što je teologija stvaranja (protologija), teologija spasenja (soteriologija) i teologija milosti (haritologija). Dakako, temelj kršćanske eshatologije je kristologija budući da je naša budućnost, kao i budućnost svega stvorenoga već očitovana u Kristovu uskrsnuću. Kao i svaka teološka disciplina, i eshatologija ima neke osobitosti, ali i poteškoće. Ukorijenjena u objavi, služi se određenim izrazima, znakovima i simbolima (posebno je književna vrsta „apokaliptike“ dala pečat jeziku eshatologije!). Teolozi Wolfarth Pannenberg i Gisbert Greshake složili su pet načela o kojima uvijek valja voditi računa u eshatologiji, a to su: eshatološke tvrdnje odnose se na stvarne činjenice; one mogu biti izražene i drugim „jezikom“ (pojmovljem); ne mogu se sve eshatološke tvrdnje svoditi na „metafore“ (npr. pojam „život vječni“); jezik eshatologije je proročki govor (ne tek slika budućnosti – nego očitovanje Božjega nauma sada i ovdje); konačni sadržaj eshatoloških izjava Crkve je sam Bog! Teolog Karl Rahner tako upozorava da valja pažljivo razlikovati eshatologiju (koja kad se malo bolje analizira, govori o sadašnjosti na temelju objavljene budućnosti) od apokaliptike (koja ocrtava budućnost na temelju našega iskustva najčešće grješne i grozne sadašnjosti), da se ne bi upalo u zamku zamjene eshatološke nade s apokaliptičkim strahom.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju