Dr. Anto Ivić, povjesničar

„To što nekomu iz bošnjačko-muslimanskih krugova smeta što se Hrvati katolici mole za domovinu na Bobovcu, može se tumačiti time što smatraju da Hrvatima nije mjesto u toj domovini“, drži dr. Ivić.

Povjesničar Anto Ivić rođen je 1965. u Sarajevu. Diplomirani je inženjer elektrotehnike, magistar tehničkih znanosti iz područja elektrotehnike i doktor humanističkih znanosti u polju povijesti. Autor je niza članaka i knjiga iz navedenih područja. Istaknutije teme njegova zanimanja i istraživanja prošlosti odnose se na povijesnu demografiju i migracije, napose Hrvata u BiH i pitanje identiteta.

S dr. Ivićem razgovarali smo uoči 22. molitvenog dana za Domovinu Vrhbosanske nadbiskupije i 20. hodočašća na Bobovac katolika pripadnika Ministarstva obrane, Oružanih i redarstvenih snaga BiH, upriličenog 21. listopada.

Uz dan smrti bosanske kraljice Katarine Kosače - Kotromanić, evo više od dva desetljeća održava se na starom bosanskom kraljevskom gradu Bobovcu Molitva za domovinu. Isto toliko, nažalost, traje prijepor. Jasno, nesuglasje poput ovoga bošnjačko-hrvatskog glede povijesti naš su specijalitet. Slijedom čega se onda i nametnulo gotovo sveprisutno (a i apsurdno) pitanje: Čija je baština Bobovac?!

Možda bismo rasterećenije govorili o tomu iz perspektive prije sukoba u proteklom ratu. Kao dječak s roditeljima, a zatim kao student s prijateljima i franjevcima posjećivao sam Bobovac, legendarno mjesto koje je u svijesti Hrvata katolika generacijama i stoljećima predstavljalo uspomenu na neovisnost nestalu invazijom Osmanlija. Cijeli je kraj u slivu rijeke Bukovice podsjećao na davnu, i slavnu, i tragičnu prošlost – od banskog dvora u Sutisci, nazvanoj Kraljeva Sutjeska, do Borovice. I franjevački samostan, koji pripada jedinoj zajednici i instituciji s kontinuitetom od srednjeg vijeka do danas, neizostavni je dio duha tog prostora.

Grad Bobovac nije bio trgovište, jer je njegova uloga više imala vladarski i vojni karakter. Ali uz kompleks banskog, kasnije kraljevskog dvora, kao u tipičnoj srednjovjekovnoj aglomeraciji europskog i kršćanskog tipa, unutar zidina Bobovca postojali su stambeno naselje i skup sakralnih i pratećih objekata s franjevačkom kućom, na lokaciji Crkvice. Danas je na Bobovcu prepoznatljiva rekonstruirana crkva koja je ujedno bila kraljevski mauzolej.

U komunizmu se na Bobovcu misna slavlja na temeljima srednjovjekovnih crkava nisu mogla održavati. Ali mise jesu slavljene do Drugog svjetskog rata. I muslimani su dolazili na to mjesto, ali ne kao dovište, već radi teferiča.

Spomendan bosanske kraljice Katarine Kosače - Kotromanić, čija je sudbina neraskidivo povezana s Bosnom, sasvim je razumljiv nadnevak za obilježavanje na Bobovcu. Sjećanje na nju kroz minula stoljeća nije nestalo. Poznato je da je na uspomenu na kraljicu i žal zbog njezine osobne tragedije, povezane s gubitkom slobode i samostalnosti države, sastavni dio sutješke ženske narodne nošnje bila crna marama. Bobovac i srednjovjekovna Bosna su sastavni dio, kako tradicionalnog, tako i suvremenog hrvatskog i katoličkog identiteta. To naravno nije zaprjeka da i drugi gaje poseban osjećaj za mjesta poput Bobovca.

Može li, gospodine Iviću, jedan od razloga za rečeni prijepor biti i to što je taj dio povijesti zloporabljen, i to ne samo – gotovo očekivano! – od političara, nego – što je osobito pogubno! – i od povjesničara koji nerijetko svoje teze usklađuju s interesima političkih elita?

Najočitiji primjer povijesti u službi politike, koga smo svjedoci desetljećima, potvrđuju izjave velikosrpskog ideologa i akademika Dobrice Ćosića: „Laž je srpski državni interes“ i „Laž je vid srpskog patriotizma.“

Bošnjačko-muslimanska politička i intelektualna elita konstruira sliku prošlosti i novog identiteta koji zapravo nije jasno definiran. Prema zapadnom modelu nacije, na temelju Ustava SAD-a iz 1787. i Francuske iz 1791., kao i Deklaracije o pravima čovjeka i građanina iz 1798., građanin se identificira s pravima i slobodama koje mu osigurava nacija kao politička zajednica. Za razliku od njih, u srednjoj i istočnoj Europi nacija je homogenizirala sve slojeve neovisno o slobodi i ravnopravnosti pojedinca. Dok su na zapadu kultura i jezik postali sredstvo standardizacije, u srednjoeuropskom modelu nacija je kolektivitet obilježen kulturom i jezikom. Muslimani 1993. postaju Bošnjaci te prema srednjoeuropskom modelu, poput Hrvata i Srba u 19. stoljeću, grade posebnost zasnovanu na kulturi, vjeri i jeziku.

Istodobno se, pak, poistovjećuju s državom želeći stvoriti zapadni model nacije, zanemarujući poziciju BiH i njezin sastav stanovništva. Pritom se uz turski oblik Bošnjak alternativno nameće zamišljeni nacionalni naziv Bosanac, problematičan jer ne obuhvaća stanovnike dviju povijesnih pokrajina u državi. Stoga smo čuli i za inicijative o promjeni naziva države.

Utemeljenost „državotvornog“ identiteta trebalo je dokazati višestoljetnim kontinuitetom države, po mogućnosti jedinstvena imena Bosna, a tradicionalno ime Bošnjak za katolika iz Bosne preslojiti današnjim nazivom Bošnjak za one čiji su se predci tada izjašnjavali kao Turci.

Bivši reis i, eto Mustafa ef. Cerić postavio je tezu da je dolaskom Osmanlija u Bosnu Bosanska Kraljevina ukinuta tako što je Bosna postala dio univerzalne Osmanske Carevine. Koje su zapravo posljedice toga „univerzalizma“? Poglavito u kontekstu povijesne činjenice kako su među predosmanskim crkvama bile i tri na Bobovcu, baš uostalom kao i jedan od ukupno sedam kraljevskih dvorova bosanskih vladara.

Taj univerzalizam se nije zrcalio u prikladnosti za sve stanovnike, već u težnji da pokori sve. Ovo je bio teritorij na putu prema Europi koju su Osmanlije željeli porobiti i islamizirati te izbrisati tragove ranije kulture. U dugotrajnih 130 godina, koliko je trajalo osvajanje područja na kome je danas BiH, prenamijenjeno je ili srušeno više od 500 katoličkih crkava. Carstvo, zasnovano na suživotu pravno nejednakih zajednica podijeljenih po religiji, propalo je u procesima emancipacije pojedinih nacija u 19. st., nesposobno za stvaranje suvremene nacije jednakih pripadnika.

Ostala je upamćena eskapada toga bivšeg reisa od prije nekoliko godina, po kojoj Bobovac pripada samo jednom vlasniku, a to je, veli nonšalantno, Bosna i njezini autohtoni Bošnjaci – Bosanci različitih vjera…

To je bila tipična manipulacija činjenicama s političkim ciljevima. To što nekomu iz bošnjačko-muslimanskih krugova smeta što se Hrvati katolici mole za domovinu na Bobovcu, može se tumačiti time što smatraju da Hrvatima nije mjesto u toj domovini. Ekskluzivno pravo na državu, artikulirano pokušajem da se preko građanske Federacije, a zatim i države BiH zanemare prava, u prvom redu Hrvata u BiH, godinama je praćeno kvazipovijesnim konstrukcijama.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba