Dr. Adalbert Rebić, svećenik i sveučilišni profesor

Prof. Rebić rođen je 1937. u Klenovcu Humskom na Sutli. Studirao je u Zagrebu te na filozofskom i teološkom fakultetu Papinskog sveučilišta Gregoriana u Rimu.
Od 1968. profesor je biblijskih znanosti i orijentalnih jezika (hebrejski, arapski i sirsko-aramejski jezik) na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Osim na fakultetu, djelovao je i u izdavačkoj kući Kršćanska sadašnjost kao urednik biblijskih izdanja. Odlikovan je visokim odlikovanjima predsjednika Republike i Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Član je Društva hrvatskih književnih prevoditelja, Društva umjetnika Hrvatske, redoviti član Papinske međunarodne marijanske akademije u Rimu i Židovskog kulturnog društva Šalom Freiberger u Zagrebu. Od 1991. do 1996. bio je predstojnik Vladina ureda za prognanike i izbjeglice, a ministar u Vladi RH tijekom 1995. Objavio je veći broj knjiga, uredio znatan broj zbornika, autor je mnoštva znanstvenih radova, a bavi se i prevoditeljskim radom. S njim smo razgovarali o značenju svetkovine Uznesenja BDM-a, Marijinoj zadaći u spasenju svijeta, proglašenju dogme o Uznesenju, ali i o poslanju Crkve danas…

Poštovani prof. Rebić, započnimo razgovor u duhu blagdanskog ozračja. Svake godine 15. kolovoza diljem Crkve u Hrvata i sveopće Crkve slavi se svetkovina Uznesenja BDM-a. Recite nam što je njezin sadržaj?

Na Veliku Gospu mi kršćanski vjernici, a osobito mi katolici slavimo kršćansku vjersku istinu da je Blažena Djevica Marija tijelom i dušom uznesena u nebesku slavu. Premda biblijski kanonski tekstovi ne spominju taj događaj, crkvena je predaja na temelju liturgije, apokrifa i legendi teološki doradila nauk o Marijinu uznesenju na nebo. Razlog uznesenja je Marijino bogomaterinstvo i uloga koju je imala u djelu spasenja, povezana sa svojim Sinom Isusom. Katolička crkva je to vjerovanje potvrdila kao svoju dogmu; proglasio ju je papa Pio XII. 1950., a potvrdio Drugi vatikanski koncil.  Svetkovina tog događaja slavila se na Istoku od VI. stoljeća (Uspenije), a potom je preuzeta i na Zapadu (Uznesenje u nebo). Bizantska ikonografija prikazuje Mariju kako spava na postelji, a Krist odnosi na nebo njezinu dušu, dok zapadna ikonografija već u VII. i VIII. stoljeću naglašava Uznesenje Blažene Djevice Marije i dušom i tijelom na nebo. Marijine su svetkovine optimistički blagdani. U njima doživljavamo otajstvo našeg otkupljenja. Na svetkovinu Marijina Uznesenja izražavamo svoju vjeru da nećemo u smrti pasti u bezdan, nego u majčinsko krilo Božje. U smrti neće samo naša duša doći k Bogu, nego mi kao cjelovita, konkretna osoba, cjeloviti ljudi s tijelom i dušom. Naravno, ovo propadljivo tijelo će istrunuti. Međutim, naša će osoba, koja se kroz ovo tijelo izražava i očituje, biti uzeta u Božju slavu. Na blagdan Velike Gospe slavimo dostojanstvo svojeg tijela. U našem tijelu, koje će u smrti biti preobraženo u lik proslavljenog tijela Kristova (Fil 3,21), već sada želi zasvijetliti Božja slava. Naše je tijelo mjesto Božjeg iskustva i susreta s Bogom. Božju ljubav možemo iskusiti samo preko svojeg tijela time što omogućujemo Bogu da nas on dodirne i zagrli u svojem stvaranju, time što u euharistiji u sebe uzimamo tijelo i krv Kristovu. Tijelo i krv Kristova su utjelovljena ljubav Božja koja želi prožeti naše tijelo. Blagdan Marijina Uznesenja na nebo želi nas osloboditi od napasti da zamrzimo svoje tijelo. Naše je tijelo monstranca koja u sebi nosi Isusovo tijelo koje odražava slavu Božju.

Odakle, zapravo, naziv Velika Gospa?

Naziv Velika Gospa potječe od sv. Stjepana, prvog ugarskog kralja, velikog štovatelja Blažene Djevice Marije. Kralj Stjepan je sve crkve koje je dao graditi posvećivao Uznesenju Marijinu u nebo, i sebe proglasio zaštitnikom tih marijanskih crkava. Isto je činio i sv. Ladislav. Odatle je već stara zagrebačka katedrala bila posvećena Uznesenju Marijinu (1092.), a zaštitnicima su joj bili sv. Stjepan i sv. Ladislav. Zato se svetoga Stjepana uvelike častilo u zagrebačkoj katedrali (A.G. Matoš i M. Krleža »Na kraljevo«). Mađarski je narod Gospu nazivao svojom Velikom Gospom, Velikom Majkom i Velikom zaštitnicom (Magna Patrona). Hrvatski je narod prihvatio taj naziv za Mariju i raširio ga u svojoj marijanskoj pobožnosti. Stanoviti utjecaj na nastanak tog naziva za Mariju mogao bi u drevnom rimskom kršćanstvu imati naziv staroanatolijske i frigijske božice Kibele, čiji je kult već u I. stoljeću prije Krista bio u Rimu nazočan. Na Palatinu je postojao hram božice Kibele i kult njoj u čast se duboko doimao rimskog puka.

Što danas vjernicima predstavlja Velika Gospa? Vrijeme je odmora, jesu li Hrvati zapostavili ovu svetkovinu?

Premda svetkovina Velike Gospe pada u vrijeme velikih ljetnih odmora kada cijelo pučanstvo kreće prema mjestima odmaranja, u tom kretanju prema odmaranju ima mjesta i kretanja pobožnog puka prema Gospi u njezina svetišta. Mnogima su takva putovanja, hodočašća koja su trajala po nekoliko sati, bila u prošlosti jedini veći izlet izvan njihova doma, a nekima je još i danas hodočašće u Marijina svetišta, u naša hrvatska marijanska svetišta i u inozemna marijanska svetišta (Lurd, Fatima, Maria-Zell, Čenstohova) jedini veći izlet. Na taj blagdan svetišta Marijina su prepuna pobožnih vjernika i onih domaćih koji su ostali kod kuće i gostiju koji su došli izdaleka na odmor. Gospa Sinjska u tom je pogledu izvrstan primjer, osobito za katolike u južnoj Hrvatskoj - Split i šira okolica. Marija Bistrica, Trsat i svetišta u Bosni i Hercegovini na taj blagdan svjedoče o izvanredno velikom broju katoličkih hodočasnika. Oni po vrućini, a katkad i po kiši pješice prevaljuju duge putove da dođu do Velike Majke, do Velike Gospe, da je slave i da je mole za posredovanje kod njezina Sina i po Sinu kod Boga Oca sviju nas.

Koja je zadaća BDM-a u poretku spasenja svijeta, i kakav je njezin odnos s Crkvom?

Možda bi najbolji odgovor na to pitanje bio izmoliti s pozornošću Lauretanske litanije. One se sastoje od niza počasnih marijanskih naslova, slika, preuzetih uglavnom iz Svetoga pisma. Prvi latinski oblik takvih litanija nastaje u XII. stoljeću i razvija se tijekom povijesti proširujući niz takvih naziva. Lauretanske su litanije nastale u Loretu u doba baroka (1531.). One su odraz visoke crkvene mariološke teologije i razvijene pučke pobožnosti. U njima je Marija nazvana Majka Božja, Sveta Djevica, Djevica nad djevicama, Majka Kristova, Majka Crkve, Posrednica milosti, Utjeha žalosnih, Pomoćnica kršćana, Utočite grješnika, Kraljica svetaca, Kraljica anđela, Kraljica apostola, Kraljica mučenika ...

Ovi naslovi izvrsno ocrtavaju ulogu Blažene Djevice Marije u povijesti spasenja i o njezinu odnosu prema Crkvi. I svi se ovi naslovi temelje na Svetom pismu Novoga zavjeta (a neke slike o Mariji i iz Staroga zavjeta).

Novi zavjet prikazuje Mariju kao običnu ženu u konkretnom životu svakoga dana, prikazuje ju kao zaručnicu koja postaje majkom, kao osobu koja posjećuje svoju rođakinju, hodočasti u Jeruzalemski hram, na svadbi je u Kani Galilejskoj gdje je posreduje za ljude u nevolji, uključena je u Apostolski zbor kao izvrsna članica. Ona je žena koja zna razmišljati, govoriti, slušati, poduzimati inicijative, plakati, radovati se ...

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju

Razgovarao: Željko Ivković
Katolički tjednik