Don Tomislav Bašić, prefekt u Nadbiskupijskom sjemeništu u Splitu

Između ostaloga, o značenju došašća, ulozi BDM-a i sveopćoj materijalizaciji ovoga razdoblja razgovarali smo s don Tomislavom Bašićem, prefektom u Nadbiskupskom sjemeništu u Splitu. Don Tomislav je rođen 1981. u Splitu gdje je završio osnovnu školu. Nadbiskupijsku klasičnu gimnaziju Don Frane Bulić također je završio u Splitu gdje upisuje i završava Katolički bogoslovni fakultet. Za svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije zaređen je 2008. Prve tri godine svećeništva provodi u župi sv. Nikole biskupa u Metkoviću kao župni vikar, a od 2011. vrši službu prefekta (odgojitelja) u Nadbiskupskom sjemeništu u Splitu, te radi kao vjeroučitelj u Nadbiskupijskoj klasičnoj gimnaziji.

Don Tomislave, nalazimo se na početku došašća. Što biste rekli o samom značaju obilježavanja ovoga vremena? Što to liturgijsko vrijeme znači Vama osobno?

Vrijeme došašća je vrijeme kada se vjernik na poseban način priprema za Božji dolazak, odnosno utjelovljenje Božjeg Sina. To nije samo lijepa priča koju možemo reći svojim najmanjima. Nego je riječ o istinskom i pravome dolasku Boga u srce svakog čovjeka. Na poseban način se kroz došašće pripremamo na taj događaj. U došašću sve govori o Onomu koji ima doći. I mise zornice, i adventske pjesme, i razni običaji. Sve je upućeno na Onoga koji će se kao malo dijete roditi u ovome svijetu.

U došašću Crkva ima pred očima dvostruki Kristov dolazak – onaj koji se već zbio u vremenu u kojem mi živimo, te onaj koji tek ima doći, kada se Gospodin pojavi u slavi. Mi, putujuća Crkva, nalazimo se između ova dva dolaska. Očekujemo Spasitelja koji ima doći kao sudac živih i mrtvih, a ujedno se podsjećamo trenutka kada je Bog postao čovjekom, sišao k nama. I bio s nama u svemu jednak, osim u grijehu.

Na poseban način kroz ovo vrijeme možemo osjetiti čežnju starozavjetnih proroka koji su iščekivali dolazak obećanog Mesije. Na to nas upućuju i liturgijski tekstovi koje čitamo kroz vrijeme došašća. Ponajviše proroka Izaije koji vapije za Onim koji ima doći, te koji upozorava narod na potrebu pripreme njegova dolaska.

Došašće je vrijeme kada se svatko od nas osobno može pripraviti na Božji dolazak. Možemo to usporediti kao kada dočekujemo nekog važnog gosta u svojoj kući. Svakako da ćemo kuću pripremiti za dolazak, lijepo ćemo ju očistiti i urediti, pripremiti najbolje haljine i jelo koje imamo. Tako i čovjek priprema svoju ''duhovnu kuću'' kroz ove četiri nedjelje došašća. Pritom nam pomažu teme i likovi iz Biblije, na poseban način Ivan Krstitelj (koji je tematika druge i treće nedjelje došašća), a i Blažena Djevica Marija (tema četvrte nedjelje došašća). Oni nas upozoravaju na veličinu onoga što će se dogoditi i važnost tog trenutka u našem svagdašnjem životu. Marija, kao vjerna službenica Gospodnja, prihvaća ulogu majke Boga i svoj život usmjerava prema tomu. Ivan Krstitelj cijeli život očekuje ''onoga kojemu nije dostojan odriješiti remenja na obući'', te priprema teren za Isusa Krista.

Nama preostaje da, videći primjer njihova života, pokušamo u sadašnjem svijetu stvoriti prostor gdje će Bog pronaći svoje mjesto. Odnosno, pripremiti svoje srce i dušu da se Gospodin može smjestiti kod nas, blagoslivljajući naš život i rad.

Osobno, vrijeme došašća je vrijeme intenzivne priprave. Priprava duše i srca za dolazak Gospodina. Izgleda i nekad jest naporno, ali u vremenu došašća osjećamo i radost, ushit. To je ona istinska radost koja može „začiniti“ naš put do Božića. To je ono što došašće čini tako ispunjenim. Ta radost se pretvara u neopisivu sreću kada doživimo rođenje Boga. I to je ono što možemo podijeliti s drugima.

Došašće je vrijeme iščekivanja, obraćenja i nade. Koliko je današnji čovjek toga svjestan?

Došašće je vrijeme radosti, iščekivanja nečega što se ima dogoditi. Današnji čovjek je poprilično užurban, stalno u nekoj trci i nemiru. Kao da nema dovoljno vremena zastati i pogledati svijet oko sebe. Uvijek nove obveze mu ne dopuštaju zastati i osjetiti veličinu došašća. Uz to, moderne obitelji teško da uhvate vremena kako bi zajednički bile za istim stolom kako bi komentirali protekli dan, a kamoli nešto više. S obzirom na to sve, mnogo stvari zna proći ispred čovjekovih očiju, a da uopće ne primijeti. Kao kad radimo nekakav posao koji volimo ili za koji imamo nekakav vremenski rok, pa dok trepnemo – ode vrijeme. Tako je i s došašćem. Svi govorimo kako ima vremena za pripravu, ali najčešće se uhvatimo bliže priprave – onih nekoliko dana prije samoga Božića. I onda nastaju gužve, problemi, živci. Nažalost, danas nas na neki način i prisiljavaju da sve ubrzamo, da ne zastajkujemo i da vrijeme proleti. Čovjek nije svjestan da došašće može biti plodonosno vrijeme za njegov duhovni život. Da ovo iščekivanje, koje na poseban način vidimo kod djece, može uroditi plodom i u vlastitoj obitelji. Ali da je potrebno stati i osluhnuti.

S druge strane, postoji mnoštvo priča kako se ljudi znaju pripremati za dolazak Božji, ali ih u tomu sprječavaju razni gosti (od rodbine pa do beskućnika). I u svojoj pripremi odbijamo takve goste koji nas ometaju. A možda ne primjećujemo da je Bog preko njih posjetio nas, svoje učenike. Uvijek čekamo na nešto izvanredno i niti ne primjećujemo kako Bog svakodnevno dolazi k nama u ljudima koji nas za nešto mole, u ljudima koji nas obdaruju smiješkom. Svaki susret s nekim čovjekom pustolovina je, Božji dolazak k nama, koji postaje poseban događaj ako smo za njega otvoreni.

Današnji čovjek se može pronaći u objema skupinama. I u onima koji u žurbi zaboravljaju stati i osluhnuti, i u onima koji u pripremama ne prepoznaju onoga kojega čekaju. Važno je naći sredinu, naći put koji će nas dovesti do djeteta Isusa, koji se i ove godine rađa u našim srcima. A ne samo u štalici u Betlehemu.

Što je zapravo najvažnije za vjernika u vremenu došašća?

Za vjernika u došašću je najvažnije zaustaviti se. Stati u životnoj trci i osjetiti tišinu. U tišini Bog dolazi, u tišini ga primjećujemo. Ne u buci ovozemaljskog svijeta, ne u blještavilu ukrasa u našim gradovima. Prepoznajemo ga u tišini svojega srca. Tek kada utihnemo, možemo osjetiti kako nam Bog progovara, kako nas posjećuje, kako nam se približava. Istina, na prvi tren će naše srce vrištati i tražiti buku i trku jer je naviklo na to. Ali vježbanjem u tišini, doći ćemo do pravog razloga došašća.

Trebali bismo se zaustaviti i početi primjećivati stvari oko sebe. Primjećivati Boga u drugima, primjećivati kako se u drugima Bog nama približava. Pa bilo to kroz naše obitelji, prijatelje, susjede ili kolege na poslu. Kroz sve njih, u ovom došašću, može djelovati Gospodin. Ne bismo trebali podleći napastima modernog svijeta, gdje se Božić već čestita i slavi. Gdje se malo dijete Isus koristi za promidžbene svrhe, gdje se ono sveto profanizira s ciljem da netko na tomu zaradi. Moderni svijet je takav, njega ne zanima tišina, zaustavljanje, upijanje života oko sebe. Moderan svijet želi da se što više zatvorimo u sebe i da ne primjećujemo druge. A došašće je baš vrijeme koje nam daje nadu, koje nam daje potpuno drukčiji pogled na svijet.

Mise zornice, prije izlaska sunca, ostale su mi najljepši događaj iz djetinjstva. Dok se svijet još budi, vjernici slave i iščekuju novi dan, sunce na obzoru – kao što iščekuju mlado sunce s visina, Isusa Krista. Dok svi drugi spavaju, vjernik je radostan što može dan započeti s Gospodinom. U razgovoru s ljudima pitaju se zašto zornice nisu cijelu godinu. Nisu jer bi se onda izgubila ona radost iščekivanja, ono traženje, onaj osjećaj koji nam titra u grudima. Nerijetko sam susretao mnoštvo djece koja su radosno dolazila na zornice, dok su mnogi njihovi vršnjaci spavali. Pitamo se zbog čega? Dijete najbolje pokazuje što znači iščekivati. Što znači radosno čekati dolazak Boga. Ono možda ne razumije o čemu to mi stariji pričamo, ali svojim ponašanjem očituju to što mi molimo i vjerujemo. Nije ni čudno da nas je Gospodin upozorio da na neki način moramo biti kao djeca da bismo stigli do kraljevstva Božjega. Današnji čovjek bi se trebao opustiti i prepustiti osjećaju koji daje došašće. Trebao bi malo dublje zaviriti u sebe kako bi otkrio prostranstva koja tijekom godine mogu stajati prazna i neispunjena. Bog dolazi, a mi pripremamo stazu, prostor, vrijeme, obitelj, sve.

U događaju rođenja Sina Božjega nezaobilazna je uloga BDM-a. Možete li nam reći nešto više o tomu?

Uloga majke u rođenju i životu djeteta je neizmjerna. To nam je svima jasno kao dan. Majka je nezamjenjiva osoba u životu bilo kojeg djeteta. Pa i kod Sina Božjega. Božji plan spasenja obuhvaća i Mariju kao vrlo važno i bitnu osobu. Prema evanđeljima, živjela je u Nazaretu u pokrajini Galileji. Na aramejskom, njezinu materinjem jeziku, zvala se Mirjam. Stupila je u brak s Josipom i rodila Isusa, Sina Božjega kojeg je začela na čudesan i jedinstven način po Duhom Svetome, te ga odgajala s Josipom. U svim evanđeoskim tekstovima Marija je u prvom redu Isusova majka. To je njezina uloga u povijesti spasenja.

Nastavak čitajte u tiskanom izdanju