Don Mario Popović, službenik u Državnom tajništvu Njegove Svetosti

Don Mario je rođen u Splitu 1984. i svećenik je Splitsko-makarske nadbiskupije. Filozofsko-teološki studij pohađao je u rodnom gradu gdje je i zaređen za svećenika u konkatedrali Sv. Petra 27. lipnja 2010. po rukama nadbiskupa mons. Marina Barišića. Nakon dvogodišnje službe tajnika splitsko-makarskoga nadbiskupa, u rujnu 2012. poslan je u Rim na poslijediplomski studij patrologije na Patrističkom instutitu Augustinianum gdje trenutno priprema doktorski rad. Od veljače 2014. službenik je u Državnom tajništvu Njegove Svetosti (tijelo Rimske kurije koje upravlja svakodnevnim poslovima Svetoga Oca).

Poštovani don Mario, sredinom ožujka navršit će se šest godina od posljednjih konklava na kojima je za nasljednika Sv. Petra izabran argentinski kardinal Bergoglio. Što je, prema Vašem mišljenju, obilježilo dosadašnji pontifikat pape Franje?

Mnogo smo puta dosad imali prilike čuti kako se sadašnji pontifikat po mnogo čemu razlikuje od dosadašnjih; međutim, mislim da svatko tko ozbiljnije promotri našu crkvenu stvarnost, brzo uviđa da je, istina, riječ o jednome izazovnome trenutku u kojemu papa Franjo daje nove smjernice, to je točno, ali istodobno crpi inspiraciju od svojih neposrednih prethodnika. Kad bih spomenuo konkretno ono što obilježava ovaj pontifikat, skromno bih kazao – „usuditi se“.

Njegovim je izborom prvi put na čelo Katoličke Crkve došao čovjek iz Latinske Amerike. Koliko je ta činjenica utjecala da on toliko naglašava milosrđe, siromaštvo, „Crkvu u izlasku“?

I vi i ja smo Europljani pa mi se čini da za ovo pitanje nekako i nemamo potrebna iskustva! Vjerujem da je za doživljaj vjere, pa onda i same Crkve, od velike važnosti poznavati nečije izvore. Kada je riječ o pitanju vjere i o životu Crkve, mislim da je Papa i te kako „ovisan“ o svojoj domovini, iako ju još do sada nije posjetio. Premda podrijetlom iz Europe, sa sobom nosi svoju ljudsku i svećeničku formaciju iz Argentine. Živeći u Rimu, jedna je od prednosti i ta što postoji mogućnost na dnevnoj razini susretati ljude iz svih krajeva svijeta. Gotovo svi koji su iz Latinske Amerike (ili su tamo neko vrijeme živjeli) potvrđuju upravo ono što i vi pitate – što je, konačno, sasvim za očekivati i ništa neobično. Slika Crkve koja je u Latinskoj Americi u nekim se društvenim segmentima bitno razlikuje od ove naše europske. Možda je nama prva poteškoća ta što upravo osobnu povijest i sadašnje djelovanje Pape promatramo kroz našu, europsku optiku. Onda je sasvim logično da je ponekad znalo doći do nerazumijevanja pojedinih Papinih gesta koje su plijenile pozornost javnosti. Usporedbe su uvijek nespretne, no lako bih usporedio gore opisano s, primjera radi, našim svećenicima koji odlaze u različite misije po svijetu. Svaki od njih nosi svoj ljudski, intelektualni i duhovni identitet. Svećenici su možda u misijama podložni komentarima određene skupine ljudi, no u Papinu slučaju gotovo svaka gesta biva zapažena i komentirana na dnevnoj razini, u cijelom svijetu.   

Mnogi su smatrali da je Franjo samo neko „prijelazno rješenje“ zbog njegovih godina u kojima je izabran za Petrova nasljednika. Međutim, od prvoga trenutka sadašnji Papa oduševljava velikom energijom i željom da Crkvu učini pristupačnijom svima, ali i riješi brojne probleme. Koliko je u tome uspio i gdje nailazi na najveći otpor?

Svaki je Papa suočen s izazovima Crkve onoga vremenskoga razdoblja u kojemu se nalazi. I sam je Sveti Otac u nekoliko navrata na početku svojega papinstva govorio kako mu se čini da će njegov pontifikat biti kratak. Ulazimo, evo, u sedmu godinu njegove službe, a budućnost ipak prepustimo Bogu. Slažem se, svi se divimo odakle mu tolika snaga i volja. Kao vjernici molimo za njega, a okružen je i svojim suradnicima koji mu svakodnevno pomažu. Međutim, svjesni smo da Papa, kao i svaki do sada, ima i svojih neistomišljenika. Uspijeva u svojoj misiji biti pontifex – graditelj mostova među ljudima, no isto tako nailazi na otpore. Ovdje valja biti oprezan i ne banalizirati, ali ipak bih postavio jedno pitanje – svratimo pogled u naše biskupije, župe i samostane – zar u tim zajednicama stvarno sve cvate i svi žive punim plućima evanđeoske vrjednote? To dakako nije opravdanje da se otpori grade, ali u svakoj zajednici postoje konflikti. Tužno je i ne ostavlja veliku nadu kada otpor postane otvorena i brutalna mržnja koja onda ruši sve pred sobom. Ne bih volio biti odveć patetičan i time izazvati nečiji podsmijeh, no usudio bih se kazati kako Papa možda na najveći otpor nailazi u promjeni srca, a onda i uma. Kako već kazah, usuđuje se dotaknuti u kompleksne probleme Crkve provocirajući nas tako i tražeći od nas neki odgovor. Ne želim kazati kako njegovi prethodnici takve probleme nisu imali, no imajući u vidu brze promjene našega društva i Crkve, svakako je izazovno i iziskuje mnogo vjere i truda. Na početku smo korizme pa se čak lijepo uklapa i sama misao o obraćenju, a svatko može donijeti zaključak sam za sebe.

Cjelovit tekst pročitajte u tiskanom izdanju Katoličkog tjednika

Razgovarao: Dražen Kustura
Katolički tjednik