Don Jakov Filipović, župnik i čuvar svetišta u Maglaju

Svetište je svečano otvoreno 1979., a njegovu gradnju i kasniju nadogradnju vodio je tadašnji župnik don Anto Baković. Prigodom spomendana sv. Leopolda Bogdana Mandića, o životu svetišta i župe razgovarali smo s današnjim župnikom don Jakovom Filipovićem.

Spomendan sv. Leopoldu Bogdanu Mandiću je 12. svibnja, a u Maglaju je jedino svetište ovoga sveca na našem području. Tijekom godina koliko ste župnik, možete li nam reći je li živa pobožnost prema ovom našem svetom zemljaku?

Živo se sjećam početaka pobožnosti sv. Leopoldu na našim prostorima. Bio sam dječak kada se u našoj rodnoj kući našla uramljena slika sveca neobičnog lika. Moja mama ju je nabavila odmah nakon proglašenja ovog, sada sveca, blaženikom. Iako je svetac imao veliku bradu i bio, rekli bismo, neizgledan, znam da mi se slika svidjela. Ista slika stoji i dandanas u našoj obiteljskoj kući. Nakon izvjesnog vremena moja sestra je, inače časna sestra, pitala mamu zašto se ona počela toliko moliti sv. Leopoldu. Odgovor je, uz smiješak, bio: „Ne znam, drago dijete, ali što god sam ga molila, uvijek me je uslišao... Jednostavno sam ga zavoljela!“ Danas smo nas dvoje njezine djece u ovom svetištu, ja kao župnik, ona kao redovnica... Slučajno? Ne znam.
Gledajući iz te perspektive, oobožnost prema sv. Leopoldu je imala u samim počecima jak zamah. Odmah ga se počelo častiti dubokom pobožnošću i jakom vjerom u moćan zagovor.
Dolaskom u svetište na mjesto upravitelja uvjerio sam se da je ta pobožnost rasla i među vjernicima drugih krajeva naše nadbiskupije, ali i u Hrvatskoj, pa i diljem svijeta gdje god se nalaze prvenstveno Hrvati. Možda broj novosagrađenih svetišta, župa i filijalnih kapela, koje su sagrađene nakon ove prve novosagrađene maglajske crkve i župe koja je posvećena sv. Leopoldu, govori sam po sebi o omiljenosti ovoga sveca u narodu. A omiljenost dolazi i po vjerovanju i svjedočenju da je Leopoldov zagovor zaista moćan. Do sada je, dakle, nakon Maglaja, sv. Leopoldu na čast osnovano 15 župa i svetišta, a u tim župama su sagrađene i župne crkve (Maglajsko je prvo i jedino službeno svetište u Sarajevskoj nadbiskupiji). Osim toga, koliko je meni poznato, ima i 27 filijalnih crkava i kapela, a šest ih je sagrađeno u dalekom svijetu.

Kad je nastala župa posvećena ovom svecu, sv. Leopold je još uvijek bio blaženik. S obzirom da je proglašen svetim tako je i godinama poslije župna crkva prerasla u svetište. Postoji li sada, 32 godine poslije prvobitnog otvaranja župne crkve, potreba za materijalnim širenjem svetišta?

Kako se pobožnost sv. Leopoldu širila godinama se i broj vjernika hodočasnika povećavao u ovome svetištu u Maglaju. Rat je, nažalost, u jednom trenutku usporio taj trend, uostalom kao što se usporilo mnogo toga na području bilo kojeg područja života. Danas se uglavnom sve vraća na predratno stanje i kontinuitet i ritam života u svetištu su stabilni, s trendom rasta broja hodočasnika. Prostor koji imamo uglavnom zadovoljava potrebe samoga svetišta. Međutim, sami ste rekli da je svetište nastalo prije 32 godine, a u tom vremenu je pretrpjelo i ratna razaranja. Većina toga je dovedena u stanje da može normalno zadovoljiti potrebe hodočasnika. Prostor je doveden u funkciju i kao takav odlično služi hodočasnicima. Ipak, kada bi se imalo sredstava vrijedilo bi ih uložiti u temeljitu obnovu i preuređenje nekih dijelova, za stvaranje još boljih uvjeta kako bi hodočasnici zaista osjetili da su na nešto „drugačijem“ mjestu nego inače. Dakle, proširenje ne, temeljita obnova da.

Poznato nam je da u različitim svetištima postoji mogućnost za svakodnevnu ispovijed. Je li to slučaj i s maglajskim svetištem?

U Leopoldovom svetištu nema nikakvih ograničenja glede mogućnosti za sv. ispovijed. Uostalom, to je tako u većini naših župa. Ono što je ovdje drugačije jest posebno ozračje, poseban duh kojim ovo svetište odiše, baš zahvaljujući karizmi velikog ispovjednika sv. Leopolda. Svi njegovi štovatelji su svjesni da je on zapravo prvenstveno svetac ispovijedi i onda zahvaljujući toj svijesti dolaze već raspoloženi da se dobro ispovjede. Ovdje im je to i omogućeno te se kao produkt dobije - sretan čovjek.

U sklopu crkve postoji soba koja je replika ispovjedaonice sv. Leopolda. Koja je njezina današnja namjena i imate li planove vezane uz nju u budućnosti?

Replika Leopoldove sobice - ispovjedaonice posebna je priča. U njoj ispovijedam svake srijede prije zavjetne svete mise u 11 sati. Ljudi rado u nju dolaze, a i ja se kao ispovjednik osjećam nekako ispunjenim strpljenjem i razumijevanjem onih koji su ušli ispovjediti se.
Dobro je da se don Ante Baković sjetio to napraviti jer je na taj način ta sobica zapravo zamijenila nakanu i funkciju Leopoldove sobice u Padovi. Naime, ona sobica je postala muzejski prostor, a u ovoj se nastavlja ono što je Leopold davno započeo.
Ništa posebno ne treba u njoj raditi, samo pronalaziti dobre svete ispovjednike koji će je ispunjavati pententima.

"Bog je lijek i liječnik", kazao je svojedobno sv. Leopold. Mnogi hodočasnici dolaze moliti za zdravlje svoje ili dragih im osoba. Dolaze li vam poslije ljudi sa svjedočanstvima ozdravljenja?

Glede uslišanja molitvi po zagovoru sv. Leopolda ne bih htio previše govoriti jer je zaista mnogo onih koji vjeruju u svečev zagovor. Pokazatelj tomu su i pločice ispisanih zahvala koje su donesene u svetište. No, najveći pokazatelj stvarnih uslišanja su zapravo stavovi onih koji vjeruju u ta uslišanja. Mnogo je onih koji su redoviti posjetitelji svake srijede, ne da bi Leopolda molili za uslišanje, nego da bi se zahvalili Leopoldu za izmoljenu milost. Neki su ovdje redoviti, duže nego što sam ja upravitelj svetišta, a ja sam ovdje već petu godinu.
Sv. Leopold je jednostavno svetac kojega se, kako po vjernicima vidim, jednostavno zavoli. Vole ga zaista svi: sve generacije, svi staleži, baš onako kako su ga voljeli i tijekom njegovog života.

Maleni čovjek rastom, ali neopisive dobrote, poznat je i po svom ekumenskom radu. Koliko se to njegovo poslanje odražava u ovom svetištu?

Kao osoba koja je zadužena za svetište svakako vodim računa o karizmama ovog sveca. Dobro mi je poznata njegova životna želja, propovijedati i živjeti među drugačijima. To me ispunjava, a i osobno sam nekako prema tome usmjeren te smatram da mi to ne predstavlja poteškoću. Štoviše, sv. Leopold mi je „odličan razlog“ da mogu o tome često javno progovoriti, a i komunicirati s ljudima druge vjere otvoreno i srdačno. To učim i svoje vjernike, propovijedajući im.

Za kraj, možete li nam kazati je li maglajsko svetište svjedok nebeskog zagovora sv. Leopolda Bogdana Mandića?

U mnogočemu jest. Možda je i više toga blagoslova nego što ga mi uspijevamo prepoznati. Nadam se, i vjerujem, da će mnogi u ovome svetištu prepoznati mogućnost velike duhovne koristi za svoje vjernike, ma gdje se oni nalazili, u BiH ili Hrvatskoj. Svi mi ispovijedamo po našim župama, dobro ispovijedamo, no maglajsko svetište jest jedna dodatna mogućnost, rekao bih bonus za sve one koji dođu u svetište jer ono samim svojim duhom potiče sve one koji se u njemu nađu na još dublje promišljanje samoga sebe i na temeljitu i snažnu ispovijed. A ispovijed je lijek. Dobro ispovjeđena osoba je osoba koja ozdravlja. Možda se događa puno više ovih čuda i ne vidimo ih kao ona koja su materijalne ili tjelesne naravi. A duhovna ozdravljenja su iz našeg vjerničkog promišljanja, složit ćete se sa mnom, puno važnija.

Katolički tjednik