Don Dražen Klapež, misionar u Tanzaniji

Don Dražen Klapež je svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije rođen 15. srpnja 1956. u mjestu Košute kod Trilja. U Tanzaniju se zaputio nedugo nakon zaređenja 1982. i tu do danas ispisuje bogato misionarsko iskustvo u znaku duhovnih i fizičkih napora, ali i radosti što ljudima druge kulture i običaja može približiti Krista. Zajedno s don Nikolom Sarićem, svećenikom Splitsko-makarske nadbiskupije koji je u tanzanijskim misijama od 1972., trenutačno djeluje u biskupiji Morogoro, u župi Dakawa s 24 000 stanovnika, od kojih je 6 500 katolika.

Deveta misijska akcija Crkve u BiH, koja je započela ovogodišnjim Susretom misionara i trajat će do kraja lipnja 2015., namijenjena je upravo za izgradnju filijale Kambala u župi Dakawa. O životu tog misijskog odredišta i akciji u koju se mogu uključiti i naši čitatelji razgovarali smo s don Draženom nakon posjeta mjesta stradanja Drinskih mučenica, a intervju je započeo dojmovima.

Kakva ćete iskustva i slike s ovog susreta ponijeti u Tanzaniju?

Ovaj susret misionara je za mene jedno veliko bogatstvo. Sudjelujem na njemu nakon toliko godina. Nisam bio od 1997. jer mi se svaki put dogodilo da sam u to vrijeme u župi imao ili svetu krizmu, ili svetu pričest, ili berbu riže, ili berbu kukuruza... Na nagovor don Ivana Štironje došao sam u Sarajevo jer je htio da budem nazočan i zbog akcije prikupljanja sredstava za naše misije. Jako sam se obogatio ovim susretom. U Sarajevu nisam bio otprije rata, a u Goraždu nikako. Za Drinske mučenice sam čuo i ovo današnje hodočašće me dirnulo i obogatilo.

Tijekom susreta misionara čuli smo da je započela akcija za gradnju crkve u Vašoj župi.

U filijali Kambala u župi Dakawa stopostotno živi pleme Masai i željeli bismo im na tom području pomoći gradnjom jedne crkvice jer je nemaju – molimo pod stablom. Uz to bi im ponudili i nešto u socijalnom smislu – možda napravimo i jednu mlinicu da im je lakše samljeti kukuruz i imati brašno za puru, jedno od njihovih glavnih jela. Planiramo napraviti i dječji vrtić jer ako djecu pratimo od malena, lakše nam je doći do njih i naviještati im Radosnu vijest. Nadam se da će nam ljudi u BiH pomoći prikupiti neka sredstva kako bi pomogli tom narodu da nešto dademo, izgradimo...

Koliko bi sve to otprilike stajalo?

Pravili bismo malu crkvicu koja bi stajala oko 15 000 eura jer je moramo pokriti pocinčanim plehom te napraviti malo bolju konstrukciju i temelje jer u tom području ima puno termita koji jedu drvo, čak i zidove ako nisu solidno izgrađeni. Također, to je područje s mnogo vode za vrijeme kiša, pa je glinasto i zemlja puca. Znači, ako gradnja nije solidna, nakon godinu dana vide se pukotine na zidovima. Mlinica na dizel gorivo bi mogla biti napravljena za oko 10 000 eura, a vrtić s dvjema učionicama, ostavom i malim uredom također za oko 15 000 eura, s tim da bi se za učitelje iznajmio smještaj u selu. Nadam se da ćemo moći nešto učiniti jednom akcijom uz pomoć nas koji radimo tamo i uz pomoć misije. Moglo bi se to podići, nadam se, dogodine.

Župa Dakawa ima sedam filijala. Kako žive njezini stanovnici?

Naša župa živi jako jednostavno. Hvala Bogu, formirali smo je 2004. Narod najviše radi po poljima i žive od poljoprivrede, skoro 85 % njih. Jedan dio se bavi stočarstvom i to su najviše pripadnici Masaja i nekih drugih plemena. Pokušavao sam ih poticati da imaju komad zemlje i obrađuju kukuruz jer je pura uz slatko i kiselo mlijeko njihova glavna hrana. Pokušavao sam im i obraditi zemlju da oni nastave, primjerice počupati travu ili okopati kukuruz, ali nije uspjelo...

Tijekom misijskog rada naučili ste uzgajati i rižu pa ste i to iskustvo prenosili na one koji obrađuju zemlju.

Kinezi su došli u moju prijašnju misiju u biskupiji Iringi, u župi Ujewi, gdje sam zajedno s kolegom don Antom Batarelom od njih naučio sijati rižu. Kad sam došao u Dakawu, pokušao sam primijeniti ta iskustva jer to područje tijekom kiša ima dosta vode, a tu je i jedna rijeka pa se može navodnjavati. Primjenjujući naučeno od Kineza, pomogli smo narodu da bolje obrađuju rižu. Primjerice, na jednom polju su prije dobivali sedam-osam vreća riže sijući je kao pšenicu, a kad smo ih mi naučili presađivati sadnice pojedinačno i pripremati zemlju, dobivali su 30 do 35 vreća, što ih je oduševilo i sada nastavljaju tako raditi pa imaju mnogo više uroda nego prije.

Nastavak čitajte u tiskanom izdanju

Razgovarala:Lidija Pavlović-Grgić
Katolički tjednik