Don dr. Mato Drljo, povjesničar i pastoralni djelatnik u Njemačkoj

Poštovani don Mato, na svetkovinu Presvetog Srca Isusova slavimo 130 godina od uspostave redovite crkvene hijerarhije u Bosni i Hercegovini. Iz povijesnog kuta gledanja, što taj događaj predstavlja za Crkvu u ovoj zemlji?

Za Crkvu u BiH razdoblje od zadnjih 130 godina je od višestrukog značenja. Godina 1881. je od nemjerive važnosti za našu domaću Crkvu. Nedugo prije toga okončana je višestoljetna turska okupacije Bosne i Hercegovine. Okončano je četiri stoljeća dugo razdoblje turskog zlostavljanja i progona kršćana. Kršćani katolici postaju napokon ravnopravni s drugim vjerskim zajednicama. Sveta Stolica konačno ima „slobodne ruke“ preurediti i osuvremeniti crkvene strukture u BiH te 5. srpnja 1881. osniva novu crkvenu pokrajinu s nadbiskupijom u Sarajevu i sufraganskim biskupijama u Banjoj Luci i Mostaru.

Zbog čega je bilo potrebno organizirati redovnu crkvenu hijerarhiju kada znamo da su katolici čak i za vrijeme osmanlijske okupacije bili pastoralno zbrinuti zahvaljujući neprocjenjivom zalaganju otaca franjevaca?

Još prije turske okupacije 1463. Crkva je u Bosni, kao i u nekim drugim krajevima ondašnje Europe (Sjeverna Italija i južna Francuska), bila zaražena krivovjerjem. Stoga su u nju dolazili i u njoj djelovali misonari novonastalih prosjačkih redova: dominikanci i franjevci. Dominikanci djeluju stotinjak godina, a onda bivaju potpuno potisnuti od franjevaca. Turskom okupacijom stanje kršćana se strahovito pogoršalo. Kršćani postaju građanima drugoga reda i gube mnoga prava. Teškim progonima i zlostavljanjima s jedne i beneficijima s druge strane mnogi čak prelaze na islam. Takvo stanje je trajalo sve do okončanja turske okupacije. U takvim uvjetima bilo je teško opstati i vjeru očuvati. Mnogi su za svoju vjeru podnosili užasna zlostavljanja, a mnogi su zbog vjere i živote izgubili tako da se može reći da je cijela Bosna i Hercegovine natopljena krvlju mučenika. Ta teška vremena zadesila su i franjevce. Podnosili su sa svojim narodom nebojene žrtve. Oni su mogli opstati jer su redovnička zajednica. Biskupijski svećenici kao jedinke nisu u tako teškim uvjetima mogli preživjeti. Kako bosanski biskup, koji je stolovao u Đakovu, nije zalazio u tursku Bosnu, Sveta Stolica je 1735. osnovala apostolski vikarijat. Apostolski vikari su bili biskupi koji su u papino ime upravljali vikarijatom. Oni su bili također franjevci. Često je, međutim, dolazilo do velikih napetosti i sukoba između apostolskih vikara i franjevaca koji se nisu htjeli pokoriti njegovom autoritetu. Ti su sukobi znali eskalirati u prave i potresne afere. Sveta Stolica nije mogla intervenirati na pravi način u rješavanju tih sukoba zbog turske vlasti.

Dolaskom Osmanlija u BiH ostaju samo franjevci da pastoriziraju bh. katolike. Znamo da su oni imali Ahdnamu pomoću koje su, uvjetno rečeno, mogli slobodno djelovati među katolicima. Kakva je bila mogućnost da ostali redovnici i biskupijski svećenici iz Hrvatske i Europe djeluju na prostoru Bosne?

Franjevci su i prije dolaska Turaka, upravo zahvaljujući brojnim povlasticama, širili svoj utjecaj na štetu svjetovnog klera, pa i samih biskupa. Nakon turske okupacije uspio je fra Anđeo Zvizdović isposlovati od sultana spomenutu Ahdnamu, povelju koja se i danas čuva u fojničkom samostanu. Njome se jamče prava na osnovu kojih su kršćani i sami franjevci mogli nekako preživljavati u Bosni. Međutim, mogućnost za preživljavanje drugih svećenika u Bosni bile su puno manje. U Bosni je, ipak, uz franjevce djelovalo i svjetovno svećenstvo koje je u pojedinim razdobljima činilo oko 10% klera u Bosni. Njih je puno podržavala Sveta Stolica. Međutim, oni u Bosni nisu nikada mogli djelovati kao samostalni župnici, nego samo kao kapelani kod župnika franjevaca. Nerijetko su franjevci tim svećenicima, uz pomoć turskih vlasti, onemogućavali povratak u Bosnu nakon završene svećeničke izobrazbe na području Hrvatske ili Italije. Bosanski franjevci nisu dopuštali ni drugim redovnicima pristup u Bosnu. Tako su 1615. napravili ugovor s mađarskim isusovcima da ne ulaze u Bosnu. Pri izdisaju otomanske vlasti u Bosni uspjelo je trapistima, uz teške muke, sagraditi samostan (1869.) kod Banja Luke. Htjeli su izgraditi samostan i u Busovači, ali su ih franjevci u tome onemogućili. Njihov prior, Franjo Pfaner, kaže da trapistima u Bosni nisu najveći neprijatelji Turci nego franjevci.

Krajem 19. st. bh. katolici su se nalazili u kompleksnoj situaciji zbog višestoljetne osmanlijske okupacije te austrougarskog preuzimanja bh. teritorija pod svoje okrilje. Koji je povijesni kontekst uspostave redovite crkvene hijerarhije? Kako je do toga uopće došlo?

Već sam spomenuo sukobe između apostolskih vikara i franjevaca. Ti su sukobi u vrijeme apostolskog vikara fra Rafe Barišića doveli do podjele bosanskog vikarijata te se 1846. osniva apostolski vikarijat u Hercegovini. Pritužbe samih franjevaca sve su češće pristizale u Rim pa je Sveta Stolica namjeravala preustrojiti vikarijat i osnovati nova biskupska sjedišta u Sarajevu, Tuzli i Banjoj Luci. No, kada je došlo do političke promjene preuzimanjem vlasti u Bosni i Hercegovini od strane Austrije 1879., Rim je pristupio temeljitom preustroju Crkve u BiH.

Zbog čega taj događaj danas ima različite konotacije?

Zanimljivo je, ali i začuđujuće da i danas neki franjevci ne uvažavaju stvarnu situaciju Crkve u BiH. Oni čak i danas drže i biskupe i nefranjevačke svećenike za austrijsku nedonoščad. Oni i dalje smatraju BiH isključivo njihovom i stvaraju paralelnu vlast u Crkvi. S druge, pak, strane Crkva je u BiH danas uređena kao i drugdje u svijetu i crkvene strukture se sve više razvijaju i učvršćuju.

Povijest Katoličke crkve u BiH protkana je nesuglasicama između biskupa i franjevaca iako i jedni i drugi rade za vjeru Kristovu. Iako su nesuglasice dosta kompleksne, možete li ukratko objasniti korijen problema?

Ako se i površno studira odnose franjevaca i biskupa uočava se prvenstveni izvor sukoba u upravljačkoj vlasti. Franjevci su, naime, prisvajali sebi vlast da imenuju župnike bez biskupa i isto tako da u služenju sakramenata ne ovise o biskupu. Biskupi su im praktično trebali samo za ređenje svećenika i podjeljivanje sakramenta krizme. Sve ostalo su htjeli obavljati neovisno o biskupu. Otvoreno su govorili da biskupu pripada propovijedanje evanđelja i posvećivanje, a njihovo je vladanje i upravljanje.

Pred rat 1992., koji je najviše štete nanio Katoličkoj crkvi i njezinim župama u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, prosjek broja vjernika u franjevačkim župama je bio 4.699, a u dijecezanskim 2.766. Od ukupnog broja župa - njih 129, franjevci su opsluživali 49. Kako komentirate činjenicu da su biskupijski svećenici redovno dobivali župe na kojima je bilo manje vjernika?

Ako pogledate župe koje su još 1882. franjevci ustupili nadbiskupu Stadleru bit će Vam jasno da je riječ uglavnom o malim, planinskim i razbacanim župama ili pak o gradskim župama u kojima je većinski puk bio muslimanski. Franjevci su zadržali sve veće i značajnije župe. Kada je postepeno rastao broj biskupijskih svećenika, biskupi su morali dijeliti i te male župe pridodajući im pokoje selo koje je pripadalo franjevačkim župama. Franjevci su uvijek bili protiv podjele župa, jer prema crkvenom pravu svakom novoosnovanom župom biskup slobodno raspolaže. Franjevci su tako imali manji broj župa, ali su pastorizirali veći broj vjernika nego biskupijski svećenici.

Postoji li različit odraz uspostave redovne crkvene hijerarhije u pojedinim biskupijama u BiH? Jesu li neki današnji problemi uzrokovani tim događajem?

Jedan od krupnijih problema na unutarckvenom području u novoosnovanoj crkvenoj pokrajini bilo je pitanje župa jer su do tada sve župe na cjelokupnom teritoriju vodili franjevci. Iako je dekret Svete Stolice Cum providentia od 10. prosinca 1881. sve župe u Bosni Hercegovini dao na slobodno raspolaganje mjesnim biskupima, ipak do danas nije došlo do njegovog provođenja nego se, pod pritiskom ondašnje situacije, pristupilo praktičnom rješenju podjele župa između biskupa i franjevaca. Ta podjela u Sarajevskoj nadbiskupiji i Banjalučkoj biskupiji išla je gotovo istim smjerom jer je prvi sarajevski nadbiskup dr. Josip Stadler upravljao i Banjalučkom biskupijom do 25. travnja 1884. U Mostarsko-duvanjskoj biskupiji situacija je bila drugačija. Sve do 1942. mostarsko-duvanjski biskupi bili su franjevci. Oni su sve župe ostavili u posjedu franjevaca. S druge, pak, strane nisu se uopće brinuli oko podizanja biskupijskih svećenika. Zato se pitanju raspodjele župa u toj biskupiji pristupilo puno kasnije, čije su žalosne i sablažnjive posljedice i danas prisutne.

Možemo li, onda, kazati da je kamen spoticanja zapravo podjela župa?

Mislim da pitanje župa nije jedini izvor sukoba između biskupa i franjevaca. U pitanju župa on je samo najuočljiviji i najsablažnjiviji. Naime, franjevci u BiH nisu nikada odgajani za samostanski život. Oni su oduvijek bili usmjereni na pastoralno djelovanje na župama. Budući da su u prvim stoljećima svoga djelovanja dobivali brojne povlastice od papâ, čak su u nekim razdobljima imali i veće ovlasti nego sami biskupi. Ostao je, čini se, kod njih osjećaj da su biskupi, barem za neke od njih, suvišni. Zato oni stvaraju paralelne strukture. Mi znamo da bez biskupâ nema Crkve, jer su oni nasljednici apostola.

Poznato je da još mnogi arhivi Svete Stolice s početka 20. st. nisu javni. Koliko je, sve do nedavno, nemogućnost pristupa tim arhivima s kraja 19. st. doprinijela različitim tumačenjima odluka Svete Stolice u vezi sa spornim župama?

Mislim da nije glavni razlog različitim tumačenjima odluka Svete Stolice bio u nemogućnosti pristupa vatikanskim arhivima. Mislim da je razlog više u namjerno krivom tumačenju odluka Svete Stolice. Franjevci su sve do novijeg vremena prikazivali nadbiskupa Stadlera pa i biskupske svećenike u vrlo negativnom svjetlu (Lucerna lucens?). S druge, pak, strane ni biskupi ni svjetovno svećenstvo nisu imali mogućnosti odgovoriti autentičnim izlaganjem dokumenata. Danas je situacija drugačija. Biskupije imaju dostatan broj osposobljenih svećenika koji mogu izvornim dokumentima odgovoriti na jednostrane ili iskrivljene interpretacije.

Obnovom redovne crkvene hijerarhije Sveta Stolica je željela, u skladu s običajima, pastoralnu skrb povjeriti prvenstveno biskupijskom svećenstvu, kako je to u praksi diljem svijeta. Zašto onda prvi vrhbosanski nadbiskup Stadler nije dobio sve župe koje je tražio?

Već sam spomenuo da su biskupi dobili sve župe na slobodno raspolaganje. Budući da su se franjevci tome usprotivili, a biskupi nisu imali svoga klera, Sveta Stolica je morala pristupiti praktičnom rješenju tog pitanja. Kako su franjevci od sebe pristali ustupiti neke župe sarajevskom i banjalučkom biskupu, Sveta Stolica je to prihvatila kao privremeno rješenje nalažući biskupima da što prije podignu biskupsko svećenstvo. Zato je prvi nadbiskup Stadler odmah pristupio izgradnji sjemeništa u Travniku, a potom i bogoslovije u Sarajevu.

Kakav su utjecaj imale povlastice Svete Stolice koje je franjevački red u Bosni dobio za vrijeme otomanske okupacije za kasniji razvoj događaja nakon odlaska Osmanlija?

Već sam spomenuo da su franjevci, jer su radili u doista izvanrednim prilikama, dobivali od Svete Stolice brojne povlastice, pogotovo do Tridentskog sabora (1545. - 1563.) koji je dokinuo brojne povlastice. Međutim, franjevci se nikada nisu mogli odreći svojih povlastica. Sve povlastice, svi privilegiji, bez obzira od koga su dodijeljeni i svi običaji, bez obzira od kada su bili prakticirani, dokinuti su bulom Ex hac augusta 5. srpnja 1881. Mi znamo da i danas u Bosni ima nekih običaja kakvih nema nigdje drugdje u kršćanskom svijetu. Nadbiskup Stadler se morao nerijetko boriti protiv tih raznih običaja.

Koliko se uspostava redovne crkvene hijerarhije odrazila na političke prilike u BiH?

Teško je mjeriti i sa sigurnošću ustvrditi političko značenje redovne hijerarhije. Mislim da se ne pretjeruje kad se kaže - veoma veliko. Obnovom redovne hijerarhije počinje sustavno nacionalno osvješćivanje i kulturno prosvjećivanje Hrvata. Nemjeriv je doprinos nadbiskupa Stadlera i u nacionalnom buđenju Hrvata. Mi smo imali sve do nedavnog rata da Hrvati u nekim krajevima ove zemlje nisu znali da su Hrvati. Neki su franjevci djelovali, a i danas djeluju anacionalno tako da, kad pitate ljude što su po narodnosti, odgovore vam da su katolici. Tako ih se odgajalo. Čemu prikrivati nacionalnu pripadnost? Trebamo li i Isusu prikrivati ili negirati da je bio Židov?

Možemo li kazati da su danas neki problemi koji su pratili uspostavu redovite crkvene hijerarhije iščeznuli ili su upravo oni koji kažuda danas u BiH postoje dvije paralelne crkvene uprave, odnosno, u najradikalnijem smislu, dvije Crkve?

Sigurno je da su neki iščeznuli. Današnja situacija je posve drugačija. Ipak je Crkva u BiH izašla iz „franjevačkog geta“. Za vjernike postaje sve normalnije uz franjevce vidjeti i druge redovnike i svećenike koji su također sinovi istoga naroda i pripadaju istoj Crkvi, a nisu franjevci. Franjevci više nisu ni politički ni vjerski jedini predstavnici katolika u BiH, iako neki to i nadalje žele biti. Koliko god se franjevci i danas zatvaraju i čuvaju svoje uske interese, ipak ne bih rekao da postoje dvije Crkve. Poznato je da među samim franjevcima postoje oduvijek dvije struje: jedna koja se posve laksno odnosi prema službenom crkvenom učiteljstvu i druga koja mu je odana. Koliko god i danas neki franjevci ignoriraju mjesnog biskupa i stvaraju „franjevačke“ strukture, ipak mislim da u potpunosti ne mogu uspjeti. Danas i obični puk više zna i bolje razumije strukture i funkcioniranje Crkve i ne mogu se franjevci više „prodavati“ za jedine i vjerne spasitelje naroda. Narod ih prihvaća prvenstveno kao svećenike, a ne toliko kao franjevce, što je posve i normalno.

S kakvim se problemima prvi nadbiskup susretao pri zaživljavanju crkvene hijerarhije?

Nama je danas teško predstaviti i uživjeti se u situaciju u kojoj se nalazio nadbiskup Stadler na početku svoje službe u Sarajevu. Nije imao baš ništa. Stanovao je u bijednim uvjetima u privatnoj kući kao podstanar. Nema svoje crkve, katedrale, nema ni kaptola ni zgrade za kanonike. Prve i najbliže suradnike i kanonike morao je tražiti i pozivati iz drugih biskupija izvan BiH. Nema svoga klera. Međutim, treba ovdje istaknuti da ga je pri dolasku u Bosnu dobar dio franjevaca velikodušno i otvorena srca primio. Većina župa u cijeloj nadbiskupiji nema crkvu. Mise su se govorile često na grobljima pod otvorenim nebom. Neka su groblja imala malu kapelicu u koju je mogao stati svećenik dok bi služio misu, zato je narod te grobljanske kapelice nazivao „oltar“. Gotovo na svim područjima Stadler je morao početi rad „s gole ledine“, kako se to u narodu kaže. No, on nije zdvajao nego se, uzdajući se u Božju providnost, dao na posao.

Katolički tjednik