Don dr. Edvard Punda, profesor dogmatike na KBF-u u Splitu

Don Edvard je rođen 1979., a za svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije zaređen je 2004. u Solinu. Na Papinskom sveučilištu Gregoriana godine 2007. postiže magisterij iz fundamentalne teologije pod vodstvom prof. Donatha Hercsika. Na istom sveučilištu završava doktorsku disertaciju o temi Vjera kod Terezije Avilske. Don Punda je bio od 2008. do 2011. asistent pri katedri Fundamentalne teologije na Papinskom sveučilištu Gregoriana. Trenutno je duhovnik Centralnog bogoslovnog sjemeništa i viši asistent na KBF-u u Splitu. Unatoč zgusnutu rasporedu na fakultetu te duhovnim vježbama, uspio je odgovoriti na postavljena pitanja o Velikom tjednu, muci, križu...

Poštovani dr. Punda, nalazimo se u preduskrsnu vremenu. Veliki tjedan se približava i s njim razmišljanja o Muci Isusovoj. Zašto je Bogu potrebna muka?

Bogu muka nije potrebna. Bogu ništa nije potrebno. Mi smo potrebiti Božje muke za nas. Tako bih najkraće sažeo dramu ljudske egzistencije koja se rješava u križu Isusa Krista. Veliki tjedan i događaji koje slavimo nisu izolirani događaji; oni su dio jednog šireg konteksta, velike i dinamične stvarnosti koja se zove povijest spasenja, a započinje poviješću odnosa Boga s čovjekom, dakle, već stvaranjem. Karl Barth je imao lijepu intuiciju kada kaže da je stvaranje izvanjska pretpostavka Saveza, ali je Savez nutarnja pretpostavka stvaranja. Dakle, Bog stvara u vidu odnosa. Povijest spasenja je povijest odnosa. Bog poznaje samo jednu vrstu odnosa, a to je ljubav. Kod čovjeka je od samog početka drukčije. Čovjek na ljubav ne odgovara (uvijek) ljubavlju. I to je činjenica. Mi to ne možemo zanemariti. Povijest odnosa ne poznaje hipotetskog čovjeka, ideju, nego stvarnog čovjeka, koji je stvoren iz ljubavi za ljubav, ali koji ne ljubi onako kako je ljubljen. Čovjek je ostvaren samo ako ljubi. Ako ne ljubi, onda kao da nije. Ne ljubiti, znači biti mrtav! To je posljedica onoga što teologija naziva istočni grijeh. Čovjek je rob vlastitih požuda, ne ljubi, živi u obruču smrti, i zbog toga se ne može suočiti sa stvarnošću. Bježi od nje jer bježi od Boga (Adam i Eva). Smrt je time postala trajno kretanje ljudske egzistencije. Zato smo mi potrebni Božje muke za nas: jer ne možemo sami pobijediti smrt! Poslanica Hebrejima Kristovu smrt na križu promatra upravo iz te perspektive: Krist je umro „da smrću obeskrijepi onoga koji imaše moć smrti, to jest đavla, pa oslobodi one koji – od straha pred smrću – kroza sav život bijahu podložni ropstvu“. Ovo je objavljena antropologija. Samo Krist koji je svojom smrću zadao smrt našoj smrti – da se izrazim rječnikom istočne Crkve – može nas osloboditi od obruča smrti u kojem se nalazimo. 

Na dan kad slavimo kraljevski Isusov ulazak u Jeruzalem, na svečan i radostan način, Crkva pred nas stavlja evanđelje Isusove muke. Koja je veza između Cvjetnice i križa?

Slavlje Cvjetnice je posebno po procesiji s palminim, odnosno maslinovim grančicama i čitanju Muke. No, samoj procesiji prethodi evanđelje o Isusovu ulasku u Jeruzalem gdje ga čekaju muka i smrt na križu, ali i uskrsnuće. Luka, primjerice, govori da je Isus uzašao u Jeruzalem prije svoje muke. Geografska pozadina pomaže razumjeti teološku istinu. Ulaskom u Jeruzalem započinje Isusov uzlazak, sve do konačnog trona na križu. Najprije slušamo o svjetini koja kliče Isusu Kralju, a poslije, u muci, o svjetini koja viče „Raspni ga, raspni“. Mi ne znamo jesu li isti ljudi vikali jedno i drugo. Možda se radilo o potpuno različitim ljudima. Ipak, te „dvije vike“ nesvjesno su ispovjedile jednu istinu: Isus jest kralj! Kada se tumači Isusovo kraljevanje s križa, uglavnom se, i s pravom, naglašava ljubav koju je imao prema nama i pobjeda uskrsnuća. Htio bih podcrtati još nešto: uzeti svoj križ, dati se razapeti – to je već istinsko kraljevanje! U tome smislu se može govoriti o „neopiranju“ koje nije puki pasivizam, nego ljubav shvaćena kao samonadilaženje. To može biti nova definicija kraljevanja. Isus se u svojem životu opirao samo onda kada su ga, poput Petra, pokušavali natjerati da odustane od križa, da ostane u sebi. Evo lekcije svima nama: bježeći od križa, ostajući u sebi, robovi smo nas samih... Dajući se razapet, uzimajući svoj križ, postajemo kraljevi! Zato i Cvjetnica i križ, u konačnici, izražavaju bit Uskrsa, pobjedu nad smrću, oslobođenje od svakog ropstva i istinsko kraljevanje s Kristom!

Koliko je križ uistinu prihvatljiv ljudskoj naravi, i je li križ potreban da bismo razumjeli ljubav?

Najprije bih rekao da je križ ljudskoj naravi potpuno neprihvatljiv. Međutim, Isus Krist nam je pokazao smisao križa. Potrebno nam je razmatranje Kristove muke kako bismo razumjeli Božju ljubav. Iako ljudi traže Božju ljubav, čini se da nam ne odgovara njezino stvarno očitovanje u križu: ljubav prema neprijateljima! Eto, to je potpuno neprihvatljivo ljudskoj naravi. Međutim, to je istina križa i objava Božje naravi, ali to je i poziv svakome čovjeku. Ako pogledamo na cjelokupnu poruku evanđelja, vidimo da križ nije bio odmak od Isusove zemaljske egzistencije u cjelini. Sve što je naučavao, u punini je ostvareno u križu. U križu je ostvaren nacrt novoga čovjeka o kojemu govori Govor na gori, a sažet je u pozivu: „Ne opirite se zlu!“ Naravno, ne radi se o pasivnu i nekritičkom mirenju sa zlom, ili zataškavanju zla. Isus je zlu gledao u oči i nije ga prikrio makar nije osuđivao one koji su mu zlo činili. Radi se o ne vraćati istom mjerom, oprostiti nanesenu uvrjedu, ljubiti svoje neprijatelje. No, do toga se ne može doći ni aktivizmom ni moralizmom. Takav čovjek se rađa isključivo iz Kristova križa. Može ljubiti samo onaj koji se daje razapeti!

A to konkretno znači ne mrmljati na teškoće, ne opirati se događajima života, u konačnici ne opirati se Bogu jer makar se ne vrši Božja volja, ipak ništa se ne događa izvan Božje volje. I to je sigurno jedno otajstvo, a jedina šifra za razumjeti ga jest križ. Križ je ključ razumijevanja povijesti! Zato možemo zaključiti sa svetom Terezijom Avilskom: „Uprite oči u raspetoga i sve će vam se činiti malo!“ (Zamak duše 7, 4, 8).

Nastavak čitajte u tiskanom izdanju