Don Boris Dabo, misionar u Zambiji

Poštovani don Borise, uskoro ćemo proslaviti Svjetski misijski dan. Vi ste misionar više od 25 godina, skoro 30? Možete li nam reći što, zapravo, znači biti misionar? Što je misija? Što znači u današnjem vremenu misionarenje?

Točnije, 27 godina sam u misijama. Ne bih govorio općenito što znači biti misionar, nego bih radije rekao što meni znači biti misionar: znači odgovoriti na Božji poziv. Normalno mi je raditi ovaj posao zato što smatram da je to Božji poziv i da na takav način slijedim Isusa. Za svećenika je jedino važno biti u blizini Učitelja, biti s Isusom. Stoga pretpostavljam da svatko ide tamo gdje je Isusu potreban. Zbog toga je mene odveo u misije te sam ja misionar 27 godina.

Da pojednostavimo, je li misija samo crkva ili je to možda i škola, mlin, uspostavljanje društvenouređenog sustava?

Kad govorimo o misiji ili o misijskoj postaji, zamislite da dođete s Isusom, jer bit je misionarenja i misionara druženje s Isusom. Dolazeći u jedno misijsko područje kamo vas je Crkva poslala, a misionarenje je zajedništvo i Isusovog poziva i Crkve, onda gledate na stvari i na svijet onako kako zamišljate da Isus gleda na to. Zatim otkrivate što sve treba učiniti tu, kao što je Isus, dok je hodao selima Palestine, vidio potrebu. Nekad je vidio da su ljudi gladni, a nekad da su bolesni. Nadalje, sljedeći bi put otkrio da imaju vrlo lošu ideju o Bogu ili da je nemaju uopće. Stoga je Njegov rad, zapravo, bio odgovor na ono što je tamo uočio. To je misijsko djelovanje.

Iz našeg europskog gledišta, mnogi prigovaraju da je misionarenje, zapravo, prozelitizam. Koja je razlika između prave misije i prozelitizma?

Misionarenje bi se lako moglo pretvoriti u nekakav prozelitizam. U tom smislu, ne bi misijski rad bio odgovor na potrebe ljudi, nego sebično pridobivanje. U temelju misionarenja je vjera, a ne interes. Ona je, jasno, vječni rast i u početku je nije lako prihvatiti i biti u njoj utvrđen. Potrebno je puno vremena dok netko dođe do želje za krštenjem. Najmanje dvije ili tri godine su potrebne da netko dođe do prvog sakramenta inicijacije, a ako se i krsti, postoji opasnost skrenuti ili vratiti se u neke vidove tradicionalnog vjerovanja koje nije u skladu s katoličkom vjerom. To se zna dogoditi, ali ima i izvanrednih primjera u kojima je netko prihvatio, pod prijetnjom izbacivanja iz svoga vlastitog sela ili vlastite obitelji, katoličku vjeru. Crkva u Africi je još mlada i potrebna joj je i daljnja potpora kako bi se ljudi utvdrili u vjeri. Ja, primjerice, krstim ljude i to je prva generacija kršćana. To su ljudi koji nisu naslijedili svoju vjeru i koji ne mogu računati na pomoć svoje obitelji i okoline. Nije lako, potrebna je molitva i neprestana potpora.

Poznato je da imate katehiste. To su vjernici laici, pripadnici domicilnoga stanovništva. Koja je njihova uloga u pastoralnom radu i životu misije?

Najprije ovdje trebamo razlikovati dvije vrste: katehiste i katehete. Katehisti su oni koji su u crkvenoj službi i to im je glavni posao. Samo to rade. Ne bave se samo poučavanjem vjeronauka, nego su pastoralni suradnici. Oni su, ustvari, suradnici svećenika, neka vrsta kapelana. Međutim, imamo i katehete. Jedna župa ima više crkvenih zajednica, primjerice, moja ih ima šest (filijala) i svaka ta zajednica ima svoje katehete ili vjeroučitelje koji poučavaju vjeronauk, spremaju djecu i odrasle za sakramente. Budući da svećenika ima vrlo malo u Africi, katehisti i katehete su vrlo karakteristični za to područje i bez njih bismo teško radili.

Postoji li želja za duhovnim zvanjima? Imate li duhovnih zvanja u svojoj župi? Odlučuju li se neki za svećenički poziv?

U ovoj zadnjoj župi još ne postoji. Ima tek samo naznaka da bi netko od ovih mladih mogao krenuti tim putem, budući da nema crkvene tradicije u toj župi, a niti škole nije bilo dok mi nismo došli. Ipak, ranije sam bio deset godina na službi u jednoj misijskoj postaji koja je već 50 g. funkcionirala i iz nje je proisteklo nekoliko duhovnih zvanja. Imao sam sreću njih šest poslati u sjemenište i oni su danas već svećenici. Jedan je u bogosloviji. Tako da ima svećeničkih zvanja.

Vaš se misionarski rad veže uz zemlju Zambiju. Zapravo, u Zambiji su, ako tako možemo kazati, hrvatski misijski korijeni…

Tako je. Prije 27 godina, kad sam došao, zatekao sam hrvatske misionare ovdje. Bilo je nekoliko misionara iz Bosne i Hercegovine, iz Vrhbosanske nadbiskupije, a zatim nekoliko isusovaca i volonterki iz Hrvatske. Ukupno, 12 nas je znalo biti kad bismo se sastajali. Oni su se sad svi vratili. Neki su umrli. Ja sam jedini ostao u Zambiji. Više nitko ne dolazi.

Vi ste dosad bili na četiri misije. U načelu, dolazite „na ledinu“? Kako je to sve izgraditi, pa ostaviti to i ići dalje?

Sretan sam kad misija dođe do stupnja u kojem može biti predana biskupu na redoviti pastoralni rad. To mi onda govori da je misijski rad završen i da više nemam tu što raditi. Nego, ako želim biti vjeran svojoj misionarskoj karizmi i pozivu, moram otići dalje. Znači, moram počinjati opet ispočetka jer ima još puno prostora u Zambiji, u biskupiji Livingston, gdje evanđelje još nije stiglo, gdje je Bog još nepoznanica. Mislim da je to pitanje poziva.

U zemlji Lusaki, u kojoj ste Vi, postoji jedna mala hrvatska zajednica. Kako ona živi, otkud tamo ti ljudi?

Možete govoriti hrvatska zajednica u smislu da postoji nekoliko hrvatskih obitelji tu. Oni su došli prije 30 godina, možda i više. To je bilo u vremenu kada su naši ljudi odlazili „u svijet“. Tako su neki dospjeli u Lusaku, glavni grad Zambije. Dobro su se snašli, kao što se naši ljudi često dobro snalaze. Tamo su osnovali tvrtke u kojima rade i dobro žive. Nedavno, kada je naš sarajevski svećenik bio tamo u službi tajnika nuncijature (mons. Slađan Ćosić, op. a.), uradio je dobro djelo i to naši ljudi vrlo cijene. On ih je povezao i okupljao na molitvu. Imali su misu zajedno. Tiskao je i pjesmaricu i molitvenik. Kada je, nakon završetka službe otišao, oni su i dalje ostali povezani. Neki od njih se i dalje okupljaju i mole.

Vi u Zambiji imate iskustvo izbjeglica iz Angole? Mi također ovdje u Bosni imamo iskustvo kako smo i sami bili izbjeglice, a imamo i iskustvo izbjeglica iz drugih naselja i mjesta. Naš glumac i dramski pisac Josip Pejaković je rekao: „Izbjeglica je čovjek kojega svi izbjegavaju“. Može li izbjeglica biti blagoslov jednoj Crkvi? Kako vi doživljavate te ljude?

Za mene su, s gledišta misionara i Katoličke crkve, svakako blagoslov. U Angoli je Katolička crkva stigla puno ranije nego u Zambiju. Prije otprilike 500 godina Španjolci su narodu Angole predstavili katoličku vjeru, koja je sad doista prihvaćena i nazočna kod njih. Nadalje, bili su vrlo vješti u raznim zanatima. No, nakon što se građanski rat pogoršao, morali su bježati te su došli u Zambiju. Bili su smješteni u različita prihvatilišta za izbjeglice. Međutim, došlo je vrijeme kad su se prihvatilišta počela zatvarati i ljudi su se morali vratiti. Neki od njih nisu to željeli. Željeli su ostati u Zambiji. Na svu sreću, tako ja kažem, mnogo se njih smjestilo nedaleko od misije Lusu i mogu reći da su mi oni najbolji vjernici. Bio bih vrlo žalostan kad bi došlo vrijeme njihovog odlaska jer pomažu i samu evangelizaciju u ovom kraju, gdje je evanđelje još uvijek nepoznanica. Na neki način, oni su mi suradnici u misijskom radu.

Tko Vam najviše pomaže u misionarskom radu? Imate li potporu iz Crkve u Hrvata? Od središta, Rima?

Baš to zadanje, iz Rima, ili nekih općih velikih crkvenih organizacija, na to ne računam. Pomoć, ako postoji, ide na središnje ustanove, možda nadbiskupiju. Međutim, jadna obična misija, misijska postaja, na to ne računa. Mi računamo na prijatelje i na suradnike iz domovine.

Kako biste na tom planu ocijenili Crkvu u Bosni i Hercegovini?

Crkva u Bosni i Hercegovini se pokazala vrlo darežljivom, toliko da sam ja bio iznenađen znajući da su oni tek izašli iz svojih problema. Kad smo gradili crkvu, oni su znatno doprinijeli te je crkva u Lusu mogla biti sagrađena. To je bila akcija Sagradimo crkvu u Zambiji. No, ne samo to. Zahvaljujući toj akciji, neki su zadržali prijateljstvo, pa se i dopisuju, a onda i pomognu, bilo izravno ili preko misijske središnjice. To mi je velika potpora.

Prošle godine je prvi put jedan hrvatski kardinal posjetio misionara. To je bio vrhbosanski nadbiskup Vinko kard. Puljić. Koji su odjeci tog posjeta?

Da, to je kardinal Vinko Puljić. On je bio na otvorenju te crkve koju smo gradili. To je bio jedan veliki događaj za ljude tamo koji nisu nikad čuli da postoji ili što je to kardinal, ali su osjetili, kad su vidjeli kardinala, da je to jedna Božja osoba i imali su puno poštovanja prema njemu. I sada me znaju pitati o njemu: kako je, javlja li se itd. I kad sam odlazio, zamolili su me da ga puno pozdravim.

Znači, ipak, ne zaboravljaju?

A ne, ne zaboravljaju. To otvorenje crkve je bilo jedan lijepi događaj za sve. Trajalo je nekoliko dana i kardinal je bio u središtu svega. Tako, ne zaboravljaju. Sad sam dobio od Središnjice videokasetâ o otvorenju crkve u misiji Lusu pa kad se vratim, to ću im dati te će još bolje prisjetiti svega.

Vi ste 27 godina u misijama, što kaže Vaš biskup na to? Je li Vas ikada pozvao da se vratite?

Moj biskup mons. Valter Župan u Krčkoj biskupiji, kao i svaki biskup, ima zadatak brinuti se za svoje svećenike. Njemu je stalo do toga da ja, kao njegov svećenik, budem zdravstveno zaštićen. Osim toga, još neki drugi razlozi, osobito pastoralni, bili su mu na srcu kad mi je predložio povratak u biskupiju. Međutim, nakon razgovora shvatio je da je misijsko zvanje, koje mi je darovano, nešto čemu još uvijek treba dati prednost. Tako da se ja, ipak, sad vraćam u Zambiju.

Što biste rekli, je li Crkva u Hrvata, tu uključujem dakle i Hrvatsku i BiH, zatvorena u nacionalne granice?

Ne znam, nemam taj dojam jer onda ne bih bio vani već toliko godina. No, da bi bilo poželjno da bude još misionara, to da. Čuli ste ranije da sam jedino ja ostao u Zambiji. A i inače, misionara iz Hrvatske nema puno. Možda je to trend u svijetu jer i iz drugih zemalja više ne dolaze misionari kao prije. Jedna veća otvorenost bila bi poželjna, jasno.

Koja je, onda, budućnost misija?

Općenito, ako je gledati prema činjenicama, sve manje nam misionara dolazi. Oni koji su ostali u mojoj biskupiji Livingston stariji su ljudi. Puno ih ima više od 70 godina. Ja sam među mlađim misionarima. Znači, budućnost misionarenja je u opadanju. No, paralelno s tim, povećava se aktivnost domaće Crkve.

Misije neće izumrijeti...?

Ne, ne smiju izumrijeti jer je to Isusova naredba: „Idite po svem svijetu…“. Možda je trenutno u krizi, ali misionarstvo ili misijski poziv ili pak misijsko usmjerenje Crkve je nešto što je sastavni dio Crkve i to će uvijek ostati. Ranije su Europljani slušali i odgovarali na taj poziv, missio ad gentes. Možda dolazi vrijeme kad će biti obratno.

U tom duhu za kraj, što biste poručili našim čitateljima kad je riječ o misijama?

Poručio bih im neka misle na misije, neka se mole za njih, neka ih ne isključuju iz svog općeg kršćanskog života. Misija i širenje evanđelja je sastavni dio kršćanskog života, neka na to misle i mole. A neka se u molitvama, pomoći i ljubavi, sjete i nas koji smo u misijama jer su nam potrebne njihove molitve.

Razgovarao: Josip Vajdner
Katolički tjednik